ALEKSANDAR Vučić ponovno se upustio u performans koji diljem regije izaziva onu poznatu mješavinu mučnine, podsmjeha i susramlja. I ovog je puta servirao novu dozu svojih klasično urnebesnih predizbornih spotova koji će se u najkraćem vremenu pretvoriti u memove i još danima kolati društvenim mrežama.
I koliko ga god dio njegovih građana prezirao ili tretirao njegove propagandne eskapade kao dokaz kompletnog ludila, činjenica je da s ove strane granice Vučićevi izleti u apsurd izgledaju kao smiješan podsjetnik na vremena kad se HDZ trudio oko predizbornih spotova i kampanje.
Kao HDZ-ovci u najboljim danima
Prije nego što su od svega digli ruke i zaključili da na vlasti ostaju, ili po inerciji, ili zbog kompletne nesposobnosti opozicije, predizborne kampanje HDZ-a bile su pravi vatrometi užasa. Angažirali bi glumce, slavne osobe i sportaše koji bi se valjali u blatu umjesto njih, neuvjerljivo izgovarajući ljigavosti iz scenarija, a pjevači bi za njih skladali one dozlaboga bizarne pjesmuljke koji bi vas tjerali da se svaki put iznova zapitate kako je moguće biti toliko gladan i očajan da pristane napisati i otpjevati pjesmu posvećenu političkoj stranci.
Danas sadistički uživamo u činjenici da je ovaj stil ljigave propagande kod nas nestao u eri Ive Sanadera i samo se sporadično pojavljivao u periodu nakon njega.
Kralj memova
S druge strane, uživamo i zato što je tako prokleto zabavno gledati političare kako se blamiraju u tom, svima osim njima, nejasnom pokušaju da se prikažu kao simpatični, brižni i duhoviti ljudi. I u tom redovito gube jer niti ispadaju simpatični ni brižni ni duhoviti, a često podbace i u tome da se prikažu kao ljudi.
I dok na domaćoj političkoj sceni postati mem ne znači apsolutno ništa, što će vam vjerojatno potvrditi i Ivo Josipović čije je lupetanje štapićima postao soundtrack njegovog ekspresnog odlaska u politički zaborav, Vučićevi spotovi od toga profitiraju i u konačnici više djeluju kao smijanje u lice svima onima koji mu iz godine u godinu priželjkuju politički krah.
Iako mu tamošnji režimski mediji aktivno ližu dupe, nazivajući ovo "najluđom predizbornom reklamom" i "fenomenalnim spotom kakav nikad prije nije viđen u Srbiji", dodajući da "cijela Srbija priča o spotu koji je pomjerio granice", činjenica jest da njegov pristup već godinama pali jer čak i kada mu REM (Regulatorno telo za elektronske medije Srbije) zabrani emitiranje spota, kao što je to bio slučaj prošle godine, Vučić to uspijeva pretvoriti u svoju prednost jer spot će se na kraju proširiti društvenim mrežama.
I jednim dijelom su u pravu. Da, ovo je suludo. Da, ovakav cirkus nikad nije viđen. I da, pomiče granice dobrog ukusa.
"Pekar, lekar, apotekar"
I možete još 500 puta ponoviti da je neki slogan pokupio od Adolfa Hitlera ili mu predbacivati da je ljigav, snishodljiv, neiskren, zamjerati očite laži ili ga prozivati da zloupotrebljava djecu u političke svrhe. No, kad ispod svega podvučete crtu, vrijedi ono staro pravilo - ciljana mu publika neće zamjeriti, a oni koji mu zamjeraju također će odraditi svoj dio posla i s gađenjem i podsmjehom proširiti taj cirkus društvenim mrežama i učiniti ga još prisutnijim.
Na prozivke će reagirati u igrokazima koje neki pogrešno nazivaju "intervjuima" iako se u stvarnosti radi o predstavama u sklopu kojih na jednoj strani sjedi Vučić, a na drugoj voditelj koji glumi novinara i postavlja mu unaprijed pripremljena i tobože škakljiva pitanja.
Tu i tamo će se osvrnuti na napise iz hrvatskih medija, ali u pravilu će ih iskoristiti da sve prikaže kao veliku zavjeru protiv Srbije (ili njega jer on je Srbija), nakon čega će uslijediti uobičajeno kurčenje nečim potpuno nebitnim na čemu im apsolutno nitko ne zavidi.
I onda su tu predizborni spotovi u kojima je Vučić "pekar, lekar, apotekar". Malo glumi, bezubo se našali na svoj račun, svi se nasmiju, bace foru i snebivaju se, ali na kraju dana popuše jer se uloge u spotovima mijenjaju, a Vučić ostaje.
Imamo struju - nebo je granica
Hejteri mu zamjere da "iskače iz frižidera" i majstor snimi spot u kojem izlazi iz frižidera pa, dok trudnici uručuje teglu krastavaca, sipa najgore klišeje koje kao da je preuzeo s motivacijskih postera. I slogan (ili što god to bilo) "jedina granica su naši snovi" zvuči još tragikomičnije kad mu se obećanja svode na to da će izgraditi još cesta, pa ispada da su ceste neki nedosanjani san Srba koji se zaprežnim kolima još uvijek taljigaju makadamom, maštajući o tome kako će i oni jednog dana uživati u blagodatima zapadne civilizacije kao što je - asfalt.
Vučić je toliko drastično spustio kriterije da mu čak i predizborna obećanja zvuče kao potvrda koliko je sve otužno.
S druge strane, što uopće očekivati od čovjeka koji političke poene skuplja dijeleći penzionerima vitamin C nakon što im je srezao već ionako mizerne mirovine? I da se razumijemo, ništa od toga nije toliko nezamislivo užasnije od onoga što svakodnevno gledamo na domaćoj političkoj sceni, ali definitivno izgleda gore. A imidž je sve. Barem tako misli Vučić.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala.