GENIJALNA 2017. Ljubitelji Zagora i Alana Forda slave, a strip godine čisto je remek-djelo

KAD sam prije sad već punih osam godina radio priču o situaciji na hrvatskoj strip sceni, možda najupečatljiviju dijagnozu tadašnjeg stanja postavio mi je Nebojša Radić, glavni urednik izdavačke kuće Bookglobe. Prema Radiću domaće je strip tržište tada bilo jednom nogom u grobu, a drugom na kori od banane. Karikirano sigurno, ali u to vrijeme Radić nije bio ni daleko od istine.

 

I dok je strip na ovim prostorima nekada, u sedamdesetima i osamdesetima, proživljavao svoje zlatne dane i bio poveznica, gotovo pa vezivno tkivo, generacija i generacija te bio medij koji je svojim čitateljima u velikoj mjeri usmjeravao i sam životni put, nakon rata stvari su se totalno promijenile.

 

Naravno, jasno je da se vremena mijenjaju, skupa s njima i prioriteti mladih, a progres je neizbježan. No ostaje činjenica da je strip kod nas više od dva desetljeća bio doslovce na konopcima, bilo da govorimo o autorstvu, čitateljstvu ili, nešto manje, o izdavaštvu, gdje su nekolicina entuzijasta doslovce jurišali na vjetrenjače, davajući sve od sebe da hrvatskoj publici ponude sve što je vrijedno iz svijeta devete umjetnosti. 

 

Čitatelja je bilo sve manje, a nadareni domaći autori, i scenaristi i crtači, da bi preživjeli odlazili su u inozemstvo (Igor Kordej, Esad Ribić, Goran Sudžuka, Goran Parlov…), da bi trbuhom za kruhom rintali za strane izdavačke kuće. Stara i nekoć vjerna publika odrasla je, ima druge, važnije prioritete, prilagođava se promijenjenim društvenim vrijednostima i trendovima, a mlađa funkcionira na nekim sasvim drugim vrijednosnim kriterijima i privlače je neki sasvim drugi oblici zabave.

 

Kad to sve sagledamo rekli bismo da se nalazimo u sumraku stripa u Hrvatskoj i s pravom bi se upitali tko bi normalan davao silan novac za autorska prava, dizajnere, prevoditelje, lektore, korektore i slične pripadajuće troškove, kad u idealnoj varijanti na temelju prodaje nekog stripa može završiti tek na pozitivnoj nuli. 

 

Srećom, takvih luđaka ipak ima, a najluđi među njima je Marko Šunjić, glavni i odgovorni urednik Fibre, najagilnije nakladničke strip kuće u ovom dijelu Europe. Čovjek čija je upornost i tvrdoglavost na neki način izvukla strip u Hrvatskoj iz zatvorenog i sebi dovoljnog kružoka i kroz remek-djela devete umjetnosti poput ''Mausa'', ''Vendette'', ''Watchmena'', ''Eternauta'', ''Persepolisa'' ili ''Asteriosa Polypa'' učinila ga ponovno aktualnim i mondenim te napravila nemoguće – o stripu se ponovo priča. 

 

 

Na valu koji je pokrenuo Šunjić (uz Fibru, pokrenuo je i sad već kultni portal stripovi.com) zajahali su mnogi mladi strip fanatici, probudili su se i ostali izdavači, a strip se na mala vrata ponovno vratio na mjesto koje mu u stvari i pripada. O stripu danas pišu ugledni hrvatski književnici, o stripu se priča na televiziji, o stripu se ponovno govori i raspravlja. I to o pravom stripu. Strip je ponovno in.

 

Činjenica da ga je Jutarnji 2013. izabrao među 50 ljudi koji su promijenili Hrvatsku i da je štand Fibre posljednjih godina pravi hit na Interliberu jasan je pokazatelj nevjerojatnog uspjeha koji je postigao revitalizirajući ovaj medij.

 

I zato je neshvatljivo ono što se dogodilo prošle godine, nešto što je stvari zamalo vratilo na početak. Da bi prodao svoja izdanja, Šunjić je surađivao i surađuje s većim ili manjim izdavačkim kućama i knjižarama koje su u svojim dućanima prodavali ili prodaju Fibrine stripove. Suradnja, kakva-takva, trajala je godinama. Onakva kad poduzetnik mora moliti i žicati svoj novac koji mu onaj s kojim surađuje ne želi isplatiti, premda je prodao njegov proizvod. Muke Isusove, kažu naši stari, no sve je više-manje funkcioniralo do prošle godine kad je Algoritam jednostavno odlučio da Šunjiću, ali i većini drugih nakladnika, neće isplatiti ono što im duguje.

 

Klasična priča hrvatskog ''kapitalizma''. Surađuješ godinama s čovjekom koji je Zinedine Zidane u svom poslu, duguješ mu pola milijuna kuna (nekima još i više), odlučiš mu to ne platiti i jednostavno proglasiš stečaj. Zato što to možeš i zato što ti smiješni zakoni ove države to omogućuju. A u isto vrijeme premijeru, predsjednici, ministrima i ostatku političkih elita u Hrvatskoj puna su usta priča o pravednosti i važnosti davanja poticaja za male i srednje poduzetnike. U isto vrijeme dok predsjednica putuje po svijetu i moljaka Hrvate po dijaspori da se vrate u domovinu jer ih tamo čeka med i mlijeko, država svojom nebrigom daje zeleno svjetlo posrnulim tajkunima da jednim potezom pera sa sebe očiste milijune koje duguju ljudima kojima je taj novac gola egzistencija. 

 

Da ne bismo napisali nešto pogrešno i da slučajno ne bismo plasirali kakvu paušalnu tvrdnju, kontaktirali smo Šunjića da nam iz prve ruke objasni što se točno dogodilo.

 

''Nisam baš siguran da želim da se o tome više posebno priča, a i stječe se dojam kao da žicam sažaljenje ili pomoć, a to mi je nekako jadno. Ne znam, ali ako baš hoćeš, piši, ali ja čak možda radije ne bih'', na početku razgovora kazao nam je vlasnik Fibre, pa je u kratkim crtama ipak objasnio kronologiju kraha:

 

''Uglavnom, ukratko - što i kada: Algoritam, Profil i Mozaik knjiga, tri velike izdavačke kuće koje su ujedno imale vlastitu prodajnu mrežu su u travnju 2014. osnovale tvrtku APM d.o.o. gdje su udružile sve svoje knjižare u jednu zajedničku tvrtku i preko koje su vodile poslovanje knjižara. Tvrtka je godinama generirala milijunske gubitke, da bi je na kraju, u svibnju 2017., jedan od dužnika bacio u stečaj aktiviravši zadužnicu'', priča nam Šunjić, pa dodaje:

 

 

''Fibri su vratili sve neprodane stripove, ali ono što su prodali, a nisu platili je zauvijek izgubljeno jer APM nema nikakvu imovinu iz koje bi se bilo tko od dužnika mogao naplatiti. Paradoksalno je da tvrtka koja je zapošljavala 250 ljudi, imala 30 poslovnica itd., itd., kao svu svoju imovinu u stečajnoj masi navela samo nedovršeni software u vrijednosti 15 tisuća kuna!!! Svakako da je tu dijelom kriva i država i njeni zakoni, jer npr. Fibra je u veljači 2017., dakle tri mjeseca prije kraha APM, pokrenula ovrhu da bi naplatila svoja potraživanja, ali zbog efikasnosti našeg sudstva, do danas, dakle godinu dana kasnije, apsolutno NIŠTA se po tom pitanju nije dogodilo. Ništa. S druge strane, Fibri država šalje opomenu za, doslovno, dvije lipe poreznog duga, dok ovdje milijuni kuna duga prolaze nezapaženo. Fibra je u toj priči izgubila preko 500 tisuća kuna, ukupni dug prema svim dobavljačima je preko 30 milijuna kuna... I što je najgore, za to nikad nitko neće odgovarati.''

