Ovog mjeseca u New Yorku je uhapšeno čak 16 ljudi povezanih s mafijaškim klanom Gambino. Sumnjiči ih se za standardne aktivnosti - ucjene, napade, palež i malverzacije vezane uz sindikate. Iako posljednjih godina rijetko izroni iznad radara javnosti, talijanska mafija u Americi još uvijek je živa, zdrava i moćna. Klan Gambino jedan je od pet koji čine američki ogranak Cosa nostre, jedne od najzloglasnijih organizacija na svijetu.
Mafija, naravno, ne voli publicitet i trudi se ostati ispod radara novinara i javnosti.
"U vremenu u kojem globalni kriminal i terorizam predstavljaju značajnu prijetnju iznenađujuće je vidjeti pogrešno postavljene prioritete vlasti. Dok stotine terorista prelaze naše granice i ugrožavaju našu sigurnost, čini se da se državne službe fokusiraju na navodnu organizaciju koja nije aktivna desetljećima. FBI troši novac poreznih obveznika na nekoliko Talijana koji u kafiću pričaju viceve i jedu cannolije, a trebali bi uložiti sav svoj trud u sigurnost naše djece", rekao je Giovanni Gambino, potomak Carla Gambina po kojem klan nosi ime. Sadržaj izjave je očekivan, ali upravo potreba da se negira postojanje organizacije Gambino, paradoksalno, potvrđuje njezinu aktivnost.
Tko su oni?
Zbog toga je ovo zanimljiva prilika za navesti tko su uopće oni, kako su se pojavili i kada su postali toliko moćni.
Talijanska mafija uspostavljena je u Sjedinjenim Državama još početkom 20. stoljeća. Od 1880. do 1924. iz Italije su u Ameriku otišla nevjerojatna četiri milijuna ljudi - od toga dva milijuna u prvom desetljeću 20. stoljeća. Većina emigranata bila je iz južnih regija Apeninskog poluotoka i sa Sicilije - na sjeveru zemlje bilo je novca i posla, a na jugu ozbiljno siromaštvo. U manjoj je mjeri tako i danas: Italija je možda najbolji primjer uzrečice "što južnije, to tužnije".
U siromaštvu se uvijek razvijaju kriminalne strukture, tako da je Cosa nostra u doba masovne emigracije već bila čvrsto uspostavljena na Siciliji. Oni koji su otišli prema navodnoj obećanoj zemlji ponovno su naišli na slične probleme, zbog čega su jednostavno preslikali način funkcioniranja na novo područje.
Jedna od najranijih utjecajnih skupina bila je preteča klana Gambino - banda D’Aquila. Svaka od obitelji nazivala se po vođi - ovu je uspostavio Toto D’Aquila nakon što je njegov šef Ignazio Lupo završio u zatvoru.
D’Aquila je bio ambiciozan tip koji je želio ujediniti mafijaške skupine u New Yorku. Prvo se pokušao probiti ubojstvom nekoliko šefova manjih skupina, što mu nije pošlo za rukom. Pravi uspjeh doživio je za vrijeme prohibicije (kao i mnogobrojni drugi mafijaši), ali je nakon niza zavjera ubijen 1928.
Još nekoliko bossova bilo je ubijeno ili uhićeno, a nakon toga je na scenu došao Carlo Gambino. I njegova obitelj bila je u sicilijanskoj mafiji, a na tlo SAD-a kročio je 1921. kao 19-godišnjak. Vrlo brzo uklopio se u iste krugove, a na čelo klana dolazi 1959.
Gambinov dolazak do vrha bio je zanimljiv iako tipičan za mafijaške krugove. Smatra se da je s legendarnim Luckyjem Lucianom organizirao urotu nakon koje je Vito Genovese, tadašnji vođa klana, završio u zatvoru. Navodno su narkodileru iz Portorika platili čak sto tisuća dolara da ga navede kao sudionika u trgovini drogom.
S Genoveseom iza rešetaka, Gambinu više ništa nije stajalo na putu do vodstva. Trenutak je također bio povoljan - ako se izuzme doba prohibicije, za mafiju su pedesete i šezdesete bile zlatno doba. Utjecaj preko sindikata, reketarenja i kocke bio je toliki da se do danas raspravlja o vezama Johna F. Kennedyja s podzemljem i o njegovom ubojstvu u tom kontekstu. Tako je pod Gambinom skupina imala čak 500 službenih članova i preko tisuću suradnika.
Carlo Gambino ostao je na čelu sve do svoje smrti, i to prirodne smrti. Može se reći da je bio pravi sretnik jer su oba događaja rijetkost u toj branši.
Novo doba
Kasnih sedamdesetih i ranih osamdesetih izmijenilo se još nekoliko bossova, a novo doba počelo je kada je na čelo došao John Gotti. Ubojstvo prethodnog šefa Paula Castellana naručio je krajem 1985. Iako je godinama bila javna tajna da on iz sjene vodi sve poslove, službeno je proglašen šefom 15. siječnja 1986.
Gotti je potpuno promijenio odnose mafije s javnošću i tako postao svojevrsni celebrity u svojoj "struci". Takozvana omerta, zakon o šutnji, koji, između ostalog, nalaže i negiranje da mafija uopće postoji, pala je u drugi plan. Gotti uopće nije skrivao svoju povezanost s podzemljem, često je davao izjave medijima i smješkao se kamerama pri uhićenjima i na suđenjima.
Gotti je bio poznat i po tome što je nosio skupa odijela i pojavljivao se u javnosti. No to je bio lukavi manevar. Naime, policija u javnosti nije smjela snimati razgovore pa je Gotti poslove sa suradnicima dogovarao na ulici.
Ovakva eksponiranost pojačala je pritisak policije, ali suđenja kasnih osamdesetih redovno su propadala zbog zastrašivanja svjedoka i podmićivanja sudaca. Gotti je konačno dolijao 1992. nakon što ga je izdao njegov suradnik i policijski doušnik Salvatore "Sammy the Bull" Gravano. Gotti je osuđen na doživotnu kaznu zatvora za pet ubojstava, reketarenje, ometanje pravde, utaju poreza, ilegalno kockanje, iznudu i kamatarenje. U zatvoru je i umro od raka grla deset godina kasnije.
Nakon Gottijevog uhićenja klan se ponovno udaljio od očiju javnosti. Mafija u klasičnom smislu također se promijenila i oslabjela: sve je manje čistokrvnih Talijana u Americi (što je preduvjet za postati punopravni član), fiskalizacija je smanjila prostor za malverzacije, a država donijela zakone koji strože kažnjavaju mafijaške aktivnosti.
Bez obzira na to, klan Gambino ostaje među takozvanih pet mafijaških obitelji, najvećih frakcija koje djeluju u New Yorku. Česta uhićenja, uključujući ova zadnja, dokazuju da je Cosa nostra u Americi možda tiša nego ranije, ali nipošto gotova.