Napisao i snimio: Zoran Marinović/PHOTODOX
NA DANAŠNJI dan 1928. godine rođen je legendarni kubanski revolucionar Ernesto Rafael Guevara Lynch de la Serna - "Che".
U nastavku možete pogledati intervju s generalom Garyjem Pradom Salomonom, čovjekom koji je Chea "locirao, uhitio i transferirao" na onaj svijet!
Sjedimo u velikom uredu, usred Santa Cruza, Bolivija, okruženi jutarnjim suncem, knjigama, fotografijama, skulpturama. Pogledom tražimo lice zbog kojeg smo došli. Ali, ovo je zadnje mjesto na svijetu gdje bi taj "najslavniji portret" uopće mogao biti. Svugdje je, osim tu.
Kao na filmskom setu; stari lisac, "bogartovskih" brčića, zalizan, odmjeren, u uštirkanoj košulji, razgovara o danima koji su se nagomilali od prošlog susreta. Priča o svemu, osim vremenu. Novost je da je u kućnom pritvoru. Evo Morales, socijalistički predsjednik nije ga volio, a kako i bi.
Dok klimamo, starac zapravo zna, da ovdje, opet, uopće nismo zbog njega. Ali to je njegova sudbina i čini se da je vrlo pomiren s njom.
Pukovnik ili pokojnik
Naš domaćin i sugovornik je Gary Prado Salomon. Niste čuli? A recimo da vam kažemo Ernesto Che Guevara? Znate! E upravo prst sudbine spojio je ta dva čovjeka, i onda ih vječno razdvojio. Pukovnik ili pokojnik, rekla bi pjesma, ili u ovoj životnoj situaciji tek general i ikona. Ništa više, a niti manje.
Još daleke 1970. godine u planinama Sierra de Maistre, mladi kapetan Prado s grupom vojnika, nakon 11 mjeseci potrage, zarobio je tada već poznatog revolucionara Che Guevaru. Fotoaparat koji stoji na stolu ispred nas jedan je od neprocjenjivih suvenira iz tih dana. Gledamo i fotografije, nekoliko prvih snimaka je napravio Che a ostatak general Prado. Obojica mladi, Che bradat i zapušten, izluđen od neizvjesnosti i planine u kojoj se skrivao mjesecima, i kapetan Prado, uznosit u novoj američkoj uniformi.
"Znali smo da je u tim brdima. Mjesecima smo ga tražili, na kraju je upao u našu zasjedu. O tim trenucima, snimljeno je stotine reportaža, filmova, knjiga, mada po meni tu se nije dogodilo ništa epsko. Bio je uplašen, potpuno zapuštenog izgleda. Pružali su otpor, na kraju se predao. Vrlo jednostavna vojna akcija, bez puno gubitaka", pripovijeda general, ne spominjući imena.
Sve ostalo je povijest, ali istina o Cheovom uhićenju izrečena od "ovog" čovjeka, zaista je nekako posebna, teška. General je jedini i istinski svjedok posljednjih trenutaka života poznatog "izvoznika" revolucije i čuvar kontroverzne tajne njegovih zadnjih riječi i poruka. Sva romantika o Cheu, idealistu, revolucionaru, romantiku, potpuno je zbrisana pred ovim vojnikom.
Mlada noć
Dva vojnika pogledala su se oči u oči. "Ja sam Che Guevara, nemojte pucati predajem se. Ja sam vam vrjedniji živ nego mrtav, nemojte pucati...", riječi su koje je prve čuo od legendarnog revolucionara.
"A sto ću, bio sam jako sretan jer sam znao da je napokon došao kraj akciji. Isto tako, ne mogu ne spomenuti koliko sam bio u šoku kada sam shvatio da je upravo taj neugledni čovjek ispred mene famozni Che. Bio je sav u dronjcima, nepodnošljivo je smrdio. Nikada to neću zaboraviti. Jedva je izgovarao tu i tamo koju riječ, moral mu je bio ispod nule. Potpuno uništen čovjek", priča general.
