PETICIJA protiv "Disneyjevog promicanja LGBTIQ propagande", koja je potaknuta Lovrenovim istupom došla i u internetske predjele Lijepe Naše, počinje odrješitim iskazom: "Walt Disney kojeg smo poznavali i voljeli gotovo je nestao."
Ovaj turobni lelek za pijancem i rasistom slikovit je i izražava žaljenje za Disneyjevom produkcijom u kojoj su manje-više sve društvene kategorije, osim bijelih srednjoklasnih muškaraca, dobivale svoje iskarikirane animirane ladice.
S obzirom na to, možemo reći - ako se Disney mijenja, hvala bogu da je tako. Bilo je i vrijeme.
Jim Crow i simpatični robovi Hollywooda
Disneyjeva konzervativna prošlost prilično je dobro poznata, a njen najizraženiji aspekt vjerojatno je onaj rasistički. Pjesma juga (Song of the South), popularni animirano-igrani film, nastao je 1946., kada su se brojni crni američki vojnici vraćali kućama iz Drugog svjetskog rata gdje su se borili za slobodu svih Amerikanaca. Vratili su se u društvo koje je i dalje bilo segregirano. Famozni Zakoni Jima Crowa bili su na snazi sve do 1950.
Pjesma juga prikazuje crnog roba Remusa kao mudrog i strpljivog, ali veselog tipa, i obično se uzima za primjer lika "čarobnog crnca". Svijet filma je svijet u kojem crnci žive u idiličnim odnosima sa svojim bijelim gospodarima, a crne su sluškinje pretile, simpatične i krajnje empatične.
Takav je lik tete Tempy iz Pjesme juga, a takav je i lik Mammy iz kultnog filma Prohujalo s vihorom. Obje uloge igra Hattie McDaniel, a za potonju je 1950. dobila Oscara za najbolju sporednu glumicu. Bila je prva crna osoba koja je dobila Oscara.
Savjest se pere nagradama
Fast forward u 2014. godinu. Prije godinu dana izašao je Dallas Buyers Club, a Jared Leto osvojio je Oscara za ulogu Rayona, transrodne žene. U Timeu izlazi članak Steva Friessa koji upozorava da Jaredu Letu ne treba pljeskati na ulozi zbog, opet, problema načina na koji se u filmu predstavlja neka zajednica.
On s pravom naglašava da je Rayon šašav, tragično-zabavan, odjećom opsjednut lik, k tome i prostitutka. Lik-karikatura. Ono što je problematično u ovoj predodžbi je, dakako, svođenje na stereotipe.
I stoga Friess s pravom naglašava da se s Rayon događa isto što i s Mammy. U mainstream se ubaci stereotipni prikaz neke marginalizirane skupine i onda netko za to dobije Oscara. I savjest nam je odjednom čišća, a prošlost bar malo manje prljava.
Oni ostavljaju plameni trag
Takozvana popularna kultura puna je stereotipizacija svega i svačega. Dobar je primjer romantični prikaz, primjerice, white trash miljea u spotu za pjesmu Ride Lane Del Rey. Kad ga čovjek pogleda i vidi sve te tipove s masnom kosom koji jure otvorenom cestom na svojim kul motorima, u dobrom primjeru onog što se obično naziva americanom, zaista poželi sjesti s njima i, kao u pjesmi Darka Rundeka, po autoputu "ostavljati plameni trag".
A onda se čovjek sjeti da ti isti likovi vjerojatno glasaju za Trumpa i u slobodno vrijeme zidaju zidove prema Meksiku.
Postoje, naravno, i drugačiji primjeri, i upravo oni pokazuju da je na filmu, fotografiji, u crtiću ili nekom desetom mediju moguće prikazati lik koji će pripadati nekim identitetima, ali neće biti sveden na njih.
Prikaz japanskih vojnika u filmovima Tanka crvena linija i Pisma iz Hiroshime, transvestita na fotkama Nan Goldin ili romantičnog i intelektualnog odnosa dvojice muškaraca u filmu Zovi me svojim imenom samo su neki od njih.
Što nije dobro za dioničare, nije dobro za Disney
Sve ovo ne znači da sva umjetnička djela, knjige i filmove koji su prema nekim društvenim skupinama bili nepravedni treba ukinuti jer bismo time ukinuli valjda cijelu zapadnu kulturu, a vjerojatno i više. To samo znači da pristup treba biti kritički i da apsolutno ne smijemo poticati daljnju produkciju agresivnog i ograničenog shvaćanja svijeta.
Disney je samo primjer, slika, i Disney ovo sigurno ne radi zato što je super politički ili nekako drugačije osviješten. Nakon što je objavljeno da spomenuta Pjesma juga neće biti dostupna na platformi Disney+, izvršni direktor Bob Iger objasnio je da to jednostavno ne bi bilo u interesu dioničara. I to je sve što trebamo znati o Disneyju.
Međutim, i to je neki pomak. Stvari su i dalje daleko od savršenih. Prema posljednjim podacima, omjer muških i ženskih likova na filmu je 2:1, da uzmemo samo jedan od primjera. No čiste brojke, zastupljenost i takozvani screen-time samo su jedna strana medalje, čija je druga strana ona kvalitativna - kako se razne skupine prikazuju i koliko su ti prikazi karikaturalni te koliko robuju predrasudama i konvencijama.
A dok se god prikazuju pojednostavljeno i kroz stereotipe, onda uglavnom imamo posla s nečim površnim i banalnim, bilo da je riječ o crtiću, seriji ili romanu.