 

Pitali smo Šunjića kolika su mu potraživanja prema ostalim striparnicama i knjižarama. I da je sve idealno, da se ovakve stvari ne događaju, u Hrvatskoj se od stripa i od izdavaštva ne može živjeti. Ili se životari. On ne samo da nije poslao sve u vražju mater i stavio ključ u bravu, nego mu je 2017. bila možda i najplodonosnija godina do sada. Prkos ili nešto drugo?

 

''Općenito, dug striparnica i knjižara prema Fibri trenutno je skoro milijuna kuna. Fibra je nastavila dalje istim ritmom, a i još jače nego prijašnjih godina, dijelom zbog inata, ali većim dijelom zbog webshopa koji nas je doslovno spasio jer nam omogućuje da ono što prodamo zaista i naplatimo.''

Upitali smo gazdu Fibre što planira u 2018. i kakva nas izdanja čekaju ove godine.

 

''Ove godine ćemo objaviti The league of Extraordinary gentleman, Safe Area Goražde, završit ćemo veliki broj započetih serijala (Buda, Sandman, 100 metaka, Propovjednik), objavit ćemo neke dugo očekivane reprinte (Bosanske basne, Vam), posebno ističem reprint Eternauta u položenom formatu, s novim, kvalitetnijim skenovima te reprint Ponos vragova u boji. Također, mogu već sad najaviti i da će biti nekih iznenađenja'', za kraj će razgovora Šunjić.

 

Nakon teških tema, prebacimo se na one lakše i neusporedivo ljepše. U moru zaista divnih strip izdanja teškom mukom odlučio sam se za deset najboljih koji su po meni obilježili 2017.

 

Kao i svake godine i ova lista za mnoge će imati neke nedostatke. Netko će reći da je nedopustivo da na popisu nema nijedne mange ni super heroja, a ljubitelji fantasyja i SF-a zgrozit će se kad primijete da o hvaljenom serijalu Saga nisam napisao ni slova. Osobno, najviše mi je žao što nisam stigao pročitati ''Marshala Bassa'' Darka Macana i Igora Kordeja. Među 10 najboljih ove godine nema ni zanimljivog krimića ''100 metaka'', kao ni brutalnog ''Punishera''. A oba su mogla upasti. Nije da nisu. Kao i Alfred s emotivnom i predivnom ''Come prima'', ali za ovog sjajnog stripaša nema zime. Napravio je on nešto još bolje i zasluženo je zauzeo svoje mjesto u ovom odabiru.

 

Hvaljeni "Njujorški triptih" užasno me zanima, baš kao i pustolovna saga "Zlato i krv", koju mnogi  uspoređuju s Cortom. 

 

Toliko je prekrasnih stripova, a toliko malo vremena. S druge strane, kako je svaki izbor stvar osobnog stava autora, njegovih afiniteta i subjektivnih sklonosti, takav je i ovaj te čvrsto stojim iza njega.

 

 

Godina je 1814. Engleska i Napoleonova Francuska bore se za prevlast u Europi. Tijekom oluje francuski brod potone, a ostatke nasukane olupine sljedećeg jutra pronađu mještani engleskog gradića Hartlepoola. Havariju su preživjela samo dva stvorenja – mali od palube i majmun obučen u francusku uniformu, inače maskota broda. Englezi mrze Francuze, preziru ih, a da ironija bude veća, stanovnici Hartlepoola, nitko od njih, nikad u svom životu nije vidio Francuza. Baš kao ni majmuna. Zapravo, navodno je bliski susret s Francuzima imao samo jedan stanovnik ovog engleskog obalnog gradića, oronuli starac Alf Patterson, koji je izgubio noge baš u ratu s Francuzima 1759. No, tko će znati govori li Metuzalem istinu ili blebeće bezveze. Mali od palube nije sumnjiv mještanima jer zna engleski, a izgleda baš kao i oni – ljudsko je biće, dakle, može biti Francuz. S druge strane, nesretni majmun je uhvaćen i predan je prijekom sudu koji ga je optužio za špijunažu. Za stanovnike Hartlepoola dvojbi nije bilo, majmun je Francuz, a kad je Patterson potvrdio da je zaista riječ o Francuzu (jer mali je, dlakav, smrdi i neartikulirano se glasa), divlja horda vođena mržnjom osudila je nesretno biće na smrt vješanjem. 

 

Inspiriran poznatom legendom sa sjevera Engleske, ''Majmun iz Hartlepoola'', satira je koja u svojoj groteski do krajnjih granica ogoljuje iskonsku prirodu čovjeka, ogrezlog u primitivizam, zadrtost, glupost, strah od svega drugačijeg. Je li priča o nesretnoj životinji koja je obješena zbog toga što su mještani zaključili da je riječ o francuskom špijunu doista istinita ili je samo legenda, ne znam. Čitajući o tom događaju na internetu naišao sam na mnoštvo različitih teorija, no činjenica je, i to ona užasna, da se i nakon dvije stotine godina stanovnici Hartlepoola ponose tom legendom, diče se njom, umjesto da je se srame. Stanovnici Hartlepoola još uvijek nose nadimak Vješatelji majmuna (Monkey hangers), lokalni ragbi klub svome grbu ima obješenog majmuna, a maskota tamošnjeg nogometnog kluba je majmun koji nosi ime H'Angus (igra riječi Hang us što znači objesite nas).

 

 

Dojmljivo napisan, vizualno gotovo pa savršen, smiješan, ali na momente i uznemirujuć, ''Majmun iz Hartlepoola'' je strip koji se upravo danas mora čitati. Jer je edukativnost njegova najveća vrlina. Od tog događaja prošla su dva stoljeća, svijet se iz temelja promijenio, evolucije i revolucije podigle su kvalitetu života, ali sva znanja i spoznaje nisu nam nimalo pomogle da se izdignemo i postanemo bolji ljudi od onih koji su objesili majmuna. Upravo obratno. Ljudi sve više postaju opsjednuti nacijom, a nacionalizam je labavo područje s kojeg se jako lako može kliznuti u šovinizam. I tako nastaje spirala međusobne mržnje iz koje nema izlaska. 

 

''Nacija je društvo koje ujedinjuju iluzije o vlastitim precima i mržnja prema susjedima'', slavni je citat Williama Ralpha Ingea, engleskog svećenika i književnika s prijelaza iz 19. u 20. stoljeće.

 

Ovo zvuči tako prokleto svježe, zar ne?

 

 

Njujorške ulice, Velika depresija, mračan svijet podzemlja. Bujne žene, Colt Government kalibra 45 i ubojica bez skrupula: stanoviti Luca Torelli, poznatiji kao Torpedo. Od tih su sastojaka Enrique Sánchez Abulí i Jordi Bernet izgradili jedan od najboljih kriminalističkih stripova u posljednja tri desetljeća, najprevođeniji i najčitaniji španjolski strip na svijetu. 

 

Luca Torelli je talijanski useljenik, plaćeni ubojica kojem su smrt, nasilje i osveta doručak, ručak i večera. On je nemilosrdni gad, pravi kurvin sin, čovjek bez skrupula i biće operirano od morala. Pravdu provodi na svoj način. On je gnjida, oličenje zla i netko koga ne želite u svom susjedstvu. Usluge ucviljenih susjeda naplaćuje u naturi, zbog novca je izdao i ubio najboljeg prijatelja, svoje žrtve davi i hladnokrvno ih žive spaljuje. Rasist je i ženomrzac. Nema nikakvih ideala i jedino mu je stalo do vlastite guzice. Nikad ne prašta i nikad ne zaboravlja. Ali, opet nekako, Abuli je svojim darom pisanja uspio od tipičnog antagonista, ljudskog smeća, stvoriti zanimljivog i cool lika. Onog kojem ćemo u dubini duše ipak oprostiti sva nedjela što ih je napravio. I kojeg ćemo, na kraju svega, ipak simpatizirati.

 

Torellijev New York nije glamurozan, blještav i okupan svjetlima Hollywooda. Njegova Amerika nije Amerika iz filmova Jamesa Stewarta i Franka Capre. On ne živi američki san. Luca Torelli je slika i prilika svega onoga prljavog što je Hollywood u filmovima iz svog zlatnog doba pokušavao vješto sakriti. 

 

Otac mu je bio smeće, nasilni pijanac koji je mlatio majku i njega, da bi se kasnije, kao svaki bogobojazni Talijan, molio Bogu i tražio oprost. U svojim nježnim godinama Luca je shvatio kako stvari stoje, da ga život neće maziti te da će za sve u životu morati doslovce pišati krv. To je i radio, a prolijevanjem tuđe krvi zarađivao je za život. Ne znamo bi li Torelli bio drugačiji da je imao normalno odrastanje, upitno je treba li za njegov stil života kriviti oca i teško djetinjstvo ili je zločin njemu bio zapisan u genskom kodu. Ljudi su bića koja - što nošeni vlastitim ambicijama, što izazvani različitim okolnostima – vječno lutaju u potrazi za srećom i osobnim probicima. Tako je i Luca tražio svoju sreću, onako kako je znao, i zato ga ne treba previše osuđivati. 

 

Abulijeva ironija i smisao za humor, popraćeni odvažnim igrama riječi, savršeno se slažu s kistom Jordija Berneta, velikog majstora za crno-bijelo, čineći istinsko umjetničko djelo. Ključni naslov svake biblioteke, nezaobilazan u kolekciji čitatelja stripa ili ljubitelja kriminalističkog žanra.

 

 

Bez obzira na to što nije riječ o stripu, ova prekrasna knjiga itekako je vezana za njega i svakako je najugodnije iznenađenje godine i možda najzanimljiviji naslov na ovoj listi. I ova knjiga užasno je važna. Premda se već desetljećima o stripu vani raspravlja u akademskim krugovima, a Maus Arta Spiegelmana dobitnik je Pulitzera, dobar dio hrvatske kulturne elite i dalje devetoj umjetnosti ne priznaje status umjetnost, smatrajući strip šundom, odnosno ukoričenom infantilnom i šarenom zabavom za djecu i tinejdžere. Pojava ove vrijedne knjige na policama hrvatskih knjižara na neki je način simbolično priznanje stripu i to je velika stvar.

 

Druga stvar, posebno me veseli što se na ovaj korak odlučio baš Sandorf, mala i nerazvikana izdavačka kuća koja u tišini i bez puno buke uglavnom izdaje sjajne stvari, klasike i kanone za odabranu publiku koja zna prepoznati što je odlična knjiga. Izdvojio bih izabrana djela Roberta Gravesa, autora prema čijem su romanu Englezi osamdesetih snimili ''Ja, Klaudije'', ponajbolju seriju u povijesti televizije.

 

Svjetska povijest stripa: od 1968 do danas je prvi sveobuhvatni pregled devete umjetnosti koji iz globalne perspektive objedinjuje priču o nastanku i razvoju strip umjetnosti druge polovice 20. stoljeća.

 

Riječ je o, po riječima glavnog urednika Sandorfa Ivana Sršena, prvoj takvoj knjizi objavljenoj na hrvatskom jeziku, "fantastičnom, bogato ilustriranom izdanju, velikoj, ozbiljnoj monografiji o povijesti stripa, knjizi koja je toliko informativna da bi mogla biti korištena i kao stručna literatura".

Sandorfovo "izdanje godine", u prijevodu s engleskoga Jane Smrekar i Saše Dracha, na tristotinjak stranica u boji donosi luksuzno opremljen detaljan pregled povijesti svih najvažnijih pravaca stripa druge polovice 20. stoljeća.

 

Knjiga prati evoluciju stripa tijekom više od pet desetljeća i preko pet kontinenata, sve do pojave globalne, digitalne scene koja danas prevladava i koja je vjerojatno i budućnost tog medija.

Počinje s godinom 1968., kad je "sve i počelo": "Tada se dogodila ključna promjena, od prvotnih nastojanja vođenih isključivo komercijalnim potencijalom stripa, prema onima čiji je cilj bio predstaviti vlastiti stripovski izričaj koji neće biti okarakteriziran samo kao zabava, već kao prava umjetnost".

 

Širok doseg "Svjetske povijesti stripa" predstavlja mnogobrojne crtače, stilove i pokrete, obuhvaća Marvelove i DC-jeve superjunake, Roberta Crumba, underground pokret i manga umjetnika Tezuku; politički nabijene talijanske fumettije i seksualno nabijene ženske mange (josei).

 

Knjiga ne zaobilazi ni frankofonu tehniku čiste linije, sci-fi, Metal Hurlant, pionirski japanski alternativni časopis Garo, grafičke memoare i grafičke romane, autore poput Jacka Kirbyja i Hermanna, Moebiusa, Jira Taniguchija i, naposljetku, trenutak u kojemu stripovi čine iskorak s papirnate na web stranicu.

 

Kako se odlučio na izdavanje ''zlatne knjige stripa'', pojasnio nam je Ivan Sršen. 

 

''Svjetska povijest stripa'' studiozan je rad dvojice američkih autora koji su i sami stripaši, što mi je, kod odabira naslova, bila prva garancija da se radi o knjizi koja sigurno nije olako napisana. Druga garancija bio je izdavač Thames&Hudson, jedna od najstarijih britanskih izdavačkih kuća s polustoljetnom tradicijom s, kao što njihov naziv sugerira, orijentacijom na spoj britanske (europske) i američke kulture i filtriranjem onog najboljeg iz obje. Knjige Thames&Hudsona odlikuju se po visokim kriterijima kako sadržaja tako i same izrade. Za 'Svjetsku povijest stripa' to je vrlo važno, jer je strip kao umjetnički pravac vrlo vizualna, gotovo taktilna stvar, koja se mora 'osjetiti' pod rukom i koja mora zadovoljavati prohtjeve stotina različitih fanovskih baza'', kazao nam je Sršen, pa je dodao:

 

''Slične knjige dosad na hrvatskom nije bilo, a knjiga je odmah postala traženi naslov i u čitavoj regiji (rasprodana na sajmovima knjiga u Sarajevu, Beogradu i Podgorici). Hrvatska publika prepoznala je vrijednost knjige te nam je prva naklada pri samom kraju. 'Svjetska povijest stripa' na prvi pogled nudi školski pregled najuzbudljivije faze razvoja stripa - one u drugoj polovici dvadesetog stoljeća. No ta faza sadrži toliko zanimljivih podataka, priča i anegdota, tako da je svaki, ali baš svaki čitatelj može čitati i kao svojevrsnu osobnu povijest. Jer, svatko će prepoznati neki njemu svojstven period povijesti stripa u barem jednom stripu koji je čitao ili pratio tijekom tih nekoliko posljednjih desetljeća prošlog stoljeća, stoga knjiga ima čak i određenu emotivnu vrijednost.''

 

Svjetska povijest stripa je knjiga koju svaki ljubitelj devete umjetnosti naprosto mora imati u svojoj kućnoj kolekciji.

 

 

Priča ide nekako ovako. Bogu, kreatoru svemira, dopizdilo je voditi računa o svemu što se događa u univerzumu koji je stvorio i jednostavno nestane. Napusti tron, ode s nebesa, uzme neplaćeni godišnji i stvari prepusti svojim podanicima. U trenutku nastane kaos. Adefini, serafini, anđeli i demoni, svi oni izgube kompas i nastane opće ludilo koje za posljedicu ima bijeg Geneze, neprirodnog ploda na nebesima strogo zabranjene veze između anđela i demona, koja se sjedini s tijelom teksaškog propovjednika Jesseja Custera.

