NAKON što sam prvi put čula bend U pol’ 9 kod Sabe nisam mogla sanjati ni u najluđim snovima da će postati glazbena referenca, a još manje da ćemo sutra u Tvornici slaviti njihov deseti rođendan. Mislila sam da se cure samo dobro zabavljaju te da cijela stvar neće otići van, tada poprilično živahne, no dosta zatvorene, lezbijske scene, a i kakvo je to pobogu ime U pol’ 9 kod Sabe…
Kružocima ove ekipe kreative nikada nije nedostajalo, no budući da je u cijelu priču bila uključena fotografkinja i snimateljica Ana Opalić, čiji projekti su uvijek bili sve samo ne neozbiljni, moglo se i očekivati da se neće zaustaviti na tome da bude još jedan običan kućni bend. Ipak, puno mi je lakše kad mi Ana Opalić i pjevačica Martina Zvonić priznaju da su i one više-manje podjednako iznenađene činjenicom da je bend potrajao cijelo desetljeće.
"Od samog početka smo se pitale želimo li uopće biti lezbijski bend, no sad sam sigurna da, da smo bile neki tamo 'običan bend', ne bismo bile ni upola toliko zanimljive niti bismo napravile nešto važno", tvrdi Opalić.
Sve je počelo tako što su uslijed prekida veza i ljubavnih drama odlučile okrenuti brigu na veselje i osnovati bend. Prvo su se zabavljale izvodeći obrade, a nakon nekog vremena su se bacile na pisanje pjesme.
"Ja sam samo zapisivala stvari iz naših života. Sve je to bilo spontano i željela sam da tako i ostane jer poanta je da budemo slobodne, kako u stvaralaštvu, tako i u životu. Bilo je poprilično lako dok smo pjesme izvodile samo za nas i unutar naša četiri zid, no kako je priča rasla, rasle su i dvojbe", prisjeća se Opalić, koja se vrlo brzo isprofilirala kao glavna autorica tekstova.
Iako se to sve činilo neozbiljno, sa sobom je, tvrdi, donijelo itekako ozbiljne posljedice jer upravo su ti tekstovi promijenili, kako njihov, tako i brojne druge živote.
"Za nas se uvijek mislilo da se samo zezamo i možda je tako i počelo, no kroz vrijeme to nam je donijelo puno borbi s vlastitim identitetom. Puno smo se bavili time koliko trebamo biti iskrene i otvoreno se 'autati'. Kada napraviš rodno neutralnu pjesmu, manje ćeš problema imati u životu, a više ćeš šanse imati da se zavrtiš na radiju, no odlučile smo ne ulaziti u takve kompromise. Zbog svega toga nitko ne zna gdje bi nas ni smjestio. Jednima smo previše kontroverzne, drugima nismo dovoljno queer i angažirane, trećima smo previše pop, a četvrtima nedovoljno pop. Svatko ima neko svoje mišljenje, a nama je bilo jedino bitno da ostanemo do kraja iskrene. U paketu s iskrenošću su išle i razne privatne drame. Uvijek si uvjetovana nečim, odnosno slobodna si samo do neke granice, ako je prijeđeš, moraš nešto žrtvovati", kaže.
Kako to izgleda kad pjesmom prijeđeš tu granicu, najbolje zna pjevačica benda Martina Zvonić.
"Pjevajući u bendu 'autala' sam se kako na poslu tako i roditeljima. Najbolje od svega je bilo što nisam nikome morala ništa objašnjavati, a sve što sam željela reći sam im zapravo otpjevala", priča Zvonić, inače odgajateljica u vrtiću, koja, kako kaže, upravo zahvaljujući bendu danas sa svojim kolegicama s posla može voditi posve neopterećene i iskrene razgovore o svom privatnom životu, a tako je i s roditeljima.
"Veliki je problem kad nemaš podršku obitelji. Ako to imaš, sve drugo će ti biti lakše. Moji roditelji danas u potpunosti prihvaćaju moj ljubavni odabir i sve što s njim dolazi u paketu, čak se više ni ne nadaju da će se išta po tom pitanju promijeniti i na tome mogu zahvaliti upravo našem bendu. Nisam baš sigurna da bih bila u stanju roditeljima reći ono što sam im otpjevala na radiju", kaže Zvonić, a kako to izgleda kad bi roditelji radije imali zeta, vjerno je opisala i otpjevala Opalić u najnovijem singlu "Tvoji starci me vole".
Na prve koncerte su im najčešće dolazili heteroseksualni prijatelji i oni koji nisu skrivali svoja "istospolna nagnuća". Priča je bila poprilično "underground" jer eksplicitno lezbijskog benda do tada u Zagrebu nije bilo.
"Već sam dolazak na naš koncert je u to vrijeme značio svojevrsno 'autanje'. Zapravo, ovaj bend je, kako nama, tako i mnogim drugima, pomogao da izađu iz ormara. Kao da su s našom upornošću i drugi dobivali snagu. Kad pogledamo u natrag tih deset godina, puno toga se i po tom pitanju promijenilo", zaključuje Opalić.
Kako je vrijeme prolazilo, mijenjala se i postava, neki su otišli iz benda da se ožene, neki započeli karijere, a neki dobili i djecu. Paralelno uz to mijenjale su se teme kojima se bend bavi, a to se dobro vidi i na najnovijem albumu koji je jučer ugledao svjetlo dana. Iako su imale hrabrosti o lezbijskoj tematici progovoriti bez previše zadrške, od uloge lezbijke, tvrdi Opalić, teže joj pada uloga žene.
"Meni je super što sam lezba i ne bih to ni za što mijenjala, no moglo bi se reći da mi je pozicija žene čak i problematičnija. Kao da je na ženi 90 posto tereta, dio je biološki predodređen, no dosta toga je društvo uklesalo u kamen. Već na prvoj godini fakulteta sam kao mlada snimateljica shvatila da me samo zbog toga što sam žena kolege neće shvaćati podjednako ozbiljno", kaže te dodaje da se koliko njihovi tekstovi imaju utjecaja na društvo najbolje vidi kada nastupaju izvan Hrvatske.
"Na koncertima u Beogradu, Sarajevu i Nišu su nas dočekivali vrišteći, budući da njihova LGBTQ scena još uvijek nije toliko otvorena. Bude ti baš toplo oko srca kada vidiš značenje benda na LGBTQ sceni", priznaje Opalić, koja s novim albumom Sve je ovo igra i velikim koncertom, koji će se održati sutra, 17. listopada u Tvornici, najavljuje i novu eru benda.
"Posljednja stvar na ovom albumu uvodi u jednu našu novu fazu. Deset godina smo uveseljavali publiku i sada osjećamo da je vrijeme za nešto novo. Očekujte laganiji tempo jer ipak godine su tu", zaključuje.