ŠEST godina prošlo je od smrti Olivera Dragojevića, a iza sebe je pjevač ostavio zavidnu količinu hitova s kojima teško da bi se nosili i najveći velikani domaće glazbene scene.
Iako sam nije bio autor svojih pjesama, šest desetljeća duga uspješna karijera više je nego dovoljan dokaz da je Oliver bio čovjek koji je svojom izvedbom monopolizirao pjesme koje su imale mnoge obrade, ali samo jednu "pravu" verziju - onu Oliverovu.
U ovom ćemo se tekstu prisjetiti deset velikih Oliverovih hitova i priča o tome kako su nastale.
Sjećanje na Velu Luku (1962)
Sjećanje na Velu Luku ili samo Vela Luka, jedna je od najdražih Oliverovih pjesama, a tome u prilog ide i podatak da je upravo uz stihove ove pjesme posljednji put ispraćen.
Autor bezvremenskog klasika je Branko Žuvela, čovjek koji nikada nije želio ispričati kako je pjesma nastala. Njegovi prijatelji tvrde da je Branko na jednoj zabavi, šezdesetih godina prošlog stoljeća, upoznao Velolučanku o kojoj nakon te večeri nije prestajao razmišljati. Nedugo nakon toga njegova simpatija odselila je u inozemstvo, ali nastavili su se dopisivati. Prijatelji dodaju da je pjesma nastala na temelju pisama koja su razmjenjivali.
Bilo kako bilo, Oliver ju je čuo, svidjela mu se i s vremenom je postala dijelom njegova repertoara. Međutim, nikada je nije snimio u studiju i za to postoji dobar razlog.
Iako su mu se svidjele i verzije Olivera i Jasne Zlokić, Žuvela nije želio da se zarađuje na njegovom djelu. Angažirao je odvjetnika i zabranio izvođenje pjesme u komercijalne svrhe, ali, unatoč tome, ostao je u dobrim odnosima s Oliverom.
Galeb i ja (1975)
Glazbeni velikan Zdenko Runjić u svojoj je karijeri napisao sedamstotinjak pjesama, a oko 200 napisao je za Olivera. Od tih 200 mnogima je najdraža upravo ova.
Ideja za pjesmu nastala je tijekom jedne šetnje splitskim Firulama, a galebovi koji su se okupili na plaži upali su u oko Runjićevu sinu, koji je predložio ocu da napiše pjesmu o galebu.
Runjić je ideju predstavio Tomislavu Zuppi, rekavši da bi volio pjesmu o razlikama između slobodnog galeba i čovjeka koji je neprestano opterećen vlastitim brigama. Zuppa je poslao prvu verziju teksta koja se Runjiću nije svidjela.
Mjesec dana kasnije Runjić je ponovo sjeo za klavir i pokušao uglazbiti tekst, a što je više svirao, to mu je tekst postajao bolji. To mu je promijenilo mišljenje i na kraju je zaključio da se radi o izvrsnom tekstu. Glazbu je napisao za samo 20 minuta.
Na početku je to trebala biti klapska pjesma za Festival dalmatinskih klapa u Omišu, ali čim ju je čuo, Dragojević je rekao: "Ma kakav Omiš, ovo ja pivam!"
Malinkonija (1975)
Budući da pišemo o Oliveru, budite spremni na to da ćete na listi pronaći puno Runjićevih pjesama, a za ovu je napisao tekst i glazbu, dok se za aranžman pobrinuo Stipica Kalogjera.
"Tekst za Malinkoniju napisao sam također u hotelskoj sobi, ali na Hvaru, dok sam čekao Vedranu da se vrati iz frizerskog salona.
Glazbu sam, otprilike, već imao.
Kao hit, Malinkonija po odjeku ni u čemu nije zaostajala za Skalinadom, osim što je odmah zapalila slušatelje. U stvari, Malinkonija je bila naš čin egzekucije", rekao je Runjić.