 

 

Geneza nije od krvi i mesa, nije čak ni materijalizirana, ona je spiritualna sila koja za cilj ima spajanje s potpuno razvijenom svijesti. A svog domaćina našla je u zbunjenom propovjedniku, koji razočaran u Boga i njegov bijeg, ispituje svoj odnos prema vjeri. Geneza ima moć samog Boga i ako se uspije spojiti s dušom smrtnika, njih dvoje će znati tajne raja koje ni jedan smrtnik nikad nije znao. Dogodi li se to, mogao bi to biti kraj svega. I zato su se božji birokrati odlučili na potez iz krajnjeg očaja – probudili su Sveca ubojicu. A njega se ne budi nikad. 

 

Penetracijom Geneze Jesse ima moć "riječi", sposobnost natjerati ljude da čine sve što on naredi, pa započinje nasilno i buntovničko putovanje preko Amerike. U avanturi većoj od života Custeru društvo prave njegova djevojka Tulip i irski vampir Cassidy.

 

''Propovjednik'' je kapitalno djelo američkog stripa 90-ih, remek-djelo koje se na zabavan, ali i uznemirujući i nasilan način poigrava s osnovnim kršćanskim postulatima postavljajući ključno pitanje – Što ako Boga zaista nema? 

 

U genijalnom predgovoru prve knjige (Fibra je u 2017. izbacila prva dva toma, a zadnji, treći, objavit će ove godine) glumac Seth Rogan i scenarist Evan Goldberg ''Propovjednika'' su nazvali Paklenim šundom stripa. Fantastična usporedba jer ''Propovjednik'' zaista izgleda kao nešto što bi napravio Tarantino kad bi se uhvatio filozofije kršćanstva. ''Propovjednik'' nema granica, ide posvuda, na nebesa, u pakao, i sve između toga. ''Propovjednik'' je smiješan, ali i strašan, romantičan je, ali i nasilan. 

 

Kako je ovaj serijal u Americi izlazio skoro puno desetljeće, jasno je da su neke epizode bolje, a neke lošije, no kad povučem crtu mislim da neću pretjerati kad kažem da se radi o remek-djelu i da jedva čekam konac ove godine kad će Fibra izbaciti treću, završnu knjigu ove, po svemu posebne priče, koja se služeći se humorom, bizarnom ironijom i nasiljem ruga vjerskom fundamentalizmu te slavi ljubav, prijateljstvo i odanost.

 

 

 

Roberta Raviolu, tog bolonjskog majstora crteža, publici na ovim prostorima ne treba puno predstavljati. Zapravo, ne treba ako mu odbacimo ime koje su mu roditelji dali i oslovimo ga onako kako ga povijest stripa i poznaje – Magnus.

 

1972., dakle prije 46 godina, na kioscima u bivšoj Jugoslaviji izašla je prva epizoda talijanskog stripa Alan Ford. Izašla i otišla u legendu.

 

Taj strip, djelo scenarista Lucianija Secchija (poznatog pod pseudonimom Bunker) i crtača Roberta Raviole (poznatog pod pseudonimom Magnus) možda i nije toliko promijenio samu povijest stripa koliko je utjecao na živote milijuna obožavatelja u čitavoj Jugoslaviji. Gotovo pa je nevjerojatna i neobjašnjiva popularnost koju je Alan Ford imao na prostoru bivše Jugoslavije.

 

Puno veću nego i u samoj Italiji. Premda su Alana Forda Secchi i Raviola zamislili kao kritiku američkog konzumerističkog mentaliteta (oni ismijavaju i kapitalizam i rasizam i brojne druge osobine američkog društva, ali i totalitarizam zemlja s istočne strane Željezne zavjese), u Jugoslaviji je on naišao na sasvim drukčije čitanje. Ono što se do tada rogoborilo ispod glasa u sigurnosti vlastita doma, sva ta sitna negodovanja i besmislice koje su nastajale u sukobu između stvarnosti i vladajuće mitologije, odjednom su izašli pred lica čitatelja u obliku stripa. Stranice Alana Forda su možda više od bilo čega drugoga u Jugoslaviji prikazale sav sjaj i bijedu državnog uređenja u kojemu je sve, barem na papiru, funkcioniralo, dok je u stvarnosti pucalo po svim šavovima.

 

U fikcionalnim likovima i situacijama ovoga stripa prepoznavala se domaća stvarnost, i to ona koja se nije smjela komentirati. Barem ne domaćim autorima. 

 

Strip je kao oštra satira vladajućeg poretka postao moguć. I nije pretjerano ustvrditi kako je baš Alan Ford odgovoran za rađanje kritičke svijesti kod mlađih generacija.

 

Međutim, Magnusa nikako ne bismo smjeli vezati isključivo za Alana Forda. Premda je to jako teško, barem nama koji smo odrasli na njemu, to bi bila velika pogreška, jer ovaj bolonjski maestro pripada najužem krugu strip crtača koji su zadužili povijest devete umjetnosti. I ne samo nje. Početkom 2009. francuski ''Beaux Arts'', časopis posvećen svijetu umjetnosti, objavio je poseban broj posvećen ''Tajnama majstora stripa''. U toj monografiji Magnus je dobio svoje mjesto među 15 najznačajnijih umjetnika koji su obilježili strip kao medij. A Omnibus je samo tvrdoukoričeni  dokaz njegove genijalnosti. Na ovih skoro 350 stranica sav nesputani talent Magnusovog talenta dolazi do izražaja. Nakon što je nacrtao prvih epohalnih 75 epizoda Alana Forda, Magnus, pun ideja i kreativnog zanosa, ''na led'' stavlja vezu s Bunkerom i kreće u samostalnu karijeru, a u ovom raskošnom albumu Fibra nam je poklonila neke od njegovih najreprezentativnijih djela. 

 

 

Da bi čitatelju koji nema jasan uvid u ono tko je i što je bio Magnus barem donekle bila jasna njegova veličina, poslužit ćemo se izjavom velikog Sergija Bonellija, čovjeka čiji su stripovi poput Zagora, Texa, Mister Noa i ostalih junaka ''Sergio Bonelli Editore'' odgojili čitave generacije klinaca na ovim prostorima. Posljednje djelo koje je nacrtao Magnus bilo je gigantsko izdanje Texa (Dolina terora), a maestro je crtao taj strip punih sedam godina.

 

''Magus je bio težak čovjek, katkad neshvatljiv, kao i svi pravi umjetnici, i ja sam, priznajem, često bio posramljen kad sam morao, zbog svoje uredničke uloge, usmjeriti nabujalu rijeku njegove kreativnosti u tok predodređen logičnom svršetku svakog djela, odnosno njegovom objavljivanju. I često sam birao lakši, ali najneobičniji put da ubrzam njegov posao tako što sam čak pokušavao umrtviti njegov zanos i obeshrabriti njegovu pedantnost, samo kako bih ubrzao crtanje'', kazao je Bonelli.

 

Ali, Magnusov zanos nije se mogao sputati. U Omnibusu vidimo da ga je zanimala znanstvena fantastika, da je crtajući stvarao posvete Flashu Gordonu i ostalim junacima svog djetinjstva, uživao je u bajkama, neobičnim pričama inspiriranim legendama cijelog svijeta, ostao je vjeran i hororu, s kojim je sve počelo, erotiku u stripu doveo je na jednu sasvim drugu, višu razinu, a pod utjecajem novog vala i modernih strujanja pokazao je da se jako dobro nosi i u eksperimentalnom stripu.

