Da se odmah ogradim, ne mislim na kritički priznatu glazbu čije live izvedbe pohađa grupa od cca 200-2000 žanrovskih entuzijasta koji 10% koncerta slušaju izvođača, a 90% koncerta snimaju storije jer su došli pokazati pripadnost kulturnoj ili kul manjini.
Mislim na pop.
Glazbu koja će u dobrom slučaju oduševiti sve dobne skupine, u boljem naljutiti bar 30% njih, a u najboljem postati kulturalni monolit nakon kojeg život više neće biti isti.
Mislim na Like a prayer, Bohemian rhapsody, Can Can, Mi plešemo, Tek je 12 sati, Tamo gdje je sve po mom, Lijepa li si, Lipe cvatu: neizbježne, neporecive i neprobojne hitove za koje ne znamo koliko ih trebamo, ali jednom kad ih čujemo, ne možemo zamisliti da nekad nisu postojali. U taj raritetni najviši ešalon ubrajamo samo veličanstvene, duboke, zarazne skladbe poput Život nije siv Mije Dimšić… čekaj, šta?
Stanje hrvatskog popa
Malo šale.
Nije tajna da Hrvatska ima ogromnih problema s pop glazbom već dva desetljeća. Tome je kumovala postratna hijerarhija naše glazbene industrije koju čini zatvoreni krug autora, medija i udruga koje se bave tantijemima.
Kako to funkcionira?
Autori rade ispodprosječan proizvod koji se ne može natjecati na slobodnom tržištu.
Mediji (radio, televizija i novine/portali) silom guraju taj proizvod na svoje kanale, što iz vlastitog interesa, neznanja i nebrige, a što iz generalnog nedostatka kvalitetne glazbe.
Udruge koje se bave tantijemima zatim novčano nagrađuju autore koji većinski sjede u upravnim odborima tih udruga (ali nema sukoba interesa jer su oni očigledno najkompetentniji s obzirom na to da se najviše emitiraju baš njihovi hitovi!).
Krug se zatim nastavlja jer ovaj modus operandi hrani sam sebe, tim više jer ne ovisi o stvarnoj publici.
Stvarna publika zatim potpuno zanemaruje domaću produkciju jer ne proizvodi ništa vrijedno spomena, okreće se inozemnim proizvodima (naši susjedi i Amerika) i time još više pogoduje zatvorenom krugu iz jednostavnog razloga - pušta ih da rade što požele koliko god dugo to žele.
Hrvatska glazba već dva desetljeća dolazi s predznakom podsmijeha bilo koga tko pasionirano sluša glazbu, a među radijski najemitiranijim izvođačima nema NITI JEDNE pop zvijezde ispod 40 godina.
Prije nego što nastavimo, posut ćemo vas zlatnim zrncima konteksta da znate koliko je loše:
Mayales - 2, Oliver - Tišina mora, Psihomodo pop - Ćiribu ćiriba, Matija Dedić - Matija svira Arsena, Oliver i Gibonni - Familija, Mia Dimšić - Život nije siv, Vojko Vrućina - Vojko V, J. R. August - Dangerous Waters, Pavel - Ennui, Urban & 4 - Lipanj, srpanj, kolovoz i Parni Valjak - Dovoljno je reći… Aki.
To su albumi godine unazad 10 godina. Tu imamo puno radijskih emitiranja, jako visoku prosječnu dob autora, ali i skoro niti jedan ozbiljan hit.
A tko su sad ovi?
Mijać i Lokrum (da, ovaj album ne možemo mirna srca pripisati samo Mijać, jer Lokrum igra integralnu, ako ne i važniju ulogu nego ona sama) su autorski, izvođački i ljubavni par koji je najbliže šansi da se u našem popu nešto dogodi.
Lokrum je daleko najradišniji domaći producent, a uz suludu radnu etiku krasi ga i kompetentno uho koje se snalazi prilično dobro u rap/rnb kao i u house vodama. On je čovjek iz sjene manje-više svih hitova koje je proizveo bilo tko s rap scene (Grše, Hiljson, Vojko…) unazad 2-3 godine, bivši house producent koji se okušao u popu s Vlahom Arbulićem dok nije kroz suradnju s rap autorima evidentno shvatio da ga Arbulić koči i krenuo raditi sam uz izvrsne rezultate (za naše pojmove).
