PREVIŠE akademski obrazovanih Amerikanaca jako dobro zna što znači teret studentskih kredita koje mnogi od njih vuku kroz velik dio odraslog života.
Caitlin Boston s tim je problemom itekako dobro upoznata. Trebalo joj je deset godina da otplati više od 200 tisuća dolara (više od milijun i tristo tisuća kuna) studentskog kredita, a trajalo bi još dulje da svojim kolegama nije postavila jednostavno pitanje.
Nakon što ga je otplatila snimila je video u kojem je svoju veliku pobjedu spektakularno proslavila.
"Slobodna sam"
Nakon što je diplomirala 2009. njezina sreća vezana uz ovo veliko postignuće bila je kratkog vijeka. Sveukupno je dugovala 147.602 dolara, a početkom kolovoza, kada ga je napokon otplatila, taj se iznos s kamatama popeo na 222.817 dolara.
"Učinila sam sve sama. Ni u jednom mi trenutku nije pomogla obitelj. Bilo je teško, ali učinila sam to i učinila sam to sama jer sam jebena šefica", napisala je ispod videa.
I kada kaže da je bilo teško, ne pretjeruje. Uz slabo plaćen posao, na računu joj je redovito ostajalo između 62 i 74 dolara (petstotinjak kuna). Nikada nije kasnila s plaćanjem ni izbivala s posla. Čak ni u trenutku kada joj je otac počinio samoubojstvo.
Najvažnije je, tvrdi ona, to što se izborila za povišicu ispitivanjem svojih kolega o tome koliko zarađuju.
"Pitajte kolege koliko zarađuju, pogotovo muške. Možda će vam biti neugodno, ali to je jedini razlog zašto godišnje zarađujem 41% veću plaću", objašnjava ona i u posveti svom ocu ističe: "Razmišljala sam o tebi i ovom dugu svakog dana otkad nisi tu. Ova pobjeda je i pobjeda za tebe."
Kako je došlo do ovog duga?
Boston dolazi iz radničke obitelji. Iako nikada nisu imali problema s namirivanjem najosnovnijih troškova, trošak školovanja pokazao se kao prevelik zalogaj za njih.
Prvi doticaj sa stvarnošću dogodio se na trećoj godini studija kada je semestar trebala provesti u Londonu. Radilo se o iznosu od 32 tisuće dolara. Boston nije imala pojma na što se taj iznos odnosi, a pokazalo se da ni njezini roditelji nisu bili dobri s novcem.
Uvukli su se u dugove, a na posljednjoj godini studija roditelji su joj rekli da se njezin studentski kredit popeo na šesteroznamenkastu brojku.
Diplomirala je usred recesije 2009. i budućnost nije djelovala sjajno. Nije bilo poslova, ali imala je sreću i uspjela dobiti plaćeno stažiranje. Tek je tada počela računati koliko treba zarađivati da bi mogla otplatiti dug.
Dobivala je minimalac, a roditelji joj nisu mogli financijski pomagati. Živjela je s gomilom cimera i nekako pokrila najosnovnije troškove te uz sve to redovito otplaćivala kredit u ratama od 1400 dolara. Problem je bio to što je prekasno shvatila da većina novca odlazi na kamate.
Kasnije je dobila bolje plaćen posao, ali ni to nije bilo dovoljno. Preselila se u New York, gdje joj se plaća gotovo udvostručila, ali i dalje je jedva krpala kraj s krajem.
Novi udarac
Njezin otac počinio je samoubojstvo 2013. i iza sebe ostavio dug od 60 tisuća dolara na kreditnim karticama, a teret isplate pao je na njezinu majku, koja ga je otplaćivala životnim osiguranjem koje joj je ostavio. Razlog samoubojstva vjerojatno je bio upravo taj dug, uvjerena je Boston.
No bio je to presudan trenutak u kojem je shvatila bitnu stvar: "Ne želim umrijeti u dugovima. Nema više igre, ne želim tako završiti."
Promijenila je posao i počela zarađivati gotovo 100 tisuća dolara godišnje, što nije mala plaća, ali nije bilo dovoljno da kredit otplati u neko razumno vrijeme. Tražila je povišicu, ali odbijena je.
Na piću s kolegicama zaključila je da unatoč svom iskustvu, zarađuju jednak iznos kao i njihova daleko neiskusnija kolegica, a jedina razlika je to što je ona bila bjelkinja.
Drugi dan je na poslu odlučila porazgovarati s muškim kolegama, a s obzirom na to da Amerikanci odbijaju govoriti o iznosu svoje plaće, postavila im je pitanje zarađuju li više ili manje od određenog iznosa. Koristeći to jednostavno pitanje, uspjela je doći do zaključka da zarađuje 20 tisuća dolara manje od muških kolega koji imaju identičnu razinu obrazovanja, iskustva i staž kao i ona. Nije postojalo opravdanje za tu razliku u plaćama.
Prikupila je informacije i na LinkedInu, gdje su joj ljudi koji se bave istim poslom rekli da zarađuje debelo ispod minimuma koji je uobičajen u poslu kojim se bavi.
Kapitalističko sranje stvoreno na tajnovitosti
Počela je odlaziti na razgovore za posao. Iako je bila zadovoljna na radnom mjestu, nije mogla prijeći preko toga koliko malo zarađuje. Pronašla je posao u Etsyju i dobila 41% veću plaću od one koju je zarađivala na prethodnom radnom mjestu, a radilo se o razlici od nekoliko desetaka tisuća dolara.
Otkrila je koliko je velik problem to što ljudi ne pričaju otvoreno o tome koliko zarađuju. Tako se promiče ideja da visina plaće ovisi o vama, a ne tome da radite za poslodavce koji određuju limite koje su postavili prema tome za koliko su ljudi spremni raditi. Ukratko, tajnovitost oko visine plaće možda je ponekad dobra stvar, ali puno češće drži vas u mraku oko toga jeste li premalo plaćeni.
"Jedini način da zaobiđemo to jebeno kapitalističko sranje koje je stvoreno na tajnovitosti je da imamo te nevjerojatno neugodne, ali otvorene razgovore", govori ona i zaključuje: "Privilegija je imati neobavezne razgovore s ljudima koji odlučuju. Oduvijek sam bila zavidna prijateljima kojima su roditelji omogućili da odu na kave ili se dopisuju s tim ljudima jer ti će vas razgovori umrežiti i dati vam uvid u to koliko vrijedite. To je razlog zbog kojeg mnogo ljudi nema pristup tome i jedan od razloga zbog kojih sam toliko glasna u razgovoru o ovoj temi. Nisam imala tu privilegiju i mislim da bi više ljudi trebalo pričati o ovoj temi i dijeliti svoja iskustva. Ono što imam je privilegija bijesa."