 

 

U trenutku kad se oslobodio okova komercijalnog stripa, rokova, kompromisa i svega onog što nosi strip kao posao, pustio je mašti na volju i crtao je za svoj gušt. A tad je Magnus najbolji. Kad crta ono što misli da se treba nacrtati. Svojim jedinstvenim stilom, u jednom trenutku dramatičnim, a u drugom grotesknim, poigravajući se kontrastima između crne i bijele te vođen fanatičnom brigom za detalje, bio je sposoban ispričati baš svaku priču, neovisno o žanru, a da pri tome nikad nije gubio ni djelić svoje prepoznatljivosti. Ironija je bila njegova misao vodilja i u svakoj od ovih priča (baš kao i u Alan Fordu) možemo prepoznati figu u džepu i ciničan osmijeh namijenjen čitatelju. Zato je i dan danas obožavan jer je među prvima uspio pomiriti u to vrijeme (pričamo o osamdesetima) dva sasvim opozitna i suprotstavljena pristupa u stripu – onaj autorski, hermetičan, elitistički i u dobroj mjeri dovoljan samome sebi, te onaj namijenjen široj publici. Svjestan toga da su ga kritika, ali i branša, neuspješno pokušavali na silu ugurati u neku od ladica, Magnus je 1984. u jednom intervju dao slavnu izjavu, koja je jednom zauvijek dala odgovor kojoj poziciji bolonjski crtač u svijetu stripa pripada.

 

''Moj strip sigurno nije apsolutno elitistički i često iskazuje sklonost groteski. S druge strane, smetaju mi niske i visoke razine. Prve vode gluposti, a druge obično dosadi u nerazumijevanju. Treba  otimati ovdje i ondje, pljačkati i krasti, a potom stvarati, uvijek na vrhuncu trenutačnih mogućnosti. Postoji posvećenost Dionizu i posvećenost Apolonu. Materijalna i duhovna. I dok je prva svetogrdna prema duhovnome, druga njeguje apsolutnu odbojnost prema stvarnosti u njezinim najprizemnijim oblicima. Ja sam u sredini, između ta dva pola kojima teži čovjek, i poput tkalačkog čunka mogu ići ovamo-onamo, a da ne ostanem zarobljenik jednog od tih polova.''

 

Talijanski strip kritičar Fabio Gaducci možda je na najbolji način objasnio važnost Magnusa za povijest stripa:

 

''Ono što možemo utvrditi jest da je Magnusov orijentir uvijek bio čitatelj, kojem je ponudio umjetničko putovanje toliko bogato poticajima, da mu nema ravna na polju devete umjetnosti. I čitateljstvo mu je uzvratilo tako što mu je dodijelilo status autora koji se uvijek znao prilagoditi i koji je znao stvoriti prostor i izvan konvencionalnih žanrova. Naime, u jednom trenutku djela bolonjskog autora više se nisu mogla opisati kao 'crna' ili 'pustolovna', nego kao 'Magnusovi stripovi' u kojima razlog zanimanja nije sama priča koliko autorovo umijeće.''

 

 

 

U 17. smo stoljeću, u puritanskoj Americi iz vremena prvih kolonija. Traje “indijansko” ljeto, varljiv kratkotrajni period sunčana vremena pred sam kraj jeseni, kad zima tek treba stići. Radnja je smještena u malom, naizgled spokojnom selu New Canaan, čiji je mir narušilo silovanje jedne djevojke, tragičan događaj koji će dati povoda strašnom sukobu između Indijanaca i doseljenika. U pozadini te mržnje je, međutim, mnogo više od jednog nasilnog događaja.

 

Rijetke utvrde bijelih doseljenika okružuje nepregledna divlja i nesputana priroda te Indijanci. Tisuće njih. Prividno primirje dvaju svjetova je na snazi, no krhka i labava je njegova snaga. Obje strane samo čekaju trenutak kad će se sve rasplesti u moru krvi. Negdje u limbu između tih dvaju svjetova, prognana od puritanaca, a nikad posve prihvaćena od domorodaca, živi obitelj Lewis. Majka Abigail i njeno troje ''vražje'' djece postaju glavni akteri ove zlokobne, ali divne priče o požudi i osveti, o licemjerju i naivnosti, i o svemu onome što je dobro i zlo u ljudskoj prirodi.

 

Sam naslov ovog romana daje naslutiti da će Pratt naglasak staviti na promjene, no one nisu one stalne, prirodne promjene, u ovom slučaju Indijansko ljeto predstavlja metaforu za nasilje koje je mijenjalo američki kontinent od trenutka kad je prvi put noga bijelog čovjeka zakoračila na to tlo.

 

Hugo Pratt opće je mjesto pop-kulture dvadesetog stoljeća. Premda je autor remek-djela kao što su ''Fort Wheeling'' ili ''Pustinjski škorpioni'', čitatelji ga najviše pamte kao tvorca Corta Maltesea, mističnog mornara, romantika i cinika, idealističnog anti-junaka i stripovskog Forest Gumpa, koji ni kriv ni dužan biva akterom niza događaja koji su mijenjali burno 20. stoljeće.

 

Međutim, Pratt nije samo Corto, a izvrsnost ''Indijanskog ljeta'' samo je dokaz te teze. Osobno, kad bih se morao odlučiti za tri najdraža Prattova djela, Indijansko ljeto bilo bi na samom vrhu maestrovog opusa, rame uz rame s Cortom u Sibiru i Zlatnom kućom Samarkanda.

 

Venecijanac Pratt i Veronez Manara suvereno su koračali neistraženim prostorima na kojima su se sjevernoamerički Indijanci u 17. stoljeću primitivnim oružjem borili za spas i dostojanstvo protiv bijelih osvajača koji su u svoje imperijalističke ratove išli ognjem, mačem i barutom te Biblijom koja im je, naravno, davala oproštenje grijeha za sve masakre koje su pri tome počinili. ''Posljednji Mohikanac'' Jamesa Fenimorea Coopera (1789. - 1851.) sjajna je priča o tom široj javnosti malo poznatom razdoblju, no kako rekoh već, nitko ovo mračno razdoblje američke, ali i svjetske povijesti nije tako dobro prenio kao dvojica Talijana. U ona doba, kad je taj period romanopiscima bio zanimljiv, nitko od njih nije se usudio ići kontra strašnog pritiska puritanskih zajednica i njihovih cenzura. Nitko od njih slobodno nije mogao pisati i pripovijedati o nasilju, seksu, zlu. Mogli su oni sve to zamišljati, ali nisu smjeli o tome pisati. Zato ni jedno djelo iz tog vremena nema snagu i upečatljivost kao Indijansko ljeto. Prattova vizija je čak i za današnje doba izuzetno mračna, krvava, uznemirujuća, perverzna čak, ali da nije takva, ni izbliza ne bi imala svoju uvjerljivost i autentičnost. Jer, nemojmo se lagati, taj period ključan je za stvaranje Amerike kakvu danas poznajemo, a jako dobro znamo da je jedina svjetska supersila nastala upravo na krvi, klanju, nasilju i genocidu.

 

 

U jednom dokumentarcu kaže kanadski Indijanac: ''Jedino dobro što su bijelci donijeli na ovaj kontinent je brzi internet'.'

 

Došli nekoć bijelci na svojim brodovima sa svojim križevima i dugim vatrenim cijevima, pomeli sve što su tamo zatekli, a ono što nisu, zatvorili u neograđene kaveze. Zarazili im ''ćebad'' velikim boginjama, uzeli im zemlju, spalili im wigwame, nalijevali ih vatrenom vodom, istom onom od kakve se danas u bespućima sibirskih tundri osljepljuje, skupljali njihove skalpove kao što se danas skupljaju značke ili marke, obeščastili ih, ponizili.

 

No eto, stvorili su internet i sve im je oprošteno. Milijarde dolara svake godine procirkulira kroz ruke i džepove sjevernoameričkih Indijanaca jer su im bijele ''gazde'',valjda u ime grižnje savjesti ili što god već, dali monopol na kockarnice i kasina. I tako je internet, to imaginarno i apstraktno čudovište stvoreno od jedinica i nula, vratilo dostojanstvo jednoj rasi. Sad su čašćeni i viđeni ljudi. Ljudi.

 

Naravno, oni koji su se tim okoristili. Jer novac ruši i najčvršće principe i ideale. Pa i one koje su na krvi i genocidu stvorile danas jedinu svjetsku super silu na svijetu. Ovi ostali… njima je sve ostalo isto.

