Kada govorimo o filmovima iz vremena bivše Jugoslavije i odnosu prema njima nakon njezinog raspada, povijest je nekako ostala najviše blagonaklona prema djelima koja čisto pripadaju jednom od naroda i kada nema mogućnosti podjele imovine. Čim je teško utvrditi je li više "naš" ili "njihov", obično završi kao "njihov", što je donekle (točnije u potpunosti) u suprotnosti s povijesnim ličnostima koje su također "miješane".
Sudbinu da je "ni naš ni njihov" doživio je film Osma vrata (1959.) Nikole Tanhofera, koji spada u red najnapetijih ostvarenja koja su odgledana na ovim prostorima, po svim realnim parametrima i u red velikih remek-djela nekadašnje zemlje.
U pitanju je djelo snimljeno u Beogradu, sa srpskim glumcima i scenaristom, radnjom koja se usko veže uz prijestolnicu Srbije i snimljeno je u okviru producentske kuće Avala film, ali - redatelj je Hrvat. I to ne bilo koji, nego ponajbolji hrvatski redatelj, uz to je montažer(ka) bila Radojka Tanhofer, njegova supruga.
Nema ga ni na hrvatskim ni na srpskim popisima najboljih
Prije svega, da razjasnimo što znači da filmu povijest nije blagonaklona. To je naravno prilično subjektivna ocjena, jer uvijek ima pojedinaca koji će reći da je neki film veći i značajniji od nekog drugog, ali možemo uzeti donekle najlakši parametar za tu tvrdnju, a to su top liste.
Koliko god sam koncept filmskih top lista bio isprazan, lak za zloupotrebu, sugestivan i češće neobjektivan nego objektivan, opet se može tu vidjeti neka slika i matrica koliko je određeni naslov ostao značajan, barem "stručnjacima" ako ne publici. U slučaju Osmih vrata možemo gledati popise najboljih srpskih i najboljih hrvatskih filmova, ali uzalud gledamo jer njega nigdje nema.
Prema glasanju koje je provela Jugoslavenska kinoteka, 2016. godine tridesetak kritičara kreiralo je listu 100 najboljih srpskih igranih filmova u razdoblju od 1911. naovamo. Ta su ostvarenja proglašena kulturnim dobrom Srbije itd., i da ne pretjerujemo, bilo je tu nekoliko naslova koji su plodovi međurepublične koprodukcije, međutim ovaj se nije našao u izboru.
Ipak, na listi je recimo Ritam zločina, koji ni po čemu nije srpski osim što je Slobodan Šijan uletio s dijelom budžeta za snimanje, međutim i redatelj, i glumci i mjesto radnje, likovi, sve je hrvatsko. Tako da se može diskutirati je li u neuključivanju Osmih vrata sudjelovao faktor Nikole Tanhofera, ali teško je zamisliti da postoji neki drugi, i da je zaista realna ocjena da je snimljeno 100 boljih filmova od ovog.
Daleko vjerojatnije jest da se Tanhoferovo ime i stil jednostavno ne diraju, jer bi mogla nastati frka pošto je tako jedinstven stvaratelj u pitanju i objektivno u Srbiji nije bilo takvih majstora trilera bez obzira na ostale kvalitete jedne i druge kinematografije koje naginju ka srpskoj strani.
Slično bi se vjerojatno dogodilo da su, na primjer, Žika Pavlović ili Đorđe Kadijević snimili neki film u Zagrebu sa zagrebačkim glumcima; teško da bi ga netko pola stoljeća kasnije nazvao hrvatskim ostvarenjem i stavio na listu najboljih koje je ta zemlja dala. Sve to više govori o besmislu tih lista, ali to smo već spomenuli.
Elem, s druge strane u Hrvatskoj postoji nekoliko listi s top 10 filmova ikad i Tanhofer je naravno prisutan, ali tu se uglavnom nađe samo H-8 kao najbolji i eventualno Dvostruki obruč.
Osma vrata opet izostaju i onda se već može naslutiti šablona da je lakše ne određivati stranu ovom filmu, a i sigurno da tvorci lista zaključuju da je i samo ostvarenje odveć staro, pa neće nitko ni primijetiti da ga nema.
Je li ga stiglo vrijeme?
