Screenshot: YouTube/Krešo Skozret
U MAGAZINU Studio u lipnju 1986. godine objavljen je članak o narodnjacima. U suradnji s Yugopapirom članak prenosimo u cjelosti.
Lipanj 1986: Dok većini Jugoslavena pada standard, većini narodnjaka rastu prihodi...
Od dvadeset jedan milijun prodanih ploča u našoj zemlji, gotovo sedamdeset posto izbrazdano je novokomponiranim zvukovima, a Nazif Gljiva, na primjer, autor pjesme “Neću, neću dijamante”, bio je i zvijezda milijarderskog transfera među diskokućama.
Sevdah, mamurluk i "mercedesi"!
Prije četiri godine, Lepa Brena doputovala je na prvi obnovljeni izbor Mis Jugoslavije u Banju Luku starim "folksvagenom". U ovim godinama, kad svakom Jugoslavenu pada standard, lijepa Fahreta Jahić vozika sve skuplje automobile; trenutno neki "mercedes" tko zna kojeg broja i tipa.
Ta narodnjačka fela na estradi gotovo da uopće ne osjeća isto što i vi i ja. Većina je počela od rakije, "mehke" ili "brije", a sad ne zna početi dan ako nema viskija. Narodnjaci odsjedaju u najskupljim hotelima, puše elitne cigarete i svi šminkeri Jugoslavije mogu se sakriti pred njima.
Preko noći, dakle, narodnjaci su postali lovaši, a rokeri ili zabavnjaci mogu samo grickati prste.
Zaista, što se to dogodilo s našim glazbenim ukusom i s jugoslavenskom diskografijom?
Od 21 milijuna ploča, koliko se godišnje izda u našoj zemlji, gotovo 70 posto nosi novokomponirane zvukove.
Naša domovina postala je posljednjih godina toliko novokomponirana da pravo čuđenje izazivaju narodnjaci pripravnici koji već prvom velikom pločom ne zapucaju do sto tisuća primjeraka.
Jeste li čuli za Rifata Tepića?
Momak je jak, nabijen, mišiće je dobio u rudnicima SR Njemačke. Pjevao je tek s vremena na vrijeme, za jarane. Jednog dana odlučio je zapjevati javno, ubrzo je snimio LP i već do sada prodao ga u 80 tisuća primjeraka.
Pitajte Arsena Dedića ili Terezu Kesoviju kad su prodali toliko ploča. Dakako, krivci nisu ni Tereza ni Arsen, nego naša diskografija koja godinama uporno slijedi samo put do zarade.
O kvaliteti i ukusu nitko i ne razmišlja.
Istina, posljednji bastion zabavne i ozbiljne glazbe zove se Jugoton, ali i on popušta. U kancelariju direktora sada gotovo da bez kucanja može ući Nada Obrić. Jer, prva novokomponirana dama te tvrtke već je dulje i prva na toplisti prodaje vinilnih proizvoda iz Dubrave.
Zajedno smo jači
No tko su, te kako žive i rade zvijezde te vrste glazbe, koja sve agresivnije zapljuskuje naše prostore?
Sjedio sam prije nekoliko mjeseci u beogradskom Metropolu, u društvu famoznog Miodraga Ilića. Najednom je nestao i vratio se nakon 60 minuta.
Izvini, trknuo sam do kuće da napišem dva hita ispričao se.
Ili nedavno, u jednoj bašti iznad čuvene Bembaše, Nazif Gljiva, kompozitor onih Neću, neću dijamante i Zanesen tom ljepotom, pjesmama što ih pjeva Halid Bešlić: "Slušaj, najbolje je ujutro kad sam mamuran. Tada mi naviru ideje, misli, tonovi, Sve moje najljepše pjesme nastale su u mamurluku."
Gljiva i Bešlić započeli su milijarderskim prijelaznim rokovima među diskokućama. Poslije njih povampirili su se i zabavnjaci: uslijedio je odlazak Nede Ukraden u sarajevski Diskoton, ili, ovih dana, Đorđa Balaševića iz PGPa u Jugoton.
Kada su Nazif i Halid dobili svoju staru milijardu, mnogi su govorili da je Diskos iz Aleksandrovca povukao najlošiji potez. No već sad se zna da pogreške nije bilo:
"Gljiva i Bešlić naše su zlatne koke. Već su nam se isplatili. Album Zajedno smo jači prodali su u 360 tisuća primjeraka. Gljivi sad već dugujemo oko 300 starih milijuna", objašnjava Muradif Brkić, predstavnik Diskosa iz Sarajeva, inače poznatiji kao muž Hanke Paldum.
Mirsad Ibrić, sarajevski Bob Geldof, koji se nedavno istakao organizacijom velikog spektakla na stadionu Koševo, pod nazivom Sjećaš li se Bembaše, tvrdi da se na prste jedne ruke mogu izbrojiti narodnjaci rođeni u gradu.
Prvi je građanin Sejo Pitić koji je pjevao onu Plava žena, topla zima, ili sada, Radislav Rodić Roki, iz Beograda, koji starta drugim albumom Linija života. Roki je tri godine pjevao rock u SAD i SR Njemačkoj, ali otkrio je u domovini što je unosnije.
Narodnjaci su uglavnom ljudi sa sela, koji preko noći uspijevaju u gradovima zahvaljujući migraciji stanovništva. Ne samo da to dokazuju pločama, nego se sve više razbacuju lovom.
Recimo, Šerif Konjević stigao je prije nekoliko godina s Kozare. Baš je kosio livadu kad ga je pri grlenom pjevanju zatekao sarajevski skladatelj Damjan Babić, poznat kao prijašnji direktor festivala Ilidža.