 

Prije petnaest godina Dashiell ''Dash'' Zli Konj pobjegao je od života u bijedi i siromaštvu u indijanskom rezervatu Ruža prerije. Sad se vratio, ali ovog puta ima tajnu: Dash je agent FBI-a ubačen među redove plemenskog poglavice, Lincolna Crvene Vrane, bivšeg člana aktivističke skupine ''Crvena snaga'' i sadašnjeg šefa kriminalne organizacije koji otvara velebni kasino usred rezervata. Dash mora odlučiti koliko je daleko spreman ići – i koliko je spreman izgubiti – da bi otkrio krvave tajne svog rezervata.

 

Vrhunski ispričana priča u svakom mediju u kojem se može ispričati ona je koja uzbudi ljude, prisili ih da nakon konzumacije na svijet oko sebe gledaju drugačijim očima. Nekad je glavni adut autora savršena karakterizacija likova, a u nekom drugom slučaju u prvom je planu emocionalni odjek umjetničkog djela. Kad autor uspije napraviti simbiozu jednog i drugog, onda te priče nadilaze sam žanr i nastavljaju živjeti samostalan život emancipiran od kreatora. Postaju integrirani dio pop kulture.

 

''Skalpirani'' su upravo takva priča. Vizualno i scenaristički dovedena do savršenstva.

 

 

Scenarist Jason Aron uveo nas je u mučan i nemilosrdan svijet, u kojem htio-ne htio, plivaš u govnima ili se utopiš. Pišući kompleksnu noir-dramu, Aron je uspio satkati veličanstvenu tapiseriju nasilja koja podjednako uvjerljivo funkcionira na više razina. Uspio je napisati priču koja je i uznemirujuće lijepa, ali i emocionalno nezaboravna, postavivši tako nove temelje grafičkom pripovijedanju te pripovijedanju u cjelini.

 

Slojevitošću, obimom, atmosferom, stilom, a najviše složenošću glavnih likova, ''Skalpirani'' uvelike podsjećaju na još jedno remek-djelo televizijske produkcije - seriju ''Žicu''.

 

Ako samo načas zatvorimo oči i zamislimo da se ne nalazimo u rezervatu usred prerije, već da smo u zapadnom Baltimoreu, vidjet ćemo da je priča posve slična. Stvarni glavni likovi su oni kojima je oduzeta svaka nada. Puno alkohola, druge, kurvi, oružja, a sve to nabacano u brutalno mali teritorij. U rezervatu Ruža prerije, baš kao i u zapadnom Baltimoreu, život ne vrijedi ništa. Oba toponima podsjećaju na prljave i zapuštene goleme akvarije u kojima po zakonu prirode velike ribe žderu male. Dok one koji su izgradili te odvratne kaveze ni najmanje nije briga što se u njima dešava, sve dok su od tog ''ljudskog šljama'' ograđeni bodljikavim žicama.

 

Baš kao u ''Žici'', u ''Skalpiranima'' imamo nekoliko ''glavnih'' likova koji to zapravo nisu i nikad nisu ni željeli biti. Dash nije heroj. Kao što nije bio ni McNulty. Sjebanog djetinjstva, Zli Konj spas je tražio u mržnji prema svojim korijenima i nasljeđu. I treba ga razumjeti jer ponosno nasljeđe nije donijelo ništa dobra, štoviše, samo jad i bijedu. Kao što treba shvatiti i Crvenu Vranu.

 

Vrana je igrač starog kova, stare škole. Krut, opak, igra po pravilima kojima su ga naučili stariji. Ali nije negativac. Kod njega postoje neki principi i pazi na kodekse. Pa i na tradiciju.

 

Vrana je zapravo postao takav jer nije ni imao izbora. Za ništa bolje nije znao i to je sve što je znao raditi. Samo je pokušavao živjeti što je bolje mogao, bez planova i kalkuliranja. Njegova sudbina bila je odavno zapisana, baš kao i Dasheva. Jer su tako davno nekad prije odlučili drugi.

 

U ''Skalpiranima'' Aron nam ne priča o Tonki, Winter Snakeu, Satku, o Indijancima iz nekih petparačkih romantiziranih bajki koji se ponose svojom baštinom, tradicijom, običajima. Aronovim Indijancima nije ostalo ništa. Nikakva empatija, još manje ponos. Samo bol, strah i prezir prema svemu što jesu. Jer su samo zbog svoga porijekla ljudi četvrtog reda. I snalaze se kako znaju, premda to značilo da će prijeći rub.

 

Preklani je Fibra izbacila prve tri knjige ovog remek-djela. Prošle godine je s nove dvije zaokružila i zaključila priču koju morate pročitati. Morate! Neće biti ugodno, ali isplatit će vam se. Vjerujte mi na riječ.

 

 

Zagor je Bog. Zagor je jedini i drugih bogova osim njega nema. To je tako, barem kad pričamo o stripu na ovim našim prostorima. Zagor ovdje nikada nije imao status običnog stripa, jednog od mnogih, Zagor je bio i ostao fenomen. Sinonim za strip. Ako ne vjerujete, slobodno pogledajte site stripovi.com, najrelevantniji strip portal u regiji i uvjerit ćete se da je zaista tako. Daleko najviše recenzija, tema i komentara pripada upravo Zagoru. Čak ni nakon skoro 60 godina euforija za ovim junakom ne jenjava, dapače, armija Zagorovih poklonika iz dana u dan sve više raste. 

 

Zagor je bio i ostao moj junak. U vrijeme mog odrastanja – pričamo o 80-ima – život klinaca bio je sasvim drugačiji nego što je danas. Umjesto klipova s YouTubea i igraće konzole u rukama, odrastali smo s loptom među nogama, Paninijevim sličicama među prstima i raskupusanim stripovima pred očima. Mi smo imali svoje heroje i bilo nam je prekrasno. Znate, čitali smo mi tada svašta, sve što je izgledalo poput stripa. Čitali smo dobre stripove. Čitali smo loše stripove. Od Asteriksa i Taličnog, preko Alana Forda i Maxmagnusa koje smo voljeli, do Stripoteka koje baš i nismo. Svi ti stripovi koje smo u Stripoteki nalazili bili su nekako, kako da kažem, hm, čudni. Zlatna Serija i Lunov Magnus Strip su nam bili Stari i Novi zavjet. Ok, nitko od nas nije volio Kena Parkera – em sama neka priroda i samo neko filozofiranje, crtež nikakav (kakva sam ja budala bio), a od akcije ni „A“. Osobno, tada nisam nešto previše cijenio ni Texa. Pa kako pobogu djetetu od desetak godina može biti zanimljiv rendžer koji vječno ganja nekakve krijumčare stoke i falsifikatore dolara?

 

Ali Zagor… Ah!  Zagor-Te-Nej, Duh sa sjekirom, naš Bog. On je bio naš Gospodin, Bog naš jedini i nismo imali dugih Bogova osim njega. Zagor je bio faca. Imao je ono baš nešto. Kod njega si uvijek dobivao porciju nečeg novog, nestvarnog, magičnog, savršenog. Njegov je Darkwood bio čudesno mjesto gdje je sve moguće, gdje se iza svakog ugla nalaze iznenađenja: mumije, vukodlaci, roboti, čarobnjaci, vampiri, vještice, mornari, Kozaci, keltski druidi, afrički ratnici, Vikinzi… Pred svim tim uznemirujućim čudima Zagor se jedini znao snalaziti poput ribe u vodi i svi smo baš zbog toga sanjali i čeznuli da nam je Zagor prika. Željeli smo skupa s njim i Chicom živjeti u Darkwoodu, a najveća nam je želja bila da zli profesor Hellingen napokon prijeđe na našu stranu jer smo znali da tada više nitko ne bi mogao ugroziti mir i pravdu.

