KADA bih morao raditi listu deset najboljih igara svih vremena, Dragon Age: Origins i Mass Effect 2 vjerojatno bi se našli u top pet, a vjerujem da u tom nisam usamljen jer BioWare je svojevremeno žario i palio tržištem (akcijskih) RPG-ova i postojao je period kada nisu mogli pogriješiti.
I dok je Mass Effect odradio uspješnu trilogiju koju i dan danas obožavam, a zahvaljujući Legendary Editionu cijenim još više jer mi je na neki način "iskupila" nešto slabiju trojku, Dragon Age franšiza imala je više padova nego uspona.
Origins će, što mene tiče, zauvijek biti najbolji RPG i neću pretjerati ako kažem da sam ga završio desetak puta. No, kad se pojavila dvojka, mnogo toga krenulo je u pogrešnom smjeru. Ipak, odigrao sam je više puta.
Inquisition je ispravio mnoge nedostatke prethodnika. Vratili su velike teme i priču epskih razmjera, ali malo su se pogubili u veličini, pa je igra imala neopisivo puno praznog hoda. No, bio je to povratak u formu, a nedavno čačkanje po postavkama otkrilo mi je da je to igra na koju sam na PlayStationu utukao najviše vremena (preko 500 sati).
Imali su potencijal, novac i Hansa Zimmera
Sve ovo govorim kako bih dao do znanja da imam zavidan Dragon Age pedigre i da je ovo recenzija čovjeka koji predobro poznaje i prije svega obožava ovu franšizu.
Kada su se pojavile prve recenzije Dragon Age: The Veilguarda, priznat ću da sam bio malo sumnjičav jer imao sam osjećaj da se radi o još jednom antiwoke izdrkavanju jer glavnina kritika nije bila usmjerena na igru, već prvenstveno na činjenicu da je jedan od likova, Qunari imena Taash - nebinaran lik.
To je u ovoj fazi već uobičajena pojava i možete zauzeti jednu od dvije strane. Ili ćete zbog toga raditi dramu ili ćete se pomiriti s činjenicom da su i videoigre odraz vremena u kojima nastaju, a isto tako da se radi o VIDEOIGRI, i to videoigri u kojoj biramo veličinu ROGOVA svog ČAROBNJAKA pa vas izbor zamjenica ne bi trebao izbaciti s tračnica.
Međutim, nakon samo desetak sati igranja postalo je jasno da je Veilguard podbacio na gotovo svim bitnim razinama. Ovo je očajno napisana igra, napredovanje je u većem dijelu besmisleni gnjavež, borbe su zamorne i jedva čekate da završe, priča vrlo brzo potrati i to malo potencijala koji ima, što možemo reći i o većini likova, dizajn mapa i misija je u najboljem slučaju ispodprosječan, a u najgorem frustrirajuće loš, a jedino što valja je vizualna strane igre.
Čak i glazba koju supotpisuje legendarni Hans Zimmer zvuči kao generički soundtrack bilo koje fantasy igre ikad. No, prije nego što krenem detaljno, okvirno ću predstaviti o čemu je riječ.
Dragon Age: The Veilguard direktni je nastavak Inquisitiona i isprva se trebao zvati Dragon Age: Dreadwolf (što bi bilo daleko logičnije jer Veilguard u kontekstu ove igre doslovno ne znači apsolutno ništa), ali je preimenovan kako bi se naglasila usmjerenost na Zastor (Veil), mističnu barijeru koja razdvaja fizički svijet od Fadea - duhovne sfere magije i snova.
Nije woke, loše je napisan
Priča prati Rooka, novog protagonista, koji u nastojanjima da stane na kraj pogubnim planovima Solasa a.k.a. Dreadwolfa "usere motku" i na slobodu pušta dva daleko veća negativca koji su ovog puta Elgar'nan i Ghilan'nain, vilenjački bogovi čiji je plan započeti novi Blight kako bi se osvetili i vratili moć.
I na papiru ovo izgleda kao solidan temelj za epsku avanturu i teoretski to jest. Štoviše, da je Origins bio loša igra ili da je ovo dio neke druge franšize, vjerojatno ne bih bio toliko kritičan, ali neovisno o tome, ovo nije dobro.
Najveći grijeh je zapravo to što je loše igra napisana. I dok su se neki okomili na činjenicu da se igra "previše" bavi rodnom politikom, problem nije tema, već način na koji se tom i svim ostalim temama scenaristi bave.
Budući da je jedan od autora također nebinarna osoba, tvorci igre kreću od apsolutno pogrešne pretpostavke da je to dovoljna kvalifikacija da napišete lika koji će biti kvalitetna reprezentacija te skupine. Na veliku žalost svih nas, ovo je loš scenarist i to je vidljivo ne samo na nebinarnom već i na svim ostalim likovima koji su podjednako nezanimljivo napisani.