Skalinada (1977)
Budući da ju je Runjić spomenuo, nastavit ćemo sa Skalinadom, koja je bila ogroman hit u bivšoj Jugoslaviji i harala radijskim eterom više od pola godine nakon što se prvi put pojavila na splitskom festivalu.
Oliver u to vrijeme nije bio ogromna zvijezda, a samo godinu dana ranije na zagrebačkom festivalu dobio je tek pristojan pljesak.
"Skalinada je vjerojatno najizvođenija pjesma 20. stoljeća na ovim prostorima. Postala je himna Cosmosa. Jadranko Topić igrao je u Cosmosu i poslije jednog treninga pod tušem je zapjevao 'Skalinaaa-da...'. Pelea je zanimalo koja je to pjesma. Jadranko je imao singlicu, pustio je i preveo riječi. Toliko im se svidjela da su je uzeli za himnu. 'Tu se penje, tu se pada' valjda ih se dojmilo u smislu sportskog nadmetanja", rekao je jednom prilikom Runjić.
Oprosti mi, pape (1978)
Jedan od hitova iz bogate riznice suradnji s Runjićem je i nezaboravna Oprosti mi, pape.
"Snimio sam pjesmu i došao mi je pokojni otac i govori mi: 'A ti dobro znaš da ja nisam nikada kartao za novac.' A ja njemu govorim: 'To nije pisano za tebe, to je napisao Zdenko svim očevima.' To se odnosi na taj odnos sina i oca. On je to osobno shvatio, tako da sam ga morao razuvjeriti", rekao je Oliver u jednom intervjuu i dodao da ga je pjesma podsjetila na njegovog pokojnog oca.
Žuto lišće ljubavi (1987)
"Sudjelovao sam na MESAM-u, Šlageru, Zagrebfestu i Pjesmi Eurovizije. Tada se javlja nova tema - folk u zabavnoj glazbi, što se pogrešno i pejorativno nazivalo 'greko'. Jer, riječ je naprosto o reduciranom ritmu... um-ca ili um-ca-ca, um-ca-ca koji može razumjeti i slušatelj bez sluha, a grčka je glazba nešto sasvim drugo.
Pjesme kao Zora je svanula, Put putujem, Piši mi, imale su velik odjek, pa sam zaključio da bih se i ja mogao okušati na tom terenu i napisao sam Žuto lišće ljubavi. Bez ikakve naročite reklame, istoimeni je album postao najtiražnija Oliverova ploča", prisjetio se jednom prilikom Runjić.
No, poznato je i da ovo nije bila jedna od Oliverovih omiljenih pjesama: "Oko Žutog lišća s Oliverom se i dan-danas natežem. Pjeva ga jer ga publika traži, iako tu pjesmu ne voli. A ja smatram da Žuto lišće ljubavi nije ništa lošija pjesma od Oprosti mi, pape i da ga je vratila u život. Može mu se gaditi koliko hoće, od početka je bio protiv nje, ali 1987. diskografski ga je vratila na noge."
Cesarica (1992)
Osamdesete nisu bile nužno najbolje vrijeme za Olivera i oni koji su ga aktivno pratili često tvrde da je u tom periodu imao najmanje kvalitetnih pjesama. No, vrlo rano u devedesetima vratio je tu željenu kvalitetu zahvaljujući Gibonniju koji mu je napisao pjesmu koju mnogi smatraju njegovom najboljom.
Novinar i glazbeni kritičar Zlatko Gall u svojoj je knjizi Splitska dica - od zidića do vječnosti opisao kako je pjesma nastala.