Već godinu-dvije kapitalni projekt mu je njegova ljepša polovica Mia Čičak (koja se urnebesno naziva Miach), studentica nekakve ekonomije/PR-a na Libertasu, autorica rnb/pop pjesama (koja r’n’b urnebesno izgovara er-en-bi), ljepuškasta pjevačica svima simpatičnog i nikome uvredljivog karaktera koja ima i prijemčiv, nježan i sladak glas očito inspiriran velikanima moderne r’n’b glazbe.
Počela je YouTube coverima, nadogradila se suradnjom s Lokrumom i Arbulićem, imala pop trenutak radijskim hitom NLO, nastavila solidnim singlom SMS i pojavljivanjem po tuđim singlovima, a sad imamo i album. Radišno, promišljeno i pametno! Mijać se čak nije ni pretjerano pojeftinila influencerskim aktivnostima - malo je pila pivo kao i svaka prosječna Libertas studentica, posudila je NLO onoj krindž hey there fellow kids reklami onog drugog kola pića, fotkala se s nakitom i slično, ali u globalu ništa strašno.
Još jedna pametna odluka: album izdaje za yem i pjesme diže na vlastiti kanal, očito nezadovoljna učinkom Aquarius recordsa, jednog od nekoliko izdavačkih dinosaura čije vrijeme odlazi brzinom kojom im odlaze i svi talenti koji imaju ikakvog potencijala.
Kako to zvuči?
Ako nije bilo jasno zašto bi i Lokrum trebao biti na naslovnici: album zvuči skupo.
Producentski odabiri su mahom jako dobri, zvukovno album prati zapadnu produkciju ovog desetljeća, a mix i master su najbolji što Hrvatska trenutno ima s ove strane Baby Dooksa. Aranžman na Tempo koji se naslanja na njegov ear candy Trebam te je jako dobar. Prpošna Rendezvous, koja je oda starom rnb popu i kojom dominira zabavna postrefrenska melodija za koju me nitko neće uvjeriti da nije inspirana legendarnim Drogerašima (šaraf 9ka).
Spasio je čak i lijenu kopulacijsku baladu Tvoje je od potpunog zaborava, a definitivno je glavna zvijezda i na Led i Dance koje su oslonile skoro svu svoju hitoidnost na njegova leđa. Nema je previše, ali na njegovim leđima je.
Mijać generalno zvuči profesionalno - potpomognuta je izvrsnom postprodukcijom vokala koja sjajno obgrli nježnu i suptilnu kvalitetu njenog glasa, znalački ističe ritmičke naglaske, a Lokrum zaista izuzetno popunjava sve neugodne rupe bljeskovima reverba, obrađenim komadićima vokalnih fraza ili dizajniranjem zabavnih efekata na pravom mjestu u pravo vrijeme. Problematično je hladna i kalkulativna, što je šteta, jer ne prenosi mladenačku nevinost neokrznutu teškim mislima koliko bi mogla, ali generalno - solidno!
Da bar ovdje stanem s recenzijom.
Što je bilo prvo: kvalitetan autor ili jaje?
Nažalost, autorski rad na albumu je dosta klimav.
Mijać tekstualno uglavnom prelijeva iz šupljeg u prazno imitirajući ono što površno opaža kod uzora. Cijeli album bavi se dvjema temama: partijanjem i opsjednutošću svojim partnerom. I dok to samo po sebi nije nužno loše, obje teme obrađene su jako plitko i njen karakter ni po čemu ne dolazi do izražaja. I dok zvukovno približavanje izvođačima kalibra Summer Walker nije mala stvar, a Mijać i Lokrum to uspijevaju na par mjesta, sadržajno je to jako daleko od Summer Walker, SZA, Drakea i sličnih.
Linije koje Mijać piše o ljubavi zasad su na razini početka srednje škole i pune praznih rečenica. Malo se gubi u vječnosti, malo tone do beskraja, spomenu se sjene, svjetlo i sjaj, ubaci se nasumična riječ koju je Mijać negdje čula pa joj je bila kul (rendezvous? Insomnia? SKARABEJ???), "vodi me daleko, boo, ovdje tu, to je mood" i gotova pjesma. Ovo pod navodnicima sam izmislio, ali puno govori činjenica da možemo to staviti usred bilo kojeg teksta na albumu i neće odskakati ni najmanje. Nekonkretnost i manjak karakternih zanimljivih detalja poprilično ubija potentnost pjesama, pogotovo zato što ima toliko benignih seksualnih referenci koje su lirski utopljene u Grokan filter, da se netko ne bi naljutio i odustao od poziva na Dane Grada Klanjca 2024. Na kraju sve pjesme možemo nazvati dječjim prijevodima generičnih američkih r'n'b pjesama.