"Zatvorili smo ga u školskoj zgradi u La Higueri i nakon što sam obustavio akciju otišao sam do Chea. Pitao sam ga je li dobro, treba li mu kava ili cigareta. Pogledao sam mu ranu na nozi, sve je bilo u redu. Netočno je da je uhvaćen jer je bio ranjen, rana mu naime nije niti krvarila. Fizički je bio iscrpljen, ali ne zbog ranjavanja već vjerojatno radi više dana gladovanja i astme. Odlučio sam prema njemu postupati časno vojnički i on je stekao neku vrstu povjerenja prema meni. Počeli smo razgovarati, što ćemo ponavljati u još nekoliko navrata tijekom noći. Prvo me pitao što će se dogoditi s njim. Objasnio sam mu da smo neke njegove suborce, uhvaćene nekoliko dana ranije, poslali na suđenje u La Paz. Rekao sam mu i da je u Boliviji maksimalna kazna zatvora 30 godina te da kod nas ne postoji smrtna kazna. Nakon ovog saznanja malo mu se popravilo raspoloženje. Do tada je bio polumrtav, a tada mu se vratio sjaj u oči", opisuje Prado. No za Chea, ta noć - 9. listopada 1967. godine, još je bila mlada.
Game over
Nedugo zatim, zazvonio je telefon. Predsjednik Republike Barrientos, nakon vijećanja, izdao je kratku zapovijed. General je izašao i postrojio vojnike. Zapitao ima li dobrovoljaca. Bila su sedmorica. Odabrao je Maria Terana. Zatim ulazi u sobu gdje sklupčan u kutu sjedi Che. Razgovaraju. General izlazi sa zlatnim satom. Izlazi i Che ispred odabranog vojnika. Bolivijske planine proparao je prasak. General se brijao. Vojnik nije mogao spavati tu noć. Niti mnoge poslije.
U uredu tišina. Gramofon vrti u prazno. Samo se čuje škripa invalidskih kolica. General gasi gramafon. Kao stotine puta do sada zaključuje da je sve ostalo samo stvar reproduciranja majica, kapa, naljepnica, postera. marketinga. Kaže: "marketinga i ničeg više! To je jedna obična farsa o heroju! Uspomena na kojoj se odlično zarađuje." Veliki hrt povukao se iz sobe i odšetao u dvorište.
"Hvatanje Che Guevare bila je prva ozbiljna stvar oko koje su se uspjeli dogovoriti službeni Washington, Havana i Moskva. Svi oni, dakako iz drugačijih razloga, željeli su Cheovu smrt i jasno je da je on bio izdan. S druge strane njegova smrt označila je kraj gerilskog ratovanja koje je Che do tada neumorno zagovarao i opisao u svojoj istoimenoj knjizi. Na kraju sve što je radio u Boliviji bilo je u suprotnosti s preporukama i tezama o ovakvom ratovanju koje je do tada zagovarao. Che je u Boliviju poslan da umre. Mi smo samo odradili posao. Uostalom bilo ga je tada teže naći nego pobijediti", nastavio je.
Che Guevarin Rolex
Prilikom zarobljavanja Che Guevara je kod sebe dva sata marke Rolex, poznati Dnevnik iz Bolivije, pištolj, fotoaparat te još nekoliko sitnica. Svaka od njih među kolekcionarima danas vjerojatno vrijedi suhog zlata.
"Che mi je tijekom noći prije no sto je smaknut dao oba Rolexa. Nešto ranije su mu ih uzeli moji vojnici, ali sam mu ih ja vratio. Valjda iznenađen tim činom zamolio me da ih pričuvam, pa ako se njemu što desi da ih pošaljem na Kubu. Naime jedan sat je bio njegov, a drugi od ubijenog suborca. Te Rolexe su imali svi vodeći revolucionari s Kube kojima ih je dao Castro nakon pobjede. Nakon što je ubijen, njegov sat osobno sam zadržao, a drugi dao svom zapovjedniku u La Pazu", kaže Prado.
