Indexov novinar objavio fantastičan roman Kaverna, bili smo na promociji

NI kiša koja je u utorak cijeli dan kupala zagrebačke ulice nije spriječila da se kultni zagrebački književni klub Booksa ispuni svim znatiželjnicima i prijateljima koji su došli na promociju debitantskog romana Kaverna putopisca i novinara Indexa Vedrana Buble.

 

Kaverna je neobičan roman, zanimljiv i vrlo specifičan. Teško ga je žanrovski odrediti. Kaverna nije ratni roman, premda ju je rat u dobroj mjeri odredio, nije ni dječji, iako su klinci glavni protagonisti i antagonisti, a teško možemo kazati i da je psihološki triler, premda ima neka obilježja tog žanra. 

 

Kaverna je hibrid svih tih žanrova, fantastična psihološka studija u kojoj autor na izrazito vješt način žonglira miješajući stilove ne gubeći na oštrini svog narativa pa slobodno možemo reći da je ovaj rukopis pravo osvježenje na domaćoj književnoj sceni.

 

 

Priča ovog romana je zanimljiva, likovi – što glavni, što sporedni – izuzetno atraktivni. Neke od njih mrzimo, neki nam se gade, s nekima suosjećamo. No prema nikome od njih nismo ravnodušni.

 

A to je možda i najvažnije postignuće autora, posebno ako uzmemo u obzir da mu je ovo prvijenac.

 

Vedran Buble ovaj roman je pisao punih devet godina. Kroz cijelo to vrijeme on je svoj stil pomalo brusio, nadograđivao. Devet godina Buble je učio zanat, a nakon što smo pročitali Kavernu slobodno možemo kazati da ga je dobro izučio.

 

''Pisao sam roman gdje god bih se zatekao i kad bi mi god računalo bilo pri ruci pa čak i u smjeni na poslu u redakciji između raznih stresnih situacija. Ne bih ni primijetio kada bih počeo pisati te bih se jednostavno trgnuo i vratio u realnost i vidio da sam napisao dvije stranice. Često ne bih vjerovao kakve su to gadarije i kakve misli to kolaju u mojoj glavi, naprosto bih se preplašio tih misli zabilježenih na papiru'', ispričao je Buble na predstavljanju Kaverne u Booksi.

 

 

Inspiracija za ovaj roman potresno je svjedočanstvo autorove bake Tereze, koja je kao djevojčica svjedočila četničkom pokolju u selu Gata, u okolici Omiša. Bezbrižan život male zajednice u dalmatinskom zaleđu brutalno prekidaju četnici zloglasnog popa Đujića. Tu autor staje s fakcijom i sve dalje je isključivo plod njegove mašte. Masakr je pukom srećom preživjela djevojčica Elza, koja igrom slučaja završava u obližnjem sirotištu. Premda su četnici nestali sa scene, zlo je ostalo. I zato je ova priča univerzalna jer se mogla dogoditi bilo kad i bilo gdje.

 

''Ako me pitate u koji bih žanr svrstao roman, onda bih čak rekao da je to horor ili jedna teška psihološka drama. Iako su glavni likovi djeca, nije to dječji roman. Djeca su tu silom prilika, doveo ih je rat, a ono što rade i zašto to rade, na čitatelju je da sam da odgovor. Da budem iskren, kad sam prvi put dobio roman u ruke i vidio da je riječ o Drugom svjetskom ratu, umalo sam ga ostavio po strani. To je profesionalna deformacija književnih kritičara i jednostavno nemam više strpljenja za nove priče na tu temu. Međutim već nakon tridesetak stranica, sva ta ratna tematika nestala je i otvorio se jedan svijet sirotišta koji je mogao biti smješten u bilo koje vrijeme i na bilo koje mjesto u svijetu'', na promociji je rekao Matko Vladanović, jedan od najboljih književnih kritičara mlađe generacije. Vladanović je nastavio:

 

''Što se tiče likova romana, glavna junakinja je muškobanjasta i već u startu postavljena kao jaka ličnost, međutim nakon što doživi traumu i biva ostavljena u sirotište, očekivali bi da će taj njen psihološki karakter ostati postojan. Ali ne, ona nije stereotipan lik, ona se u pojedinim trenucima raspada pa opet gradi ispočetka. Ono što je važno jest da nije jednodimenzionalna, nije neka pseudofeministička figura koja razbija sve oko sebe, nego baš dobro pisan lik djevojčice, pogotovo za nekog tko nije djevojčica. Zapravo svi su likovi djece takvi, čitatelja za tren zaintrigiraju i nakon nekog vremena, zaborave se usporedbe s ovim ili onim i počne se mrziti i voljeti ovu djecu, što znači da vas je autor dohvatio i da ste se izgubili u ovoj priči.''

 

Jedan od govornika na promociji bio je Boris Beck, koji je predstavljao izdavačku kuću Durieux koja je roman objavila.

 

''Roman je doista neobičan, u jednu ruku sličan Kafkinoj Americi, gdje je sporedni lik u svakom poglavlju glavni lik u sljedećem, nakon čega nestaje. To gubljenje likova se upravo događa i u Kaverni. Osjećaj kod čitanja je da u svakom poglavlju propadate, a ta je prevara, s time da vi zapravo ne znate do kraja o čemu se roman zapravo radi i tko je glavni lik, sjajno napravljena. Roman je temeljen na dijalozima, a svi likovi pomalo su grubi i divlji. Svi su u strahu i svi se bore za opstanak. Interesantno je što je u svaki lik uloženo jako puno vremena i truda, a onda kad čitatelj pomisli 'e ovo je glavni lik romana', on nestane. Ovaj roman lijepo prati tu slučajnost života, a s druge strane, jednom kad se radnja smjesti u sirotište, kao u Goldingovom Gospodaru Muha, djeca u tom svom malom svijetu reproduciraju sve strahote svijeta, Nasilni su, grubi, stradavaju i bore se za opstanak'', rekao je Beck.