102 godine nakon prvog filma snimljenog o jednom vampiru - ali ne i o prvom svjetskom vampiru jer znamo da je to onaj naš, istarski Jure Grando, već o transilvanijskom vampiru, grofu Orloku, dakle nijemom, crno-bijelom hororu Nosferatu, simfonija strave koji je 1922. godine režirao Friedrich Wilhelm Murnau - stigao je i ambiciozan remake, ovaj put u režiji jednog od najtrendovskijih redatelja današnjice, Roberta Eggersa.
Originalni Murnauov Nosferatu antologijsko je ostvarenje koje je na originalan način spojilo gotički horor s vizualnim stilom njemačkog ekspresionizma, što je rezultiralo iznimnom, osobito vizualnom upečatljivošću te mu priskrbilo status kultnog filma. Istovremeno, riječ je o jednom od prvih velikih slučajeva filmskog plagijata. Naime film je priču preuzeo iz romana Brama Stokera Drakula, a kako nisu uspjeli osigurati prava za ekranizaciju, priča i imena likova tek su neznatno izmijenjeni.
Gledatelji sljedećih generacija zamalo su ostali bez prilike da film vide nakon što su, po sudskoj presudi zbog tužbe udovice Brama Stokera, svi negativi trebali biti uništeni. Ipak, kao što znamo, princa tame nije tako lako uništiti, pa su tri kopije ipak nekako preživjele i danas je film javno dobro te ga je moguće remasteriranog besplatno gledati na YouTubeu.
Vjernost originalu
Ono što me donekle iznenadilo u novom Eggersovu filmu jest vjernost originalu. Novi Nosferatu pedantno prati poznati narativ i obogaćuje ga tek pozadinskom ili, bolje rečeno, uvodnom pričom o ljubavničkom odnosu između Thomasove supruge Ellen i grofa Orloka alias Nosferatua, koji datira u dalju prošlost (prequel alert!).
Film, naime, ne počinje Thomasom Hutterom, mladićem koji dobiva zadatak da posjeti grofa Orloka u njegovom dvorcu u Transilvaniji kako bi potpisao ugovor o kupnji kuće u izmišljenom njemačkom gradiću Wisborgu, već svojevrsnim prologom u kojemu Ellen zaziva anđela čuvara da pošalje nekoga, bilo koga, tko će je izbaviti iz usamljenosti. Odgovor će primiti – ta dam – od samog Nosferatua.
Ne znamo što se točno dogodilo u toj mladenačkoj aferi između Ellen i grofa Orloka, no slutimo kako bi taj odnos mogao biti sličan onom između Nicole Kidman i Harrisa Dickinsona iz filma Babygirl (Požuda), no o tome ćemo više za koji dan.
Stvari ipak postaju jasnije pri kraju filma kad Ellen nedvosmisleno prizna da je Nosferatu bolji ljubavnik od Thomasa. Očito stereotip o ženama koje više vole zločeste dečke nije od jučer. U svakom slučaju, tu avanturu iz mladih dana, taj eksces nekontrolirane požude, Ellen će na kraju filma morati okajati i žrtvovati se za dobrobit čovječanstva.
Nosferatuov status negativa Isusa Krista, dakle Antikrista glavom i brkovima, te u konačnici Smrti same, ovdje je baš kao i u originalnom filmu pojačan kugom koju on sa sobom donosi u Njemačku, a koja prijeti potpunim pomorom na europskom kontinentu.
Iako je u povijesti bilo tumačenja koja su originalnog Nosferatua povezivala s rađanjem nacizma u Njemačkoj, Eggersov film nema takve pretenzije, no zato teme kao što su odnos društva prema ženama, osobito onima narušenog mentalnog zdravlja, zatim rivalstvo između službene i alternativne medicine, kao i strah od epidemije dobro rezoniraju s današnjom publikom.
Lik profesora Albina Eberharta von Franza, okultista kojega progresivni, ali u ovom slučaju nemoćni liječnik Sievers zove u pomoć kad Ellen počne dobivati nekontrolirane ispade bijesa, lijepo bi se uklopio u društvo suvremenih nadriliječnika i teoretičara zavjere.