Naravno da smo ga zamolili da nam pokaže i Cheov sat.
"Kada je Bolivija sredinom 80-ih godina uspostavila diplomatske odnose s Kubom sat sam dao u njihovu ambasadu te ih zamolio da ga uruče nekome od Cheove obitelji. Bez obzira na vrijednost nisam želio više imati nešto što mi ne pripada", ispričao je Prado.
Ohrabreni generalovom pristojnošću, pitamo, vjeruje li u Cheovu kletvu, koja je zapravo dostigla sve one koji su sudjelovali u njegovom ubojstvu. Zaobišla je samo Fidela Castra, koji ga nije ubio, već ostavio u planini. Naime, vojnik Mario Terano se propio i potpuno propao, danas je živ ali život mu je tek sjena, nikad nije dao niti jedan intervju, generalu je vlastiti pištolj opalio i doživotno ga prikovao za kolica, vojnici koji su uhvatili Chea gotovo su redom umirali, ludjeli, nestajali, …
"Većina ljudi uopće ne razumije tko je bio Che. Nakon revolucije na Kubi vodio je program odmazde nad političkim protivnicima i ubio na stotine ljudi. Kada smo ga uhvatili promijenio je ploču i molio za svoj život. On za mene nikada nije bio heroj, a nije ni sada. Tek lik s onih majica. Obična moda! Kakva kletva, to su gluposti", zaključio je general, unijevši nam se u lice.
Danas
Stari lisac nas zatim prebacuje u sadašnjost. Izgleda da je o toj noći 1967 godine sve rekao. Naime, Evo Morales, prvi demokratski izabrani predsjednik Bolivije iz redova Indijanaca, u uredu ima portret Che Guevare te nerijetko ističe da je Che još simbol slobode, pravde i jednakosti, ali i dodaje "danas su drukčija vremena". General nastavlja: "Evo Morales umjesto da slavi čovjeka koji nam je upao u zemlju i divi mu se, trebao bi slaviti vojsku koja ga je uhvatila. On ne razumije da ga je Kuba poslala da ga se riješi. Ovdje mu je čak i komunistička partija okrenula leđa. Bio je potpuno sam. Prevario se došavši u Boliviju. Odabrao je potpuno krivo mjesto za revoluciju".
Odlazimo. Crna pomoćnica otvara vrata. General s trijema klimne. Pitamo se nama ili policajcima u civilu. Jesu li i to njegovi vojnici. Jel na isti način tada klimnuo i Mariju Teranu? Danas je u Boliviji, vrlo teško razaznati tko je čiji “vojnik”!
Tako to ide s idolima
Legendarna fotografija Alberta Korde s likom Ernesta Che Guevare proglašena je jednom od najznačajnijih prošlog stoljeća. Sam fotograf od nje, osim slave, nije imao neku koristi i nije zaradio niti jedan dolar. Fotografija otisnuta na majice prodana je u stotinama milijuna primjeraka, kao i knjige koje je napisao sam Che te one u kojima drugi autori opisuju njegov životni put.
Kako to obično biva s idolima, vremenom su mu pripisivane odlike koje nije imao, a sve ono loše sto je učinio poput smaknuća zarobljenika nakon pobjede na Kubi, jednostavno je zaboravljeno. A kako i ne bi kada se od uspomene na njega i danas odlično zarađuje.
"Che turizam" na Kubi toliko je unosan da ova karipska država vjerojatno na njemu godišnje uprihodi vise nego od poznatih cigara i ruma. Ništa manje razloga za zadovoljstvo nemaju niti stanovnici bolivijskog grad Vallegrandea i obližnjeg sela La Higuera u kojem je comandante ubijen. Danas ce naivnom turistu tamo za koji dolar čak i svaki drugi 30-godišnjak reći da je upravo on s Cheom dijelio posljednji obrok uoči smaknuća.