 

Čini mi se, ma koliko god će sad ovo zazvučati smiješno svim onim intelektualnim snobovima koji su od banaliziranja i pljuvanja umjetničke vrijednosti Bonellijevaca napravili umjetnost, da smo baš čitajući Zagora, više nego igdje drugdje, i to onda, u tim ranim, formativnim, najbitnijim godinama, naučili što znače prijateljstvo i ljubav, što znače pravda, poštenje, hrabrost, lojalnost, iskrenost, hrabrost, žrtva. Čitajući Zagora i dopuštajući da nas on odgaja, mislim da smo postajali i bolji ljudi. Bar vjerujem da ja jesam. 

 

I zato mi je posebno drago da je napokon na jednoj godišnjoj listi najboljih strip izdanja godine dospio i moj heroj. Prva sveska reprinta epohalnog serijala kolokvijalno nazvanog među fanovima ''Divovi dobra i zla'' pod nazivom '''Noćne more'' izašla je u prosincu. U ovom svesku je samo tridesetak stranica čitave priče (ostatak ide ove godine), ali sasvim dovoljno da završi na ovoj listi. Jer ''Noćne more'' samo su početak nečeg senzacionalnog.

 

Svaka čast Marku i Fibri, ali ovo je sve! Nezaboravna priča iz više razloga, ali i zbog dužine – točno 512 stranica poezije nastale u kombinaciji Galliena Ferrija i Tiziana Sclavija (mame i tate Dylana Doga). Nakon neuspjele prve invazije Akronjana na Darkwood, ludi profesor Hellingen se pretvorio u prah i pepeo, no njegov duh ne može zaboraviti mržnju prema Zagoru, te se uspije materijalizirati. Materijaliziranje je izazvalo miješanje stvarnosti koju poznajemo s alternativnim stvarnostima u kojima Zagor umire, oživljava i napokon se ubija sam, skršen grižnjom savjesti zato što je prouzrokovao smrt svojih najboljih prijatelja (uključujući i Chica). Prije nego se u priču uplete i sam bog Kiki Manitu i sve složi na svoje mjesto, Kralj Darkwooda se nađe u strašnoj borbi s Hellingenom, kojeg pobjeđuje, te u trenutku stječe moći poluboga. Sve oko njega je razrušeno i spaljeno, no sve se može iznova roditi još ljepše i legendarnije nego prije. Fantastična metafizika koja bez dvojbe predstavlja vrhunac Zagora. Klasik klasika.

 

Moj prijatelj Maro Marušić za cijeli serijal ''Divova dobra i zla'' efektno je rekao: ''Za ovo se i mater prodavala kad smo bili djeca.'' Pretjerano? Nimalo. Serijal upravo izlazi, na kioscima svaki dan možemo očekivati četvrtu epizodu, a kraj ćemo dočekati negdje koncem travnja. Što god Fibra i ostali izdavači do kraja godine objave, kakva god čuda pred nas iznesu, neće biti dovoljno. Jedno je već sad sigurno, Indexov Oscar za najbolje strip izdanje 2018. ide u ruke Gospodaru Darkwooda.

 

 

 

Nekoć je i Frank Miller bio normalan. Nekoć, dok ga nije pogodio meteor američkoga fundamentalizma i dok nije postao fašist u službi paranoične sveameričke histerije Georgea Busha mlađega, Miller je radio čuda. U stripu, naravno. Revitalizirao je američki strip koji je polako odlazio u kurac, pristupio je mediju prislonivši se na rame Alana Moorea i redefinirao ga iz temelja, udahnuvši mu prijeko potreban kisik. Ono što je Moore napravio sa svojim Watchmenima (Čuvarima), Miller je ponovio s kolosalnim stripom o Batmanu (Batman: The Dark Knight Returns), poremetivši čitav superherojski univerzum koji je do tada vladao.

 

Miller je razbucao sve što se moglo razbucati i stvorio je jedan sasvim novi svijet. Svijet na tragu onog prošlog, ali i svijet koji je posve drukčiji. Odričući se tradicije šarenila i pojednostavljene borbe između dobra i zla, Miller je u Mračnom vitezu izgradio brutalan svijet koji s tematikama onog prošlog nije imao gotovo nikakve veze.

 

Inicijalno, strip je bio američko čedo, njihov izum. Amerikanci su imali monopol nad stripom kojim su žarili i palili pedesetih, ali licemjeri kakvi jesu pustili su ”dementorima” senatora McCartneya da preuzmu stvar u svoje ruke i u ime morala, obitelji, kurca, palca razjebu sve. Američki strip u šezdesetima i sedamdesetima? Što je to? To ne postoji. Bio je strpan u geta i poslan u ilegalu te je na marginama životario isključivo zato što su postojali genijalci i entuzijasti poput Roberta Crumba koji su čuda radili u undergroundu. No sve dok se sredinom osamdesetih nije pojavio Alan Moore, a na valu njegova ''Čudovišta iz močvare'' i Franck Miller, strip je preko bare živio samo kao mit i podsjetnik na neka druga, dobra stara vremena.

 

No tada se počelo nešto događati. Moore i Miller preuzeli su postavku za koju su svi mislili da je odavno iščezla i stripu je udahnuo novi život. I hvala Bogu na tome.

 

Samo godinu dana nakon epohalnog Povratka mračnog viteza (1986.), stripa koji je izazvao pravu revoluciju i poput tornada pomeo gotovo sve u američkom (ne samo američkom) stripu što je do tada postojalo, Miller je napisao još jedno remek-djelo, Batman: Godina prva, ultimativni kanon koji je pokazao da ono što je samo 365 dana ranije postigao s Mračnim vitezom nimalo nije bilo slučajno.

 

 

Ako poput mene niste fan superherojske poetike i ako o Batmanu znate samo osnovne postavke – Bruce Wayne je bogataš koji svoj imetak ulaže kako bi se borio protiv kriminala i čija je životna misija očistiti Gotham City od šljama – zaboravite sve. Resetirajte se, prisilite se da doživite dobrovoljnu amneziju, isplatit će se, jer ''Godina prva''' nešto je što sigurno niste očekivali. Premda je ovo priča o Batmanu, o njegovim prvim koracima i o tome kako je sve počelo, Miller čovjeku-šišmišu daje ulogu statista. Batman je naravno bitan, važan, nama kao čitateljima nužno je shvatiti zbog čega Bruce Wayne radi sve to što radi, ali u prvom planu su neki drugi akteri, junaci, točnije antijunaci. Godina prva priča je o detektivu Jimu Gordonu, valjda jedinom nekorumpiranom policajcu čitavog Gothama, istinskom heroju koji je sa svim svojim nesavršenostima nerazdvojiv dio mita o Batmanu. Jer, da nije bilo Gordona, ne bi bilo ni Batmana. I obratno. Batman bez ruke koju mu pruža Gordon ništa ne bi mogao u svojoj pravedničkoj borbi, kao što bi i Gordonovi ideali s vremenom okopnjeli da mu tihi partner nije bila jedina osoba u cijelom Gothamu kojoj je mogao vjerovati. Način postizanja cilja im nije bio isti, Gordon je bio legalist, birokrat koji je vjerovao u ideale, zakone i u Ustav, dok je Batman pravdu provodio na svoj način.

 

Međutim, jedan bez drugoga nisu mogli. Bez podrške Gordona, javnost bi Batmana percipirala kao kriminalca, čudaka zamotanog u plašt koji pod okriljem noći ulicama Gothama sije paniku i provodi neke svoje osobne osvete. S druge strane, Gordon je stripovska verzija Serpica, poštenog policajca koji dolazi u grad prepun prljavštine, u kojem su glavni izvori smrada upravo oni koji bi građane trebali štititi – policija i gradske vlasti. Znajući kako je u istoimenom filmu s Al Pacinom završio Serpico, jasno je da bi bez pomoći Batmana vjerojatno ista sudbina zadesila i Gordona. Zato je njihov odnos toliko važan i bitan. Jer nitko, ma koliko snažan bio, u borbu protiv organiziranog kriminala i korupcije ne može sam.

