Filmski su trendovi varljivi, štoviše nepredvidljivi, evo recimo filmovi i serije o papi. Prvo je bio Habemus Papam (Imamo papu), iste godine pojavila se serija Borgia, zatim Mladi papa, pa Novi papa, onda Dvojica papa, pridružio se i Papin egzorcist, a evo nam sada i Konklave u kojoj imamo jednog mrtvog i jednog skroz novog papu.
Tko je mogao prognozirati kako će papa u posljednjih desetak godina zabilježiti više filmskih angažmana od prosječnog Marvelovog superheroja? (By the way, gdje su dotični nestali, zna li se šta?)
Tko će bolje razgrnuti veo vatikanskih tajni...
Možda je razlog tome što o vatikanskom univerzumu znamo manje nego o onom Marvelovom ili DC-jevom, pa se filmski autori u posljednje vrijeme natječu u tome tko će uspješnije razgrnuti veo tajni koji zastire sve što se u Vatikanu događa, a nema tajnijeg procesa od izbora novog pape.
Taj se proces naziva konklava, a to je i naslov novog hita njemačkog redatelja Edwarda Bergera koji je prošle godine osvojio Oscar za ratnu dramu Na zapadu ništa novo.
Konklava pokušava rasvijetliti način na koji kardinali tijekom izolacije u Sikstinskoj kapeli izabiru budućeg nasljednika svetog Petra. Film ima atraktivan trailer i catchy premisu, stoga nije neobično da se našao na mnogim pa i na mojoj must watch listi, a spominje ga se i u krugu kandidata za ovogodišnji Oscar.
Snimljen je prema bestselleru Roberta Harrisa, inače vrlo uspješnog i solidnog pisca prema čijim romanima je Roman Polanski snimio dva dobra filma, Pisac iz sjene i Časnik i špijun, dok su mu ranije već ekranizirani romani Domovina i Enigma.
Berger i Harris mnogo pažnje poklanjaju vjernoj rekreaciji protokola koji se događaju tijekom konklave, što je za gledatelje jako zanimljivo, barem u početku, dok bi napetost filmu trebala osigurati pomalo trilerska priča o podmetanjima kojima ambiciozni kardinali pokušavaju izbaciti konkurente iz utrke dok istovremeno lobiraju za glasove, pa se Trg svetog Petra tih dana pretvara u Koloseum.
Kroz priču nas vodi liberalni kardinal Lawrence (Ralph Fiennes) kojemu je nakon iznenadne smrti pape povjereno da vodi konklavu na kojoj će se izabrati novi. Ta se dužnost pokaže zahtjevnijom nego što se čini jer se pojavljuju sumnje u manipulacije izborom te indicije da je papa pred smrt došao do neugodnih saznanja o jednom od favorita za njegova nasljednika.
Lawrence mora odlučiti želi li istražiti tajne koje bi mogle utjecati na izbor ili prepustiti događaje božjoj volji. On pripada liberalnoj struji unutar Vatikana, stoga podržava jednako liberalnog kolegu Bellinija (Stanley Tucci), no početni rezultati glasovanja sugeriraju kako bi klatno moglo otići na stranu izrazito konzervativnog, nacionalistički orijentiranog kardinala Tedesca.
Tada, međutim, u izbor neočekivano ulazi i nepoznati mladi kardinal iz Južne Amerike za kojega kardinalski zbor saznaje tek u posljednji trenutak uoči proglašenja konklave.
Predvidljivo i prvoloptaški
Film kao da je odraz posljednje održane konklave, naime spominje kako smo već imali papu koji je bio član Hitlerove mladeži (Benedikt XVI.) i papu koji je prikrivao seksualno zlostavljanje (Ivan Pavao II.), dok rezultat konklave donekle podsjeća na izbor aktualnog pape Franje.
Iako sam lošiji prognozer i od Ćire Blaževića, ove sam izbore predvidio lakše i od pobjede Trumpa nad Kamalom, i to već nakon drugog kruga glasanja, pa nije pogrešno govoriti o dramaturškoj predvidljivosti i prvoloptaškim rješenjima za kojima bi vjerojatno posegnuo i dramaturg kakve telenovele.
Većina kritike je ipak vrlo sklona filmu, kao što je uostalom bila naklonjena i Na zapadu ništa novo, dok je moj dojam da oba filma imaju vrlo slične vrline i mane.