Dođosmo do samog filma. Da, jest star, ali je li ga stvarno stiglo vrijeme? Ne da nije, nego je danas još ugodniji za gledanje. Ima nečeg bezvremenskog u crno-bijeloj fotografiji kada je odrađena sa stiliziranim istančanim kontrastom i sada ti filmovi koji su tako snimljeni više izgledaju vintage nego neki drugi crno-bijeli koji samo djeluju staro (što nije loše, samo je tako), pa se događa da i današnji autori pokušavaju pribjeći tom stilu, ali to češće prođe kao uzaludni hipsteraj nego kao nešto vrijedno gledanja.
Što se tiče Osmih vrata, film i izgleda prelijepo, ali još važnije, taj... ajmo opet tu riječ... vintage look ga čini posebno uzbudljivim, naročito jer je riječ o komornoj priči.
Rekosmo već da je mjesto radnje Beograd, vrijeme je Drugi svjetski rat, a glavni junak je ostarjeli profesor (sjajni Milivoje Živanović) kojeg politika nikad nije zanimala i mnogo toga je propustio u životu zbog nje, ali jednog dana politika uđe slučajno u njegov život i donese nikad veću dilemu sa sobom.
Naime, u tramvaju se nađe u središtu pucnjave između policije i jednog ilegalca koji biva ranjen, pa mu taj ilegalac (Slobodan Perović) ostavi šifriranu bilježnicu unutar sakoa, i kada profesor pronađe bilježnicu kod sebe, nastupa njegov košmar na javi i nije siguran treba li je predati policiji ili cijelu stvar prešutjeti.
Naravno da ne može prešutjeti, jer em policija posumnja da je kod njega, em ilegalci znaju gdje je, i onda on prvo upada u razne dramatične paranoje sve dok sve te paranoje ne postanu istina i kroz njegovu kuću ne počnu defilirati i predstavnici vlasti i predstavnici ilegalne strane. Svi žele bilježnicu.
Da ne otkrivamo previše radnje, ali nekoliko scena je natopljeno većim uzbuđenjem nego bilo koji drugi ovdašnji film koji se odvija tijekom rata, a za ovaj čak nije ni presudno što je ratni, već je to samo pogodna podloga za priču.
Središnja sekvenca sadrži bilježnicu skrivenu u nosiljci za bebe (s bebom unutar nosiljke) i policiju koja pretresa kuću tražeći je, a kada govorimo o napetim scenama s nosiljkama za bebe, ova je gotovo rame uz rame s legendarnom iz Oklopnjače Potemkin Sergeja Eisensteina i svakako ispred De Palmine u Nesalomljivima.
Savršena gluma
Gluma barda Živanovića, zatim Jovana Milićevića, tadašnjeg specijalista za najcrnje negativce, isto kao Milana Puzića, debitantice Rade Đuričin te Ljiljane Krstić, Milana Srdoča, Pavla Vuisića – svaki detalj u njihovim izvedbama je savršen i prikladan majstorijama Nikole Tanhofera iza kamere, koji je na tim vrhunskim glumcima svirao kao maestro pijanist i iz svakoga izvukao prave note.
Scene poput spomenute s uplakanom bebom ili one u samom tramvaju, koja je odrađena u vidu flešbeka, mogu se naći samo u najnapetijim noir ostvarenjima tipa Dvostruka obmana Billyja Wildera ili Ozloglašena Alfreda Hitchcocka i rijetko gdje drugdje.
Uostalom, valjda je svatko barem gledao H-8, koji posljednjih godina konačno dobiva zaslužene lovorike, i onda zna kako izgleda kad Tanhofer podiže napetost, a ovaj film nije ništa slabiji.
I nije tek tako Tanhofer imao poseban font na uvodnim špicama svojih filmova; ako primijetite, uvijek su sva ostala imena napisana klasičnim tiskanim slovima, dok je njegovo blisko italic fontu, tj. u obliku potpisa.
Jednostavno, on je autor koji ne može biti zamijenjen nekim drugim i svaki je film kristalno "njegov", tako da je to vjerojatno razlog zašto i u ovom slučaju Jugoslavenska kinoteka cvika da jedno njegovo djelo uzme pod svoje.
Taj potpis je kao potpis slikara u donjem lijevom kutu slike i možda i jest prikladno da se ne svojata čak ni bilo koje drugo njegovo djelo, s obzirom na to koliko je bio samo svoj.
A i neki su filmovi tu samo da uživamo u njima i u osnovnom talentu njihovih kreatora; toga je bio svjestan i Nikola Tanhofer, pa ih nije ni ideološki bojio. Dakle, crno-bijeli trileri u svakom smislu tog izraza i u svom najpunijem sjaju. Baš to su Osma vrata.