"Cesarica je bila prekretnica i dala je svim mojim budućim projektima i pjesmama jedan poseban ton. Nakon toga su me počeli slušati mladi ljudi, jednostavno me otkrila potpuno nova publika. Zbog Cesarice su se iz naftalina počele izvlačiti i moje stare snimke, pa su se mladi ljudi koji me nikada nisu slušali okrenuli klasicima: Malinkonija, Papi, Galebu. To je bio zaokret u mojoj karijeri, ljudi su osvijestili da postojim, ali da sam postojao i prije novih pjesama. Dok sam nastupao u diskotekama, one su redom bile pune nove publike koja je znala sve moje stare pjesme napamet", rekao je Oliver jednom prilikom i dodao da Gibonni pjesmu nije namijenio njemu, već Vinku Coci.
"Dvadeset minuta je trebalo, nisam se silno trudio. I ništa nisam mijenjao na njoj, nijednu riječ, zarez. Bila je takva kakva je. Nerealno romantična. Bila je pjesma kao da nije za to vrijeme, a to je bila 1992. godina. To je kao da gledaš neki talijanski film ili američki mjuzikl gdje su svi dobri, smiješe se, izlaze na prozor, svi pjevaju", opisao je nastanak pjesme Gibonni.
Dvaput san umra (1995)
O autorskom paru Huljić rečeno je i napisano mnogo toga, ne nužno pohvalnog. Međutim, maknemo li na stranu mišljenja ljudi koji u životu nisu napisali ništa osim kritika Huljićevih, Tonći i Vjekoslava vrlo objektivno i lako mjerljivo spadaju među autore koji su stvorili najviše hitova u periodu od osamdesetih do danas.
Jedna od njih spada među najpoznatije i najljepše u Oliverovoj diskografiji.
"Jedan me prijatelj pitao kako sam uspjela napisati muški tekst. To je meni bilo smiješno. Dvaput san umra. Uglavnom se može prebaciti muški u ženski tekst i obrnuto, ali u ovom slučaju ne bi bilo isto. Zvučalo bi ćoškasto. Kod ovog muškog teksta je sve leglo. I leglo je pogotovo jer je Oliver to otpjevao. Kod muškog teksta polazim od toga što bi žena htjela da joj on kaže ili ne kaže", rekla je u jednom intervjuu Vjekoslava Huljić.
Moj lipi anđele (2000)
Za ovaj hit se glazbeno i lirički pobrinuo Hari Rončević, dok je aranžman potpisao Remi Kazinoti.
I dok je svakako jedna od najpoznatijih Oliverovih, isprva nije trebala biti njegova.
"Nisam za Olivera napisao tu pjesmu, nego ju je on dobio (za njega sam napisao Ako voliš me). Moj lipi anđele sam napisao za jednu izvođačicu, tako da je slučajno došla do njega", rekao je jednom prilikom Rončević.
"U pjevačkom će svijetu ostati jedna velika praznina jer je čovjek bio najbolji definitivno, nikad ga nitko neće prestići. Melodičan glas i osjećaj za glazbu je bio takav da ga rijetko tko ima. Sjećanja me vežu za njega, igrali smo nogomet, putovali smo zajedno sa Split Stars timom, doživio sam stvarno puno ugodnih trenutaka s njim, nikada ništa loše.
A po čemu ću ga najviše pamtiti? Po tome što je bio stvarno normalan čovjek i od njega nisi nikad ništa loše mogao čuti ni vidjeti", prisjetio se Rončević.
Trag u beskraju (2002)
Iako je u nekim krugovima to općepoznata stvar, mnogi Oliverovi fanovi ne znaju da je Trag u beskraju zapravo obrada.
Radi se o naslovnoj pjesmi Oliverovog "talijanskog albuma" koji je miksao suradnik Erosa Ramazzottija i Laure Pausini, Renato Cantele, a radi se o hitu Biagija Antonaccija koji je tu skladbu svojedobno izvodio i s Lucianom Pavarottijem. Za prepjev se pobrinuo pjesnik Daniel Načinović.
O snazi i uvjerljivosti njegove izvedbe dovoljno govori činjenica da je postalo nebitno čija je izvorno jer za mnoge postoji samo jedna verzija.