Kao što činjenica da sam fan Dragon Agea ne znači da bih bio u stanju napisati dobar scenarij za ovu igru, tako ni ovoj osobi ne pomaže činjenica da je nebinarna. Taash je jednostavno nebinaran lik koji djeluje kao da ga je napisao netalentiran čovjek. I da, osobno iskustvo svakako može pomoći da likovi budu vjerniji, ali u ovom slučaju to nije bilo ni od kakve koristi jer prvo morate biti dobar scenarist da bi se ostale vaše karakteristike uzimale u obzir.
Kad te prešiša 15 godina stara igra
I bilo bi super da je to iznimka, ali, nažalost, nije, a to je posebno vidljivo u očajnim dijalozima. Da pojasnim, Origins je još 2009. svladao tehniku stvaranja privida da kreirate specifičnog lika, koji ne samo da izgleda onako kako želite već i u razgovorima može biti bilo što na potezu od dobričine do apsolutnog šupčine. Štoviše, to je kvalitetno odrađeno još u devedesetima i izometrijskim RPG-ovima koji su nam davnih dana dali tu slobodu.
Da BioWare u 2024. nije u stanju stvoriti dijaloške opcije koje bi činile bilo kakvu razliku, apsolutno je neshvatljivo. I pritom mislim čak i najmanju razliku. Većinu vremena doslovno ne postoji nikakva razlika u tome koji ćete od tri odgovora izabrati jer sve se svodi na tri jedva različite nijanse istog.
Primjerice, da vas netko pita "Je li tako?", opcije u Veilguardu bile bi:
a) Da.
b) Tako je.
c) Je.
Preko 95% dijaloga u ovoj igri mogle su i trebale biti cut scene jer ovo je gubljenje vremena.
Dijalozi su loši, ali to nije sve
No, dijaloge bismo mogli oprostiti da su borbe zanimljive. Nažalost, svode se na drndanje tipki dok god ne odustanete i smanjite težinu kako biste samo prolazili kroz vojsku podjednako bezveznih neprijatelja.
Ni boss fightovi nisu zanimljiviji pa kad vam netko spomene da biste se mogli zakačiti sa zmajem, lagano zakolutate očima jer znate da će se ta borba od ostalih razlikovati samo po tome što zmaj ima više energije od svih ostalih neprijatelja.
Postoji potencijal i trebate se angažirati kako biste si borbu učinili zanimljivom kombinacijom različitih magija i/ili poteza, ali ako to ne učinite, budite sigurni da vas igra neće prisiliti. Jednostavno ne morate. Svaka magija i potez međusobno su zamjenjivi. Vatra, led, mač, sjekira - sve je isto. Pitanje je samo što vam je dosadilo. A dosadit će vam sve.
Dizajn levela je također upitan jer ovo je teoretski open world igra, ali zapravo prolazite kroz nivoe koji se na mapama po potrebi otvaraju. Ne morate istraživati jer nemate što istraživati.
Nećete slučajno naići na nešto ludo i nezaboravno jer svaku misiju prvo trebate prihvatiti da bi se ona pojavila na mapi. Autorima originala to je bilo jasno, autorima nove igre to očito nije bitno, pa će vas radije uzeti za rukicu i voditi od točke A do točke B. Ne kažem da ovo mora biti Elden Ring, ali neka barem bude Inquisition.
Osim toga, dizajn mapa je lijen. Osim što ćete većinu vremena koristiti fast travel jer neće vam se dati zajebavati s besciljnim hodanjem, postoje detalji koji su me neopisivo nervirali. Primjerice, kada biste na tržnici ili u nečijoj kući u Originsu (ili čak prvom Baldur's Gateu iz 1998.) pokušali otvoriti neki kovčeg, vlasnik štanda ili kuće upozorio bi vas da odjebete jer zvat će stražu. Ne i u Veilguardu.
Veilguard očito gaji hipi ideje o tome da je privatno vlasništvo zastarjeli koncept pa nogom 'ladno otvarate kovčege po štandovima, kućama i bankama i svi se ponašaju kao da se ništa nije dogodilo. Uz sve to, ništa nema logike i sve je tako prokleto površno odrađeno jer ako, primjerice, istražujete nestanak osobe ili pljačku, otmičari i lopovi uvijek iza sebe ostave prigodnu poruku u kojoj iznose sve potrebne informacije. I to na podu sobe.
Ponavljam, svaka od tih stvari nebitna je sama po sebi, ali kada se gomila takvih stvari nakupi, počne vam gnječiti jaja.
Dizajn misija nije puno bolji i svodi se na "idi, sredi i pobij ako zagusti", a o zagonetkama neću ni pričati jer su toliko maloumne da ljute. Origins je na samom početku imao misiju u kojoj organizirate obranu malog naselja i ovisno o tome koliko ste side questova obavili, to bi vaša obrana bila bolja ili lošija.
