IZ DANA u dan medicinsko se osoblje predano bori za svoje pacijente, a koliko ih bolest i smrti kojima su okruženi pogađaju, često otkrivaju na društvenim mrežama.
Jennifer Cole, medicinska sestra iz New Yorka, u kojem je stanje izuzetno teško, u dirljivom je statusu na Facebooku opisala koliko se teško nosi sa smrću pacijenta koji je umro nakon što se tri dana brinula za njega.
Status je u međuvremenu obrisala, ali ne prije nego što se počeo dijeliti po društvenim mrežama i internetskim forumima. U nastavku ga prenosimo u cijelosti.
"Danas sam izgubila pacijenta. Nije bio prvi i, na nesreću, neće biti ni zadnji, ali bio je drugačiji. Cijeli život sam medicinska sestra na Hitnoj službi, ali u New Yorku radim na intenzivnoj njezi. U ovom trenu je u cijeloj bolnici intenzivna njega i svi pacijenti su pozitivni na covid-19. Očajnički im trebaju sestre koje će pacijentima dati lijek ili ih spojiti na respiratore.
Za ovog sam se čovjeka brinula tri noći i za mene je to bio prvi put. U Hitnoj službi rijetko tko ostaje duže od 12 sati. Sveukupno je tu bio dva tjedna koji su za njega bili jako teški, ali prošla noć je bila najgora. Šest sati se nisam micala od njega. Pri kraju, kad je već bio pod teškim lijekovima, molila sam doktore da nazovu njegovu obitelj i kažu im da se neće izvući. Doktori su neprestano s pacijentima, svaku minutu provode s njima. Sve na što sam mogla misliti bio je glas moje mame koja mi u suzama govori: 'Ti su ljudi sad sami. Dobro se brini za njih.' Ja sam bila jedina osoba koja je tri noći provela s njim. Jako sam se borila da ga održim na životu. Liječnici su uspjeli obavijestiti njegovu obitelj i odlučeno je da ga nećemo oživljavati kad mu srce jednom stane. Nije bilo ničega što smo mogli učiniti.
Naposljetku se predao. U sobi smo bili samo on, ja i još jedan bolesnik na respiratoru. Vrata su bila zatvorena. Pozvala sam doktora da proglasi vrijeme smrti. Toliko sam željela javiti njegovoj obitelji da nije bio sam. Iako oni nisu mogli biti s njim, ja sam bila. Ugasila sam respirator i sklonila ga. Odmah su ga odnijeli. Radi se samo o onom prijenosnom, ali nekome on znači život. Oprali smo ga i stavili njegovo tijelo u vreću, što je luksuz koji dobiju samo oni koji prežive Hitnu. Moj pacijent je za života bio zdrav. Gledala sam u njegovu sliku i vidjela nečijeg djeda, nečijeg oca, nečijeg muža. On nisu mogli biti uz njega i to mi je slomilo srce.
Ovi su pacijenti jako krhki. To je toliko delikatna ravnoteža disanja, krvnog tlaka i funkcioniranja organa. Tek mala promjena dovodi ih u smrtnu opasnost. Svi su isti, neovisno o dobi, zdravlju, financijskoj i obiteljskoj situaciji, svima je ista dijagnoza, ista bolest, ista samoća. Imali smo jednog koji je doživio skidanje s respiratora. Ima 30 godina. Doživljavam ga kao našu maskotu, našu zraku nade da nisu svi ovdje samo došli umrijeti. Znam da će mnogi preživjeti, ali kad ovdje radiš, ne izgleda tako. Većina medicinskog osoblja je bolesna, a mi koji smo ostali imamo maske zalijepljene na licima. Mislimo da smo nepobjedivi, ali uhvatim se kako gledam kolege procjenjujući tko je najslabiji, znajući da ni svi mi nećemo odavde izaći živi", napisala je.