AKO STE u potrazi za pričom koja bi vam mogla pokazati da u životu možete baš sve što zamislite i što dovoljno jako želite, onda je priča Mihaela Strle definitivno ta.
Po struci je medicinski tehničar, koji je dugo radio u Klinici za traumatologiju, u Hitnoj službi, u GNK-u Dinamo... "I još se nađe u životopisu štogod", opušteno govori Mihael za Index.
U višegodišnjem radnom stažu, uz predanost struci, u Mihaelu je rasla predanost još nečemu o čemu mnogi sanjaju, ali se rijetki zaista i usude - avanturizmu.
"Avanturizam se pojavio kroz djetinjstvo, kroz sport i odrastanje na selu. Tada su mi najveće avanture bile kickboxing, turniri i borbe po prvenstvima Hrvatske", priča nam Mihael, inače rođen u jednom malom mjestu u Moslavini.
"Nešto ozbiljnije bicikliranje počeo sam u dvadesetima. To bi bili neki odlasci na more biciklom, ili putovanja na festival EXIT u Novi Sad", prisjeća se.
A onda se to pretvorilo u biciklističku avanturu od 4300 km - od Zagreba do Turske. A to je bila tek prva od svih njegovih avantura...
Biciklom do Turske
Bilo je to 2017. godine i Mihael je shvatio da mu sigurnost života koji je dotad živio više nije dovoljna. Odlučio je riskirati.
"2017. godina za mene je bila velika prekretnica u životu. Tada sam se prije bicikliranja u Tursku morao odlučiti hoću li prilagoditi put svom trenutnom poslu ili ću konačno početi posao prilagođavati putu. Nisam dobio neplaćeni godišnji, ali želja za bicikliranjem je bila toliko jaka i toliko dugo u glavi da sam odlučio dati otkaz i jednostavno krenuti. Nešto kao kad se ljudi zaljube, nema previše promišljanja", prisjeća se.
Putovanje je započeo s prijateljem, a završio sam. U namjeri da biciklom dođe do Turske nije ga spriječila ni činjenica da ima kronični artritis.
"U smjeru Turske pedalirao sam s prijateljem, a kasnije smo se razdvojili, on do Karpata, ja dalje po Turskoj. Možda je to i bio jedan od težih dijelova puta, nastaviti svu rutinu bicikliranja sam. Ustajanje iz šatora, doručak, spremanje stvari, sjedanje na bicikl i bicikliranje dok me sunce ne pobijedi... Pauza za popodnevni odmor, večernje bicikliranje, pronalazak mjesta za noćenje, slaganje šatora, kuhanje večere, pranje suđa, legnuti i gledati u zvijezde, zaboraviti da gledam zvijezde do jutra... I tako dva mjeseca. Svaki dan 80-100 km", prepričava svoju avanturu.
"Kada smo biciklirali prema Istanbulu, odlično je bilo biti jedan drugom podrška. Lakše je kada te netko pogura dok je teško. Lakše je podijeliti jade i sreću uz večeru. A trebala je tada podrška, često smo se šalili kako od nas dvojice, ja s artritisom, on sa slomljenom kralježnicom i nogom, ne bi složili jednog zdravog biciklista. Zato nam je razdvajanje u Istanbulu teško palo", zaključuje.
"Svakako je najteže proživjeti svaki dan neku novu situaciju, doživjeti neke nove osjećaje, koje nisam tada mogao podijeliti s nekim bližnjim. Ipak, od svega i svih novih osjećaja na putu sjećam se osjećaja spoznaje da sam sam u brdima u Turskoj, na biciklu, sasvim slobodan. Intenzivno. I baš u tim trenucima slobode odlučio sam okrenuti pedalu do Hrvatske, i otići u zemlju koja mi se cijelo djetinjstvo činila jako dalekom. U Indiju", priča nam.
Pola godine u Indiji
Tako je krenula njegova druga avantura. Uzeo je avionsku kartu i krenuo u zemlju koja mu je bila san oduvijek. "Došao sam bez planiranja, na mjesec ili dva... Zadržao sam se šest mjeseci", kaže.
"Po dolasku u New Delhi imao sam dogovoren smještaj kod domaćina preko Couchsurfinga. Indija mi je kroz 6 mjeseci ponudila puno više nego što sam ikada kroz neke medije i sanjarenje mogao zamisliti. Tjerala me iz dana u dan da budem budan, a kojim god načinom kretanja i transporta bih se odlučio koristiti, uvijek bi to bilo živopisno i avanturistički. U vlakovima bih obično proveo duže od 12 sati, odlični su za prevaliti dalje udaljenosti. I da, puni su ljudi, ali opet svi bi se uvijek dogovorili i pronašli mjesto za ispružiti noge preko noći", opisuje.
Kroz Indiju je prošao desetak tisuća kilometara. "To je najšarenija zemlja. Koliko ima ljudi, toliko ima i različitosti", sumira svoje dojmove.
Kajakom od Korčule do Istre
Nakon indijske avanture Mihael je osjetio potrebu za nečim novim i drugačijim.