Par primjera ovog vjerojatno AI generiranog bućkuriša:
"Jer uz tebe sve čini se ko san
Jer uz tebe tonem do beskraja
Noć kad krene, kad nebo dobi sjaj
Budi mi na vratima, tad sve je magija"
"Ti voli me nježno danima, satima
Mi plovimo nebom, vrijeme se savija
Sad skupa u vječnost, drugo me ne zanima
Ne, ne, ne"
"Sreća me uzela, sve je bilo u bojama
I sve do sada djelila nas samo obala
I ovu pjesmu ne pišem ti da bi bila hit
Samo htjela sam ti reć’ koliko značiš mi"
"Spusti prozore da osjetimo zrak
Pola lica ti je OBASJAO SJAJ"
"Tu with my best friends"
Tekst ovdje doslovno samo popunjava prostor ako imate više od 12 godina, a melodije rijetko budu dovoljno zarazne da to opravdaju. Čak i kad pokuša nešto konkretno reći, kao kad partnera šalje u mirovinu na "Rendezvous", opet nam troši vrijeme ovakvim bezidejnostima:
"Ooh, ooh
Al’ tijelo gori kad si tu (kad si tu, ah)
A misli kada nisi, ooh
Ooh, a-a, yeah, yeah (Na-na-na-na-na-na-na)"
I da, to je službena transkripcija teksta koji zauzima 21 sekundu u pjesmi.
Gosti su jednako loši i očito su došli samo ispuniti bratsku dužnost: Grše kanalizira svog unutarnjeg Borisa Rogoznicu, Peki je standardno grozan tekstopisac, a Baks ima ukupno jednu zabavnu liniju na formulaičnom refrenu gdje se pojavljuje.
Fonetski ima manje problema, a uz standardne probleme Hrvata s infinitivima jednostavno je neoprostivo u refrenu vodećeg singla ostaviti ovaj "otopit’ led ću dodirima" fonetski zločin, pogotovo jer iduća linija glasi "taj led između nas" ergo jednostavan zahvat promjene u "otopit’ ja ću dodirima" bi popravio stvar. Nije genijalno, ali bar ne zvuči kao da Mijać topi leće.
I, hoće li ovaj album spasiti hrvatsku glazbu?
Nažalost, hrvatski slušatelji toliko su ubijeni u pojam u ovih 20 godina da svim silama žele podržati bilo koga tko radi nešto iole slušljivo, a ne sramoti se na društvenim mrežama u kalibru Nike Turković koja reklamira zrak u boci, Žaže koja pjeva "Započni dan sa zobi, zobi" ili Marka Kutlića koji se u Hauser maniri hvali da je "bio s 10 cura u jednoj večeri".
Tako sam se i ja naivno trudio hajpati sam sebe da me Mijać oduševi jer (zasad) više voli raditi nego se blamirati, korektna je pjevačica i ima simpatičnu osobnost naivne 19-godišnjakinje. Iako ima 26 godina, ali možda je sva zrelost i mudrost otišla u marketinški dio priče kao što to obično biva kod nas, pogotovo kod yem izvođača.
Na kraju sam preživio njene tekstove, zijevao na većinu melodija, mrvicu prestao zijevati na favoritu Tume gdje se dosta osjeti karakterističan autorski potpis iskusnije Jymenik, slabijoj Rendezvous gdje melodije i aranžman na trenutke nadvladaju manjak tekstualnog nadahnuća, a najgore je što je prva pjesma (Tempo) jako dobar izbor za prvu pjesmu na nekom odličnom albumu na kojem bi služila samo kao sonički manifest pa čovjek i očekuje više.
Ne brinem se za Mijać jer će joj karijera rasti istim tempom kao i dosad, a yem je već dovoljno povezan s medijima da bi se mogla i solidno vrtiti uz sve nastupe koje će imati, ali zvijezda ovog albuma je neosporno odlični Lokrum koji je učinio zanimljivim što je mogao i pokrpao sve rupe koje je stigao. Nažalost, dobre pjesme su važnije od odlične produkcije.
Ocjena: solidno, ali neinventivno; nema transformativnih hitova; manjka karaktera, produkcija nosi album na leđima - neentuzijastičnih 6/10.
Je li dobro ili loše što je ovo vjerojatno jedini profesionalan pop album koji će Hrvatska dobiti ove godine?
Prosudite sami.
(loše je)