Prvo što zapažamo je vizualna spektakularnost, Berger i njegov direktor fotografije Stephane Fontaine zaista imaju dobro oko za filmsku sliku, uspijevaju aranžirati i koreografirati iznimno atraktivne prizore, kako u rovovima Prvog svjetskog rata, u kojima im je doduše pomogla i ekipa za specijalne efekte, tako i u vatikanskim odajama i dvorištima koji su sami po sebi specijalni efekti.
Nezaobilazna je i sveprisutna moćna glazbena kulisa Volkera Bertelmanna koji je radio i Bergerov prethodni film, a svojedobno je osvojio i nominaciju za Oscara za glazbu u filmu Lav. Pridodamo li tome izuzetno atraktivnu glumačku ekipu te kontroverznu temu, dobivamo sve s mašnicom upakiran film kao stvoren za Netflix generaciju. No, ispod tog glanca nema baš tako mnogo sadržaja kao što se čini.
Primjerice, velik dio pozitivnih komentara smatra kako film razotkriva nemoralnost kardinalskih smicalica koje se događaju iza vatikanskih zidova te da božje ljude prikazuje kao beskrupulozne političare spremne na sve, no zapravo sam očekivao mnogo brutalniji, razorniji i ciničniji prikaz vatikanske unutarnje politike od onoga koji smo dobili.
Kako se film bliži kraju, tako stižu i problemi
Uostalom, tko god je pogledao izvrsnu seriju Borgije Toma Fontane, Konklava će mu biti kamilica. Ipak, svemu usprkos, dvije trećine filma sasvim su solidne, gledaju se lako, a poneka nezgrapnost ne strši previše, no kako se primiče završnica, tako se počinju gomilati problemi.
Jedan od njih je i nastup časne sestre Agneze (Isabella Rossellini) čija se prisutnost u konklavi svodi na dvorenje prelata, što uredno i tiho obavlja veći dio filma, a u završnici ipak odlučuje iznijeti podlu urotu jednog od favorita pa pred cijelim zborom održi tiradu koja će ga izbaciti iz utrke. Ma da.
Kad tome dodamo jedan patetični govor koji će autsajdera pretvoriti u favorita, a onda još i turbomeganeočekivani obrat na kraju koji vam ne smijemo odati... šok i nevjerica na najjače, uvjerljivost i logika na najmanje. Ako je sve dosad i bilo donekle realistično, finale je ipak puka beletristika. I to od one vrste koja je skrojena da izazove vau efekt, ali ne i da mu da smisao.
Autor Alise u Zemlji čudesa Lewis Carroll napisao je kako "sve ima svoju moralnu poantu ako je uspiješ pronaći", no sumnjam da bi je i on ovdje uspio naći. Da bi poanta imala vrijednost, trebala bi se dogoditi kao posljedica svjesnog čina, a ne tek kao puka slučajnost.
Ono što je kod Konklave nesporno je odlična glumačka ekipa, u prvom redu Ralph Fiennes kojega već duže vrijeme nisam vidio ovako koncentriranog, no češće se spominje Stanley Tucci kojemu predviđaju Oscara. Stanley Tucci je uvijek dobar, pa je takav i ovdje, no postoji bar 5-6 filmova (Big Night, The Lovely Bones, Spotlight...) za koje je prije zaslužio Oscara nego za ovaj.
Nije do njega, već prvenstveno do uloge koja nema dovoljan raspon omogućiti Tucciju da pokaže sve što može, a nedostatak slojevitije karakterizacije i backgrounda zapravo vrijedi za gotovo sve likove, osim za Lawrencea.
Velika je šteta što scenarij nije pružio priliku da se bolje iskoriste sjajni glumci kakvi su John Lithgow u ulozi kontroverznog kardinala Tremblaya te već spomenuta Isabella Rossellini. Na plus strani je zabavan nastup Sergija Castellitta u ulozi rigidnog kardinala Tedesca koji ni u konklavi ne prestaje pušiti vape.
Bijeli dim će na kraju biti pušten, mogla bi pasti i koja nominacija za Oscara, ali nekako ostaje dojam da je to moglo i bolje.
Posljednji sud preveden u brojke glasi: 6.5/10.