U SURADNJI s Yugopapirom donosimo izvještaj s proslave 100. rođendana pokojnog Zvonimira Rogoza, hrvatskog kazališnog glumca i redatelja kojeg je enciklopedija Britannica svrstala među najbolje svjetske Hamlete.
Listopad 1987: Sjedišta u Dramskom ispunila su se gotovo do zadnjeg mjesta uzvanicima kojima je čeličnim cijevima opletena unutrašnjost Kazališta morala nalikovati na utrobu kita u kojoj se zatekao Jona - ili pak na kavanu Corso, što s oplatom od drvenih oblica izgleda kao nedovršena lađa.
Oba ta ambijenta, redekorirana u skladu s ukusom i duhom sedamdesetih godina, tvore s aluminijskim Neboderom na Trgu Republike fundus modernističkog arhitektonskog nasljeđa Zagreba, koji njegove stanovnike ispunjava gnjevom.
Događaj te večeri u Gavelli nije imao nikakve veze sa sedamdesetim godinama, pa ni s ovim stoljećem, budući da se obilježavalo rođenje glumca Zvonimira Rogoza u prošlom i trijumfalni prijelaz u njegovo naredno stoljeće.
Život kao u Shakespeareovim djelima
Posađen u udoban naslonjač na pozornici, Nestor našega glumišta i jedan od zadnjih autentičnih intelektualaca miteleuropske kulturne scene, doimao se čvršćim i trajnijim od materijala od kojega je izgrađen ovaj kazališni nesporazum što je, doduše, nesebično dao svoje kulise da se uveliča trenutak o kojemu će u podliscima ilustriranih časopisa na dva kontinenta, biti još riječi tjednima.
Odjeven u pristao dvoredni bijeli sako što sad opet dolazi u modu među protagonistima glazbenih videospotova, Rogoz je gledalištu okretao svoj plemeniti profil austrougarskoga karakternog glumca.
Njegova fizionomija poprima već nešto antičko - patinu amfore - budući da je, kao i Lawrence Olivier, nastupajući desetljećima u različitim Shakespeareovim postavima, i sam gotovo postao pojavom iz tog sveobuhvatnog fantastičnog panoptikuma: neki veoma star princ od Ilirije pun mračnih proročanstava i morbidnoga umora, Tiresija iz nenapisanog Edipa, redigiranog s reminiscencijama na Falstaffa...
Glumac o kojemu je već napisano nekoliko simpozijskih referata, jedna bestseller-biografija, a s blagom iz njegove škrinjice uspomena, pokazanih na izložbi u foajeu Gavelle, formirana jedna arhivska kutija u inventaru Jugoslavenske akademije, obuhvatio je svojim životom mnoštvo istinitih dramskih epizoda - komičnih i farsičnih, nekoliko povijesnih drama i tragedija, a pribroje li se ostvareni ljubavni soneti, doista, njegov je proživljeni opus podudaran Shakespeareovom literarnom.
U besprijekornom bijelom odijelu
Rodio se u četvrtoj godini banovanja grofa Khuena-Héderváryja, dok je Engels polemizirao s Feuerbachom; igrao se u pijesku pod skelama gdje su podizali Hrvatsko narodno kazalište.
Putujući Tespijanac po bespuću hrvatske provincije, glumac u angažmanu, prvak ljubljanske drame, dvadeset i jednu godinu član praškoga Narodnog Divadla, češka filmska zvijezda i partner Hedy Lammar u prvom mekanom porniću na svijetu, Rogoz se, kad je mrak progutao slavensku Atenu, vratio iz odabrane u prirodnu domovinu i postao njenim državljaninom u šezdeset i petoj godini.
Počeo je režirati i, odvojivši se sa skupinom mladih glumaca od Hrvatskog narodnog, osnovao Dramsko kazalište, gdje mu sad upriličuju svečanu rođendansku akademiju. Posjednuta u fotelji na prosceniju, Rogoza u besprijekornom bijelom odijelu, okružili su glumci kostimirani za prvu sliku prvoga čina Glembajevih.
Svjetski mediji izvještavali o najstarijem glumcu na svijetu
Taj Krležin melodramski oratorij nema nikakve veze s njegovom karijerom glumca u popularnim komadima i velikim Shakespeareovim djelima, baš kao što ni željezni Faradayev kavez uložen u Gavellinu utrobu, nema nikakve veze s ambijentima njegova života provedenog u srednjoeuropskim prijestolnicama - no, to je sudbina koja se, kako će sam Rogoz izreći odgovarajući na eulogije, "za prvih osamdeset, sveti s narednih dvadeset godina"...
Pročitan je referat o slavljeniku i mnogo pozdravnih telegrama, uručene su mu nagrade i kolajna, a sve to snimali su fotoreporteri domaćih listova, dok se iz mraka pružalo nekoliko mikrofona...
Novosadska televizija dala je snimiti jednu kazetu ENG-kamerom, a zagrebačka, odradila je obvezu prethodno pripremljenim prilogom svom kulturnjačkom magazinu prikladnog licitarskog naziva - Kultura srca.
Ti rutinski medijski pothvati, bili su zasjenjeni glasinom da osam inozemnih TV mreža snima reportaže o neobuzdanom najstarijem glumcu na svijetu i njegovom sinčiću Rafaelu koji pohađa drugi razred osnovne škole - članak o tome tiskan je također na četvrt stranice u američkom Asu, senzacionalističkom tabloidu National Enquirer.
