Foto: Hina
NETKO je scenaristima ovogodišnje dodjele Porina trebao reći da duhovitost ubuduće zaobilaze u širokom luku.
Štoviše, taj netko trebao bi izričito zabraniti korištenje humora u ove nečasne svrhe jer ono što smo imali prilike vidjeti na 21. po redu dodjeli ove "prestižne" nagrade, najbolje bi se moglo opisati kao prijenos javnog smaknuća zabave.
Na svu sreću, dvorana u Hypo Centru bila je poluprazna pa ovom neorganiziranom kaosu nije bio direktno izložen velik broj gledatelja (među kojima se našlo i djece), ali na trenutke je bilo gotovo zabavno gledati nastojanja ekipe da od kutije prskalica i deset metara crvenog tepiha stvore "hrvatske Grammyje".
Veliko okupljanja direktora pogrebnih poduzeća
Nitko ne može osporiti da su Iva Visković i Marko Tolja u načelu simpatični, ali u nekom paralelnom svemiru, ne posebno snalažljiv dvojac iza sebe bi imao tim ljudi koji razumiju da forsiranje humora nije jedini put. Tim više jer u pogrešnim rukama, humor postaje najbrži način da dosadnu dodjelu pretvorite u dosadnu i iritantnu dodjelu, a kad na sve dodate komornu atmosferu, prazne stolice i glazbu za liftove koja je tandrkala u pauzama - humor može biti samo nenamjeran.
Kad sve zbrojimo i oduzmemo, improvizirana lupetanja Davora Gopca jedini su iole duhoviti momenti s ovog velikog okupljanja direktora pogrebnih poduzeća, a i uvijek se dobro nasmijete kada pokušate zamislite trenutak u kojem na adresu stranih izvođača (u ovom slučaju Daft Punka i Davida Bowieja) stiže gotovo tri kile misterioznog hrvatskog kristala koji nisu naručili.
Međutim, doživjeli smo pravo otkrivenje kada su se u ulozi prezentera našli Barbara Kolara i Duško Ćurlić.
Postao nam je jasan njihov doprinos voditeljskom poslu, ali prije svega, shvatili smo koliko je njihov blazirani, srednjostrujaški pristup gnjavežu kojem smo u ovakvim situacijama nerijetko izloženi, zapravo i jedina probavljiva metoda nošenja s gomilom nenadahnutih scenarističkih papazjanija koje voditelji moraju izgovoriti.
Naime, za razliku od ostalih prezentera koji, suočeni s užasom koji im je serviran, nisu znali što bi, Dule i Barbara upali su profesionalno, opušteno i bez namjere da nas nasmiju do suza. Dobro su znali da ne barataju "teškim naoružanjem" već mlohavim kurcem s kojim ne možete ništa nego besciljno mlatarati dok vas netko kulturno ne zamoli da odjebete.
A Porina za hit godine dobiva... Thompsonova sekretarica!
No, najveći problem Porina nisu voditelji, neduhovitost ili neatraktivnost dvorane već generalni osjećaj da gledamo odjeke nekih minulih vremena. Ostatke ostataka perioda u hrvatskoj povijesti kada ste nekog mogli uvjeriti da osvajanje Porina nešto predstavlja.
Ovo što smo imali prilike vidjeti djeluje kao razvikani prijenos seoske utakmice koju nam netko pokušava prodati kao finale SP-a. Preciznije, ovo je, u teoriji, "najprestižnija dodjela diskografskih nagrada u Hrvatskoj", ali netko bi to trebao javiti i glazbenicima jer ta vijest očito nije doprla do njih.
Naime, od pobjednika večeri u najvažnijim kategorijama pojavio se Massimo... I njegova lepeza s kojom se cijelu večer pothlađivao poput grofice. Thompson i Oliver poslali su svoje suradnike, jatake i sekretarice, a Quassar i Josipa Lisac mladog su Filipa Dizdara odmah na početku večeri ostavili da zbunjeno bleji po polupraznoj dvorani sve dok Rozga nije započela izvoditi svoj narodnjak.
Ukratko, dodjela Porina pokazala se kao još jedan otužni pokazatelj važnosti koju ovaj komad stakla predstavlja samim glazbenicima. Čak su i reakcije pobjednika mlitave i očito je da sve doživljavaju kao čistu formalnost koju što prije žele okončati. Porin je postao "solidna zajebancija", zgodan tulumčić na koji idete ako u petak navečer nemate pametnijeg posla, ali krunski događaj hrvatske diskografije - to nije. Barem tako ne djeluje.
A ako Porin nije bitan čak ni ekipi koja se kući vraća s kipićima, zašto bi bilo kog drugog bilo briga za dva sat dug prijenos uzaludnih pokušaja da ovu dodjelu pretvorimo u nešto vrijedno gledanja?
Zapakirajte to čudo u kutiju i pošaljite im poštom na kućnu adresu. Jeftinije je.