NA DANAŠNJI dan 1994. preminula je jedna od najvećih legendi jugoslavenske glazbe, pjevač i gitarist kultnog benda EKV Milan Mladenović.
Kad je umro bilo mu je samo 36 godina, a iako se dugo pričalo da je umro kao narkoman i da je imao sidu, pravi uzrok njegove smrti bio je rak gušterače.
Nakon jednog nastupa u Budvi, Milan je zbog bolova prebačen u bolnicu gdje mu je dijagnosticirana ova opaka bolest. Poživio je još samo tri mjeseca, a u trenutku smrti imao je samo 35 kilograma.
Milan je rođen u Zagrebu 1958. godine, a zatim se s roditeljima preselio u Sarajevo kad mu je bilo samo šest godina.
Sedamdesetih je osnovao svoj prvi bend Limunovo drvo, a zatim i prvi ozbiljniji bend Šarlo akrobata čiji se jedini album ''Bistriji ili tuplji čovek biva kad...'' smatra jednim od najznačajnijih albuma jugoslavenskog novog vala. Iz raspada Šarla akrobate nastala su dva velika jugoslavenska benda: Disciplina Kitschme i Ekatarina Velika.
Milan je, osim kao legendarni glazbenik, zapamćen kao pjesnik i filozof, a tijekom Domovinskog rata je s kolegama iz bendova Partibrejkers i Električni orgazam započeo projekt Rimtutituki koji se bavio antiratnom propagandom.
Kad je 1992., u jeku rata, na festivalu Beogradsko proljeće EKV proglašen grupom godine, Milanova antiratna izjava digla je popriličnu prašinu.
"Nama je bilo lako osvojiti ovu nagradu jer su mnogi naši prijatelji morali napustiti ovu zemlju. Neki od njih su ovog trenutka živi, a možda i nisu živi, u Zagrebu, Sarajevu, Ljubljani, Dubrovniku, Rijeci... Molim vas za minutu šutnje za one koji su poginuli u ovom ratu koji nema smisla", rekao je Milan tom prilikom.
Iako su ga još za života proglašavali legendom, Milanu se ta popularnost ni najmanje nije svidjela.
"Nije baš ugodno kad ljudi žele pričati s vama i onda kad niste raspoloženi za to. Više ne mogu nigdje otići, ne mogu raditi ono što želim. Ljudi me sve češće maltretiraju. Ne mogu se pomiriti s tim preuveličavanjem na svim poljima, izgubljenim vremenom koje provedem u razgovoru s onima koji me zovu bez ikakvog razloga i žele čuti samo tračeve", rekao je za časopis Ćao.
Milan je cijeli svoj život podredio glazbi i borbi za slobodu, a njegovu filozofiju možda će najbolje opisati riječi kojima je završena njegova monografija ''Dečak iz vode''.
"Izvjesno je da kroz život idem stihijski, pa gdje se zaustavim. Jedno je sigurno - nikad ne znam gdje ću krenuti. Ne mogu pjevati o vanzemaljskoj ljubavi, ako me guše i razdiru ovozemaljski jadi. Stojimo na rubu iznad neke razjapljene provalije koja s nestrpljenjem čeka da nas proguta, a iznad nas, razbuktala se vulkanska lava koja počinje curiti, rasteže se po nama. Čini mi se da smo stisnuti, ne možemo ni korak nazad, ali ni naprijed... Borite se za svoju ličnu slobodu, ne dozvolite da vas neki lažni srebrnjaci i krivo opravdane norme uguše, borite se za život. Za kraj bih rekao samo da mi ni u kojem slučaju nije žao što sam sve ove godine protratio na tako neozbiljnu stvar kao što je rokenrol, i mislim da poštenije i iskrenije nisam mogao da potrošim sve te godine."