"Bude li nesloge - nastupit će kriza"
Rogozova pedesetogodišnja kći iz prvog braka doputovala je na svečanu akademiju u Gavelli iz Floride, ali čak ni taj cameo nije mogao znatno unaprijediti priredbu što je stala teći poput svih proslava jubileja, gotovo ništa bolje od prošlogodišnje, kad je uz ostalo valjalo u HNK presjediti cijelu jednu sliku Pajaca s nekoliko Leoncavallovih arija.
Tada je ustao Rogoz.
Njegova prethodna prisutnost na sceni, dok je zavaljen u fotelju, nazočan ostajao izvan dramskog prostora - obrnuto proporcionalno pojavi duha Hamletova oca, no podjednako diskretno - navodila je na pomisao da su slavljenika uslijed poodmakle dobi ostavile duševne snage i da je, iako prisutan možda, odsutan.
Zakoračio je. Noge ga ne služe najbolje, a ni glasnice, pa dok je još prošle godine na travnjaku Zagrebovog igrališta izvodio kolut naprijed, sada bi se jedva mogao pobosti s Leartom u posljednjem činu Hamleta. To ga je, bit će, i vodilo u izboru prigodne recitacije, budući da je odabrao jedan retorički komadić Shakespearea.
"Drugovi i drugarice...", započeo je Rogoz praveći se da ne čita novine od 1953, i onda dokazujući suprotno narednim riječima: "... odigrat ću monolog iz Richarda Drugoga, koji govori o bratstvu i jedinstvu kod Engleza."
Bude li nesloge, ukratko, nastupit će kriza, upozorio je Rogoz deklamacijom čednog, starinskog prepjeva Shakespeareovog teksta. Dugotrajni pljesak bio je znak da su se duhovi podigli spoznanjem kako je u tkivo ove svečane umjetničke akademije, upletena i jedna nit inteligencije, pa makar i pomalo sardonične.
Goste odveo u birtiju
Veličanstveni završetak večeri, također je bila Rogozova zasluga. Šetajući trešnjevačkim ulicama, on je u svom susjedstvu, nedaleko njegove Kranjčevićeve, otkrio u Ogrizovićevoj prekrasnu novu birtiju.
U pradavna vremena, dok ni on sam možda nije imao više od četrdeset godina, bila je ovdje pošta, potom pretvorena u buffet Kod stare poštarice, koji je naposljetku njen novi vlasnik, bivši građevinski poduzetnik, preuredio sad pod istim imenom i cimerom u golemu, luksuznu pivnicu.
Apartni postmoderni ambijenti privatnih lokala nadomještaju modernističke katedrale neukusa u društvenom vlasništvu, pa dok se opasnost od restauracije kapitalizma čini zanemarivom, birtije po periferiji počeli su opremati poput mondenih restauracija u Biarritzu.
"Poštarica" još nije bila napirlitana, kad je Rogoz poželio da tu proslavi svoj stoti rođendan, i čestiti gazda pristao da uskladi datum svog svečanog otvorenja. Stoga se po završetku priredbe u Gavelli, pošlo na Trešnjevku, a sam Rogoz, sa ženom i sinčićem, otputio se kočijom, s pratiteljima odjevenim u šestinske nošnje...
Ena Begović bila najljepša, Rade Šerbedžija najveća faca
Na ulazu u "Poštaricu" dočekao ga je kompletan tamburaški muški zbor u hrvatskoj narodnoj nošnji, koji je valjani ugostitelj doveo iz rodnog Perušića. Servirana je zatim lukulska gozba: tucet pečenih janjčića na grijanim pladnjevima velikih poput letećih tanjura.
Whisky je tekao potocima. Fini kanapei i nježna vinogradarska sarmica te bolja vina i neograničene količine piva, ponuđeni su razdraganoj vrevi glumaca i javnih radnika, uz podvorbu visprenih konobara, kojima je pomagala i mlađa gazdina kći, šesnaestogodišnja učenica srednje frizerske, sama dopadljiva kao i vinogradarska sarmica.
Rogoza je smjesta okružila bučna gomila alkoholu najpodatnijih uzvanika, koji su mu cijelu večer, sve do ponoći, pjevali na uho starogradske pjesme. Ostatak je populacije ugošćenih stvarao i rastvarao komplicirane koreografske figure, koje uvijek iznova upućuju na temeljna nagnuća različitih profesionalnih razreda: glumci bi da se pripoje političarima, političari glumcima, a novinari konobaricama.
Fotoreporteri izgubljeno lutaju kroz gomilu, nad koju se nadvija impozantna pojava teatrologa Petra Selema. Ena Begović je najljepša. Rade Šerbedžija je najveća faca. U ponoć kad su već stali odvoditi posustale šezdesetgodišnje karakterne glumce, papa Rogoz se, neometen svojim raznježenim trubadurima, okrijepio još jednom porcijom luka i janjetine, zalijevajući to crnim pivom.
Ispraćaj cijele jedne epohe
Uto su stigli izaslanici gradske gastronomske baze, kuhar hotela Esplanade pod uškrobljenom bijelom kapom i njegov pomoćnik, unijevši rođendansku tortu od dva metra, s točno stotinu ukrasnih ploški marcipana.
Doista, ovaj rođendanski pandemonijem na Trešnjevki s onom svečanom akademijom u Gavelli, bio je na kulturnom i medijskom, a ne samo geografskom antipodu svečanosti što se, recimo prilikom dodjele Oskara, priređuje u Hollywoodu - ali ono što bi tamo pojeli i popili za 200 dolara obrok, u ovom bi gošćenju smatrali uvredljivim predjelom.
Zbilja, bilo je to poput dostojnog ispraćaja cijele jedne epohe, jer možda će već sto i dvadeseti Rogozov rođendan biti proslavljen nekim sličnim posnim, a medijski podatnim spektaklom...