Šerif je stigao u Sarajevo i promijenio nekoliko bijesnih automobila. Sad se vozika u nekakvom BMW-u, za koji tvrde da stoji više od stare milijarde.
Ne zarađuje se u nas nego u Njemačkoj kaže mi jedan od onih bogatijih markama.
"Tamo se za jednu noć može zaraditi, pjevajući u nekoj kafani što je drži Jugović, oko 2500 maraka. Toliko dobijemo mi koji smo na vrhu, a oni koji tek počinju rade to i za 300 markica".
Ibrina blagajna
Gotovo cijela prva liga novokomponiranih imena provodi zimu i proljeće u inozemstvu. Po popularnosti s njima se ondje ne može mjeriti nijedan zabavnjak. Dok se zabavnjaci libe pevati po lokalima, narodnjaci već imaju i svoje menedžere koji po njih dolaze čak iz Australije.
Prošlog ljeta, u Dubrovniku, upoznao sam izvjesnog Ibru, koji je do prije 15 godina bio prosvjetni radnik u Bosni, a od tada uspješan ugostitelj u Sidneyu. Čovjek nekoliko puta godišnje zove preko bare naša novokomponirana grla i tako sigurno puni i svoj lokal i kasu.
"Pitate zašto su narodnjaci prevladali? Oni su najorganiziraniji dio naše estrade", tvrdi Muradif Brkić. U narodnjačkom bendu nema svirke bez baterije bubnjeva, linije električnih gitara.
Recimo, Halid Muslimović je ortodoksni roker. Malo bolje poslušajte njegove pjesme i aranžmane. I u garderobi, te praćenju mode, narodnjaci su daleko otišli. U svemu mogu biti uzor klincima koji dolaze. Vidite, generacije do pedeset i nekog godišta uopće nisu voljele narodnu muziku, a sad i oni od sedamnaest godina pjevaju sve što izvode Halid i drugi.
Nenad Bilić, direktor sarajevskog Diskosa, tvrdi da jugodiskografi godišnje obrnu oko 900 starih milijardi, od toga gotovo 650 milijardi na narodnjacima.
"I ja sam se grozio gledajući te napadne TVspotove narodnjaka za vrijeme Mundijala. No ukus je jedno, a posao drugo. Od nas se očekuje da budemo dohodovni, a kako da to budemo ako nemamo dobre tiraže i male troškove proizvodnje?
Bilić kaže da troškovi snimanja ploče jednog narodnjaka iznose u prosjeku 40 starih milijuna, dok su zabavnjaci dvostruko skuplji.
Šaban Šaulić, koji se izdigao iznad narodnjačkog prosječnog neukusa, vjeruje da je više šunda u skladbama zabavnjaka:
"Sjećam se kako su ranije od nas bježali kao od kuge. Sada nam se svi približavaju. Jasno da jedan Bregović ili Čolić posljednjih godina ne bi privlačili da nisu imali narodnjačkih primjesa u pjesmama. Isto radi i Neda Ukraden, samo što je ona postala potpuna narodna pjevačica... Nikad nije bilo više pjevača, osobito ovih koji izvode novokomponiranu narodnu muziku. Misle ljudi da tu lova stalno kaplje. Da samo znate koliko sam muke ja vidio dok nisam postigao to što sad imam".
Stručnjak od nota
Šaban ima vilu na Dedinju i još mnogo toga. No to nije toliko važno kao saznanje da većina skladatelja te vrste glazbe godišnje ubere između jedne i dvije stare milijarde.
Već jedno desetljeće prvi porezni obveznik Požarevca bio je skladatelj i pjevač Novica Urošević.
Što mislite, koliko je čovjek zaradio ako vam kažem da je dosad prodao oko 21 milijun ploča?
U mnogim mjestima Srbije na svadbama je važnije tko pjeva nego tko se ženi.
Mnogi su na svadbama razvili pravi biznis. Recimo, Bora Spužvić Kvaka, ili Andrija Era Ojdanić, vlasnici su golemih šatora koje iznajmljuju na svetkovinama. Pod platnenim krovom svira se glazba po želji.
No što je uopće potrebno da bi se postalo narodnjak?
"Ma pustite, ljudi, kakva škola, kakva nauka! Važno je da si grlat. Većina mojih kolega, koji sebe smatraju skladateljima, ne zna dobro ni Vukove znakove, a kamoli notne!", uzvikuje Žarko Pavlović Valjevac, skladatelj koji se na viđenijim mjestima pojavljuje samo u društvu ljepotica.
I to je nova manira estrade: nekad rokeri, a sad narodnjaci glume džetset.
Na narodnjačkom području estrade najbolje žive oni koji znaju note. Takvi su na meti.
Svakodnevno ih salijeću skladatelji koji svoje radove donose snimljene na kasetama. U mikrofon se otpjeva pjesma koja nekome "padne na inspiraciju", a potom stručnjak od nota sve to uskladi.
Oko skladatelja i pjevača stalno se vrte i ljudi od reklame. U Beogradu, u kavani Šumatovac, ili u bečkom salonu sarajevskog hotela Evropa, okupljaju se narodnjački štabovi koji kuju planove za velike tiražne bitke.
Ako su u modi kafići, onda je refren jednog od hitova "sreo sam je u malom kafiću".
Ako na televiziji pali reklama "kako mama kaže", ubrzo se rađa i pjesma s takvim tekstom.
Sada su u modi one Kraševe “uzmite bronhi, lakše se diše”. Ovih dana očekujem nekoliko pjesama u tom stilu.
Napisao: Pavle Pavlović (Studio, lipanj 1986.)