Sve je ovisilo o vašem oku za detalje, vještini komunikacije i temeljitosti. U Veilguardu postoji slična misija i svodi se na to da morate obići tri točke, učiniti APSOLUTNO NIŠTA, vratiti se na četvrtu i onda pokositi neprijatelje. Zašto sam obilazio točke? Da igra ne traje samo pet, već 50 sati?
Većina misija je takva. Glavne misije su uglavnom bezvezne, poneke "companion misije" funkcioniraju osjetno bolje, a ostale misije su šarena lepeza i nikad ne znate hoćete li dobiti nešto solidno ili još jednu misiju koju ćete nezainteresirano odraditi.
No, dok je dizajn takav kakav jest, igra je na momente vizualno predivna. Mislim da je grafika ono što me tjeralo da glavinjam kroz sve te dosadno dizajnirane nivoe i bezizražajne, loše animirane face. Da, to je također problem jer čak bih i pregrmio taj novi ljepuškasti izgled svih likova, ali da im na licima ne možete prepoznati izraze ljutnje, radosti ili tuge, to mi smeta.
Može li BioWare izdati Mass Effect koji nije smeće?
Dragon Age je već od drugog dijela imao problema s vašom pratnjom pa se nakon Originsa teško mogu prisjetiti previše zanimljivih suputnika. I nisu bili loši, ali mnogi od njih nisu u kategoriji nezaboravnih kao što je bio slučaj u jedinici. Realno, ni ovdje nisu loši.
Lucanis je više nego solidan kao rogue koji se doslovno bori s unutarnjim demonom, Lace Harding je simpatična povratnica iz Inquisitiona, a ni "sporna" Taash ne bi bila loš lik da svaku priliku ne koristi da održi lekciju o nebinarnosti i tome koje su zamjenice prihvatljive, a koje ne. I to vrlo brzo postane zamorno jer nikako nije uklopljeno u priču, već je svedeno na nemaštovito popovanje.
Kao što je oduvijek bio slučaj, i ovdje možete povaliti sve likove, ali ponovno ste ograničeni lošim pisanjem jer prije biste u kampu mogli napraviti pravu sapunicu, a sada to nije moguće jer čim izaberete jednu osobu, flert s bilo kim drugim je onemogućen jer to bi značilo još dijaloga. Na svu sreću, površnost nas je ovog puta spasila od novih užasa.
Odnosi između likova su mahom lijeno stvorena prijateljstva i sukobi, a ni vi kao Rook ne možete tehnički učiniti ni reći ništa da se netko od ekipe okrene protiv vas.
Ukratko, ovo nije ni do koljena 15 godina staroj igri i, ako ste fan prvog dijela, cijelo vrijeme ćete razmišljati o tome kako bi bilo lijepo da postoji igra koja izgleda kao Veilguard i ima sve ostalo kao Origins (čisto onako usput, postoji i zove se Baldur's Gate III). I to ljuti jer Veilguard je trebao biti dobar.
Ova franšiza zaslužuje dobar zaključak. I ne mora biti megalomanski slojevito RPG remek-djelo kao zadnji Baldur's Gate, ali neka barem bude treći Mass Effect. Nažalost, ovo što smo dobili tek su obrisi igre, barem tri godine rada udaljene od onoga što bi bilo prihvatljivo prema današnjim standardima. Da je ovo Batman, Origins bi bio Burtonov, a Veliguard Schumacherov film. I to čak ne onaj s Valom Kilmerom, već onaj s Clooneyjem i bradavicama.
Teško mi je objektivno procijeniti bi li ova igra mogla biti dobra ljudima koji nisu fanovi serijala, ali pretpostavljam da ne jer ako volite RPG-ove, ovo nije posebno dobar RPG. Loše je napisan, banalan i tanak na svim pogrešnim mjestima, ali nije neigriv. Moje nezadovoljstvo motivirano je prvenstveno ljubavlju prema serijalu i time da je ovo gigantski korak unazad. I, naravno, dajte igri šansu i prosudite.
Možda vam se svidi. Možda je sve ovo samo trkeljanje nezadovoljnog fana. Ne želim nikako umanjivati to da je gotovo svaka igra proizvod vojske umjetnika, ali ne možemo ignorirati činjenicu da je odlaskom Davida Gaidera (koji je glavni scenarist prve tri igre) kvaliteta pisanja drastično pala.
Međutim, ovo nije samo loša vijest za fanove Dragon Agea već potencijalno i za fanove najavljenog Mass Effecta. Andromeda je bila golemi fail i, premda Veilguard nije toliko bezvezan, teško je zanemariti činjenicu da je BioWare od Inqusitiona nizao samo failove. Otkazani Shadow Realms, Andromeda, Anthem i sad ovo. Volio bih da prekinu ovaj nesretni niz, ali u ovoj fazi izuzetno mi je teško povjerovati da je to moguće.