Foto: Press
U ZAGREBAČKOM Cinestaru sinoć je premijerno prikazan "Stani na put", dokumentarni film o nastanku regionalne hip-hop scene.
Preciznije, film se bavi nekolicinom repera, producenata, DJ-a i radijskih voditelja koji su sredinom devedesetih, dotad raštrkanu i nedefiniranu balkansku hip-hop scenu pretvorili u pokret i dali joj prave obrise.
Međutim, upravo je to ono što su pojedini fanovi, ali i pioniri scene zamjerili autorima filma.
A gdje je...?
Naime, u dvosatnom filmu nisu se pojavili mnogi izvođači koji su utabali staze ljudima svojim nasljednicima, ali ni izvođači iz drugih dijelova, ne samo Hrvatske već i bivše Jugoslavije. U filmu stoga nećete vidjeti ni The Beat Fleet, ali ni repere iz Slovenije, Crne Gore ili Makedonije.
To, naravno, ne znači da ti ljudi nisu bitni za regionalnu scenu ili da se njihov doprinos žanru na bilo koji način umanjuje, ali na umu valja imati i to da je riječ o dokumentarcu koji se bavi Blackoutom, Bassivityjem i FM Jamom, dakle, ekipama koje su hrvatski, srpski i bosanski hip-hop "stavili na kartu".
Problem velikim dijelom leži o nedovoljno preciznom opisu iz kojeg bi se dalo naslutiti da je riječ o filmu koji se bavi poviješću hip-hopa na ovim prostorima, što nije točno niti bilo tko od sudionika sugerira da je prije njihovog dolaska vladala tama i tišina.
Isto tako, očekivati da ćete u samo dva sata spretno ugurati apsolutno sve ljude koji su na ovaj ili onaj način pridonijeli stvaranju scene u čitavoj regiji jednostavno je suludo.
Zamke i kako ih zaobići
Gru, General Woo, Bizzo, Baby Dooks, Remi, Shot, Koolade, Reksona, Marčelo, Edo Maajka, Frenkie, Kontra, Ikac, Struka, Shorty i Oneya, radijski voditelji i DJ-i Slavin Balen, Phat Phillie, Frx , Soul i Munja te glazbeni urednik Miško Bilbija, predstavljaju samo dio aktera filma Nemanje Đerića, ali u konačnici se pokazalo da je to i više nego dovoljno da dobijemo uvid u to kako je nastajao pokret koji je zauvijek promijenio glazbenu scenu na ovim prostorima.
Film uspješno zaobilazi gotovo sve zamke u koje bi projekt ovog tipa mogao upasti.
Sugovornici se ne upuštaju u pretjeranu analizu političke klime, ne raspredaju priče o posljedicama ratnih zbivanja, samo marginalno spominju međunacionalne napetosti, ne gubi se vrijeme na nepotrebna definiranja žanra, a izostala je i tabloidizacija pojedinih priča. Fokus je na glazbi i to ni u jednom trenutku ne zaboravljate, što je ne samo logičan pristup već i apsolutno osvježenje na prostorima koji su ionako preopterećeni ovim temama.
Ipak, zbog velikog broja sudionika ponekad imate dojam da bi gledateljima ispod radara moglo proći to koliki su utjecaj na regionalnu, i pritom ne samo hip-hop scenu, imali neki od izvođača. Na primjer, Edo Maajka u filmu se često pojavljuje, ali greška je njegov utjecaj smatrati samorazumljivim i tretirati ga kao "jednog od", a ne kao najveću balkansku hip-hop zvijezdu, što on jest.
Bez tračeva i stereotipa
Generalno gledajući, radi se o prvom suvislom dokumentarcu (barem u Hrvatskoj) koji se na ispravan način bavi ovim žanrom.
Prisjetimo li se, primjerice, "Hip-hop priče iz Hrvatske" Igora Kolovrata, nije teško zamijetiti superiornost ovog projekta.
Pritom, naravno, ne govorimo o tehničkim aspektima (koji ovise o budžetu) već činjenici da se sugovornicima (i glazbi kojom se bave) napokon pristupilo s dozom respekta, a ne kao zabludjelim klaunovima koji imitiraju ono što su vidjeli u američkim spotovima. Još važnije, redatelj nas ne zamara uobičajenim outsiderskim pristupom koji prečesto pati od namjerne i nenamjerne trivijalizacije žanra daljnjim promicanjem stereotipa o kojima ste možda i mogli trabunjati kasnih devedesetih, ali ne i danas.
Sve u svemu, i reperi napokon imaju kvalitetan dokumentarac koji ni po čemu ne zaostaje za stranom konkurencijom, ali prije svega smjernice koje će nadolazećim redateljskim snagama pomoći da, svaki na svoj način, jednog dana obuhvate čitavu scenu i prikažu je na najbolji mogući način.