 

Na samom početku pratimo dvije paralelne radnje, koje su gotovo sinkronizirane. Wayne se vraća u Gotham, smatrajući da je došlo vrijeme da navuče plašt i preuzme svoju pravu ulogu, a Gordon dobiva premještaj iz Chicaga. Millerov način pripovijedanja fascinantan je, jer premda su sudbine obojice junaka itekako povezane i ključne za razumijevanje cijelog serijala, njih dvojica se oči u oči susretnu tek u završnici romana, a obojica su tu s jednim te istim ciljem – da očiste najprljaviji grad u Americi od ljudskog smeća.

 

Jim Gordon je pripovjedač ove priče, njegov dnevnik služi nam da shvatimo dimenzije korupcije i kriminala u Gothamu, dok nam Batmanova pripovijest više koristi da bismo shvatili kako je došlo do transformacije od čovjeka do mita i zbog čega je mladi bogataš odlučio poslati sve u vražju mater i na sebe navući kostim šišmiša. Kad ih spojimo, Brucea i Gordona, dobivamo ključ za razumijevanje jedne od najvažnijih legendi pop-kulture - legende o Batmanu.

 

 

Zašto je ovaj strip još važan? Zato što se nikad prije u žanru superherojskog stripa nitko nije usudio poigrati s diskursima koji žanr spuštaju čvrsto na zemlju dajući mu humanost i jednu sasvim drugačiju paradigmu. Miller je priču o Batmanu, priču o vječnoj borbi dobra i zla, iskoristio kako bi u žanr implementirao ljubav, nježnost, povjerenje, grižnju savjesti, nesavršenost savršenih, običnu svakodnevnicu. Jim Gordon, taj savršeni policajac, čovjek bez mane, u istom trenutku vodi dvije paralelne i podjednako teške bitke. Jednu s kriminalom, i drugu, onu koja ga puno više uništava, sa samim sobom. Scena kad Gordon, sav očajan, čupajući kosu i sjedeći na rubu kreveta priznaje svojoj trudnoj supruzi da ju je prevario – on, ta ljudska gromada i moralna vertikala, jedna je od najljepših u cjelokupnoj povijesti stripa. 

 

Za crtež je bio zadužen David Mazzucchelli, u to vrijeme 26-godišnji wunderkind, kojem je Miller poklonio povjerenje. Ovaj je priliku iskoristio savršeno, i simbioza Millerovog genijalnog pripovijedanja koje prati Mazzucchellijev čudesan crtež bila je dobitna kombinacija. Premda je u kasnijoj fazi svoje karijere krenuo u grafičke eksperimente i apstrakciju (remek-djelo Asterios Polyp, također u izdanju Fibre), po mom mišljenju rad na ''Godini prvoj'' vrhunac je njegovog opusa. Uspio je postići retro štih, tako tipičan za klasičan američki superherojski strip, pravi batmanovski, na tragu Millera u Povratku mračnog viteza, ali puno fluidniji i neusporedivo ljepši. Lani je Fibra izbacila još jedno kultno djelo s Batmanom u glavnoj ulozi – ''Strašan vic'', čuvenu priču Alana Moorea, za čiji izgled je bio zadužen Brian Bolland. Tehnički savršen crtež, u Fibrinom izdanju to sve jako dobro izgleda, ali sve je jako hladno, na neki način čak i odbojno. Čitajući ''Strašan vic'' imao sam dojam da sam zaključan u neku minijaturnu hladnjaču, sve je tako hladno i mučno. Uznemirujuće. Iskreno, nakon što sam zatvorio stranice tog stripa spremio sam ga na policu i vjerojatno ga nikad više u ruke uzeti neću. S druge strane, ''Godini prvoj'' se vraćam iznova, i iznova, i iznova.

 

''Godina prva'', ne samo što je jedan od najvažnijih stripova ikad napisanih, ona je jedan i od najljepših.

 

 

 

Priča kreće ravno u glavu. Na lokalnoj zabavi, kasnije saznamo da je to bila svadba, dogodio se stravičan masakr. Zločin je počinio brat mladoženje. Petero mrtvih, dvoje teško ranjenih i jedan lakše. Među žrtvama je bilo i jedno dijete. Lakše ranjeni bio je počinitelj, koji se nakon monstruoznog čina pokušao ubiti. Bacio se s prvog kata kuće. Jedino što je dobio, kako nam je sam ispričao, bila je slomljena tibija i bol. Urlao je kao ranjena zvijer kad je policija došla po njega. Gol do pasa, stajao je na prozoru kuće i sačmaricom je pucao po svemu što se kretalo. Planirao je sačuvati dva metka za svoju tintaru, ali euforija ubijanja ga je ponijela. 

 

''Izvorno je to trebala biti proslava, jer je u pitanju bilo vjenčanje mog brata. Ali u Mortagneu nikad ne znaš što doista znači proslava'', kaže nam ubojica, koji je i narator ove nevjerojatne priče, inače strip adaptacije romana Guillaumea Guérauda.

 

Radnja ove uznemirujuće i krvave priče događa se u malom francuskom gradiću Mortagneu, incestuoznoj vukojebini zaboravljenoj i od boga i od vraga, gdje su, kako kaže ubojica s početka priče, u trenucima dok nam objašnjava zašto je napravio to što je napravio, alkohol i oružje lako dostupni, a međusobno mlaćenje, posebice na dan pada Bastille, stvar folklora. 

 

Život u ovoj pripizdini ne daje puno izbora. Možeš birati, ili pilana Listrac, ili vinograd Clement. Treće opcije nema. Odnosno, ima, ali nije preporučljiva. Jer bilo kakvu drugačijost, bilo kakvo odstupanje od ustaljenih normi, ma kako one poremećene bile, mještani oprostiti neće. Mladićev otac i brat rade u pilani, a sestra mu radi u frizerskom salonu. Životarenje i puko preživljavanje bez ikakva smisla rutina su žitelja Mortegneua. Mladićev otac umire zbog udisanja toksične prašine, ali unatoč tome, istu je budućnost zamislio za oba svoja sina. I dok je stariji sin, probisvijet i bitanga Arnaud, slijepo slijedio primjer svog oca, mladić se usudio za sebe tražiti bolji život i upisao je mehaničarski zanat u obližnjem gradu. Smatrao je da od života zaslužuje više, a to mu ni izopačena obitelj, ni zajednica nikad nije oprostila. Mladić je otišao iz Mortagnea, ali nikad ga nije napustio. Uvijek mu se vraćao. Bila je to najveća pogreška, zbog koje će petero ljudi s početka platiti glavom. A njegov život bit će zauvijek uništen.

 

Ono što fascinira u ovom romanu je način pripovijedanja. ''Neću umrijeti kao lovina'' je u svojoj suštini rekonstrukcija. Kod rekonstrukcija odmah znamo posljedicu, a uzrok ćemo tek saznati. Petero ubijenih, od toga jedno dijete, dvoje ranjenih, ubojica koji samo u gaćama sa svog prozora mahnito gađa sačmom svoje rođake i susjede… Treba li dalje? Što god da saznamo, kakvo god nam objašnjenje ubojica ponudi kao razlog svog čina, jasno je da oprosta nema. Ma da su mu žrtve ne znam što napravile, kako možemo prijeći preko ubojstva nevinog djeteta? Jednostavno, ne možemo. Ili ipak možemo? Kroz usta ubojice, Alfred smireno, bez naglašenih emocija, lišen strasti i povišenih tonova, polako odmotava krvavo klupko i, kako se mladićeva priča bliži kraju, sve više razumijemo njegov čin. Možemo li ga opravdati, e to je sad pitanje na koje bi svaka osoba trebala odgovoriti za sebe, ali da se percepcija krvavog zločina promijenila, to je točno. I tu leži autorova genijalnost. U manje od 100 stranica stripa, s jako malo teksta, uspio nam je dokazati da smo svi potencijalni ubojice i da svaka akcija zahtijeva reakciju. Tako nešto mogu samo majstori, a Alfred to jest.