Pa kaže Von Franz: "Vidio sam stvari na ovom svijetu koje bi natjerale Isaaca Newtona da otpuže natrag u majčinu utrobu! Nismo toliko prosvijetljeni koliko smo zaslijepljeni plinovitim svjetlom znanosti. Borio sam se s đavlom kao što se Jakov borio s anđelom u Penuelu i kažem vam da se, ako želimo ukrotiti tamu, prvo moramo suočiti s njom, priznati da postoji!"
Taj, da tako kažemo, holistički pristup medicini, a i šire, bit će primijenjen s dvojbenom uspješnošću, no komentar na račun krhkosti prosvijećene Europe u suočavanju s novim pošastima, zvale se one Nosferatu, Putin, Trump ili koronavirus, čini se na mjestu.
Vatromet raskošnih kompozicija
Robert Eggers filmski je scenograf i redatelj koji je već hororom Vještica (2015.) stekao kultni status, a potvrdio ga je intrigantnom, no iznimno zahtjevnom psihološkom dramom s elementima horora, Svjetionik. Nakon slabije prihvaćenog Sjevernjaka Nosferatu Eggersa vraća na prirodni teren art horora, čija je najočitija odlika izniman vizualni rafinman.
Uz sve spomenute i nespomenute slojeve značenja, novi je Nosferatu u prvom redu vatromet raskošnih kompozicija kadra, igara svjetla i sjene te reduciranih, no spektakularnih kolor shema, ali baš kao što je slučaj i sa Svjetionikom, te hipnotičke slike često ne prati i dovoljno zanimljiva naracija, pa se povremeno doima kao dvosatni filmski trailer.
S vremena na vrijeme, vizualna komponenta ipak dolazi u odnos sa samom pričom; kao što je u Svjetioniku jedan od središnjih motiva samo svjetlo, jer tko kontrolira svjetlo taj ima moć, tako je u Nosferatuu pobjeda svjetla nad tamom u temelju priče, a ne samo njezinog vizuala. Ta konačna pobjeda ostvaruje se i doslovno kroz izlazak sunca, sunčeve zrake jedine mogu uništiti zlo koje je zaposjelo svijet.
Eggersova opsesija vizualnim dizajnom u ovom je slučaju rezultirala predizajniranošću filma, koji doduše svakim kadrom plijeni uzdahe, no zahvaljujući mjesečarski sporom ritmu filma ne čudi ako se poneki uzdah pretvori u hrkanje.
Uz gledatelje, najveće žrtve ovakve redateljske koncepcije su glumci. Nicholas Hoult kao Thomas je bezličan, Lily-Rose Depp kao Ellen podsjetila nas je na pretjeranu izražajnost glumica nijemog filma, što, da se razumijemo, u ovom kontekstu nije kompliment, dok se Bill Skarsgard kao Nosferatu tek nazire iza slojeva protetike pa njegov glumački izričaj ne uspijeva doći do punog izražaja.
Samo je veteran Willem Dafoe, kao osebujni doktor Von Franz, imao dovoljno prostora i kvalitetnog teksta da glumački ne kapitulira pred bogatim state of art scenografijama.
Nosferatu je u izvedbi zaista fascinantan, no reducirana priča i pretenciozan ton, koji nerijetko podsjeća na Christophera Nolana i Denisa Villeneuvea, zahtijeva veliko strpljenje gledatelja, stoga pomalo i iznenađuju izvrsni rezultati iz kinodistribucije.
Naime, Eggersov Nosferatu oslobađa žanr horora iz zabrana petparačkog slashera za tinejdžera i prebacuje ga u ladicu art filma te zatim od njega stvara blockbuster, što je zaista rijedak uspjeh.
S obzirom na umjeren budžet od 50 milijuna dolara, prihod veći od 100 milijuna dolara u svega desetak dana svjetske distribucije daje razloga za zadovoljstvo, a ni rezultat od gotovo 20 tisuća gledatelja u prvih tjedan dana prikazivanja u Hrvatskoj nije za podcijeniti.
Novi Nosferatu neosporno je ambiciozno i na trenutke grandiozno ostvarenje, koje ima kvaliteta koliko i mana, plus na jednu stranu, minus na drugu. Ili rječnikom samog filma, svjetla koliko i tame. Moram priznati da sam i sam, nakon 130 minuta, jedva dočekao pobjedu svjetla nad tamom, odnosno paljenje svjetla u dvorani.