"Nakon Indije javila se neopisiva želja za prirodom, nekim mirnijim ritmom života, tako da sam po povratku u Hrvatsku otišao na Jadran, točnije otok Korčulu. Proveo sam dvije godine života na otoku, radeći u Hitnoj medicinskoj službi. Tamo sam počeo i kajakariti", prepričava nam kako je počela njegova najnovija avantura.
Kajakom je naposljetku prošao 450 kilometara - od Korčule do Istre.
"U početku sam mislio da veslanje nije opcija za mene zbog svih tih upalnih procesa povezanih s artritisom. Ali kako sam još uvijek rehabilitirao koljena od bicikla, nova aktivnost mi je dobro došla te sam tako kroz godinu dana skupio kondiciju i želju da prođem Jadran kajakom. Jednostavno, bez velikih planiranja u životu, dogodilo se to da sam se početkom godine preselio s Korčule u Pulu. Tako je i nastala ideja same rute veslanja, barem destinacije - krenuti na kajak, na višednevno veslanje, prema Puli. Sama ruta kuda sam išao nastajala je iz dana u dan, bez planiranja", kaže.
Za veslanje se pripremao sam.
"Podršku nisam imao", iskren je.
"Otočanima je to bila suluda ideja, jer oni kažu da poznaju more i da je gotovo nemoguće plastičnim 'čamcem' otisnuti se na otvoreno more. Trebao sam skupiti snagu i vjeru u sebe da znam što radim, bez obzira na druga mišljenja, jer najčešće nas druga mišljenja koče u putu prema slobodi", prepričava.
"Najteže je bilo krenuti, kao i uvijek. Noć prije polaska nema spavanja. Javio mi se strah, sasvim normalan, od nepoznatog, a opet, baš je to nepoznato velik motiv za krenuti u avanturu. Upustiti se u nepoznato, nove situacije i nova područja su zapravo izlaz iz komfor-zone", savjetuje.
"Naravno, ti neki nerealni strahovi nestali su jutro kada sam krenuo. Lagano od Lumbarde do Pelješca, i tako svakim jutrom nova destinacija. Spavao bih u zavučenim mirnim uvalama, skrivajući se od vjetra, a obično sam spavao po nenaseljenim dijelovima otoka, malim plažama. Uvijek bih se organizirao da imam vode i hrane za nekoliko dana. To se pokazalo vrlo bitnim jer je bilo vremenskih neprilika kada bih čekao da se vrijeme ustabili i po nekoliko dana", priča.
"Za sve na putu pobrine se osmijeh"
Zanimalo nas je što Mihael baš uvijek nosi na svoja putovanja i postoji li nešto bez čega je tijekom ovih avanturističkih godina shvatio da nikako ne može.
"Nemam jedinstven odgovor što se tiče stvari koje nosim. Našalim se ponekad da nosim uvijek kuhinju, krevet i kuću, što su malo kuhalo, hammock i podloška za spavanje te šator. Svakako znam da je, prije svega, na takvim ekspedicijama potrebno biti budan u svakom trenutku, jer donositi odluke u raznim uvjetima traži i određenu trezvenost. Znam da mi je jako bitno raditi sve što radim iz ljubavi, a za sve ostalo po putu pobrine se osmijeh, a ponekad i suze", zaključuje.
"Dvije godine proveo sam na štakama zbog artritisa, ali neće me spriječiti"
Planovi za budućnost? Vidjeti što će život donijeti, kaže.
"Volio bih jednom krenuti na put oko svijeta, krenuti na istok, a doći sa zapada. Volio bih upoznati nove načine kretanja. Možda se sada vratim na osnovu ljudskog kretanja, a to je hodanje", najavljuje Mihael.
Njega u tome, odlučan je, neće spriječiti ni bolni artritis.
"Stanje s mojom bolesti se mijenja svakih nekoliko mjeseci. Prvih nekoliko godina života s artritisom doista me ograničavalo u kretanju. U početku kada sam se razbolio, proveo sam dvije godine na štakama. Sada sam uvelike promijenio životne navike, stekao sam neku vrstu životne discipline, koja je bila potrebna da naučim da mogu živjeti i drugačije. Zadnjih nekoliko godina upalni procesi samih zglobova mi i nisu toliki problem koliko drugih mekih tkiva, poput tetiva, ili nedugo upale oka. Više se ne osjećam da me bolest ograničava, samo znam da se moram prilagoditi, slušati tijelo. Sve je moguće, znam da mi treba nešto više vremena nego zdravim ljudima, a slušati tijelo i nije teško kad je bol ta koja opominje", objašnjava.
"Ako razmišljate o nečemu dovoljno dugo, znajte da je to pravi korak za vas"
Za sve one koji bi htjeli ostvariti nešto slično, ali se možda boje, ima jednostavnu poruku.
"Ako razmišljate o nečemu dovoljno dugo, o svojim snovima, znajte da je to pravi korak za vas. Slušajte sebe, ne čekajte pomoć ni potporu, odvažite se napraviti barem jedan korak do snova. Čak ni s jednim korakom vam jednog dana neće biti žao. Bez obzira na to ispunite li svoje snove ili ciljeve. Bogatstvo je u putovanju, a ljepota u cilju. Samo strpljivo", poručuje.
A na pitanje što je najvažnije što je naučio na svojim putovanjima, ima jednostavan odgovor: "Osmijeh!" :)