Foto: Press
Tko god je ikad pogledao makar koji isječak neke njegove prezentacije, onaj trenutak kad iz džepa traperica izvadi taj neki novi mali gadžet koji će nam već koji mjesec kasnije promijeniti svijet zasigurno mu se usjekao u pamćenje pa ne čudi što je upravo takvom jednom scenom, internom prezentacijom iPoda zaposlenicima Applea, 2001. godine, započeo film o Stevu Jobsu.
Njegovom smrću 2011. godine započela je pak njegova medijska kanonizacija, između ostalih prozvan je ocem pa čak i evangelistom digitalne ere, revolucionarom i vizionarom, a Apple je iste te godine postao najvrjednija kompanija na svijetu. Činilo se da se sve što Jobsovo ime dotakne pretvara u zlato, tek je Hollywood uspio napraviti biografski film o njemu financijski uspješan upravo koliko i Apple dok u njemu nije bilo Jobsa.
Stvari su krenule po zlu od prvog trenutka, točnije onog trenutka kad je objavljeno da će Jobsa glumiti Ashton Kutcher. Naime, teško se sjetiti manje prikladnog glumca za tu ulogu, ljepuškastog jebivjetra koji podjednako fascinira djevojčice i milfice, no doista ga je nemoguće zamisliti kao tehnološkog vizionara. Otprilike, kao da dežurnom domaćem sapuničaru Filipu Jurčiću povjerite ulogu Nikole Tesle jer ga kao cure jako vole. Već je taj izbor pokazao manjak ne samo zdravog razuma i ukusa, već i ambicije koja je krasila primjerice Fincherovu "Društvenu mrežu", mnogo bolji i slojevitiji film o realno mnogo manje zanimljivom liku, Marku Zuckerbergu.
Film je pak ne samo potvrdio već i dobrano nadmašio sve sumnje koje smo imali. Teško je pobrojati sve zavoje u kojima je redatelj Joshua Michael Stern pogrešno skrenuo, no tiču se podjednako i Jobsovog osobnog i poslovnog života pa će većina gledatelja izaći iz kina s bezbroj upitnika. No, najveći upitnik ipak predstavlja odnos redatelja prema svome glavnom liku: zanimljivo je s kojom lakoćom film prelazi preko svih highlightsa Jobsova života, neuspjeh na faksu, prijateljstvo sa Steveom Wozniakom, osnivanje Applea, prvi kompjuter, Apple II, izbacivanje i povratak u Apple, ne nalazeći motiva da se makar na nekima dulje zadrži.
Ne bi bilo pošteno reći da film uljepšava svoj subjekt, budući da sadrži i mračnije strane Jobsove ličnost, no nevjerojatno je kako nehajno tretira Jobsovo odbijanje da prizna vlastitu kćer ili pak njegovu odluku da sudrugovima koji su zajedno s njim u tatinoj garaži napravili prve Apple kompjutere ne da dionice tvrtke. Ne samo što se film ne zadržava na tim trenucima koji svjedoče o popriličnom karakternom deficitu, već svejednako zadržava ležerni feelgood ton sve do samoga kraja, a Jobs ostaje ako ne baš potpuno jednodimenzionalan a ono u svakom slučaju prilično nekonzistentan lik.
Jedan od idiotskih vrhunaca takvog pristupa jest i scena u kojoj Jobs, bijesan kad sazna da je Microsoft kopirao neka njegova rješenja, naziva Billa Gatesa i divljački ga izvrijeđa. Paradoks te jednostrane scene u kojoj niti vidimo niti čujemo Gatesovu stranu jest što je redatelj plasira s neskrivenom simpatijom, no neovisno o stvarnom kontekstu, tko god u toj priči bio u pravu, Jobs je ovdje zapravo prikazan kao kreten. Ma koliko bili notorni njegovi ispadi prema suradnicima i suparnicima, siguran sam da je u tom čovjeku bilo mnogo više erosa, imaginacije i inteligencije nego što je to duet Stern-Kutcher uspio prenijeti na platno.
Tip koji je bio takav perfekcionist kad je riječ o kvaliteti proizvoda, dizajnu i zadovoljstvu konzumenta, čovjek koji je tako volio i razumio masovne medije (bio je osnivač Pixara i izvršni producent "Priče o igračkama") i suvremenu komunikaciju, bez obzira na nezanemarive karakterne manjkove, ipak nije zaslužio takav diletantski film o sebi. S obzirom da su zaredale te holivudske biografije IT vizionara, već vidim Billa Gatesa kako strepi, dok zluradi jezici šapuću hit psovku silikonske doline: "dabogda te glumio Ashton Kutcher".