Kako je izgledao život u najozloglašenijem jugoslavenskom zatvoru

Screenshot: YouTube

NAKON naših napisa o KP domovima u Sremskoj Mitrovici i na Golom Otoku, javila nam se grupa bivših zatvorenika iz Požarevca...

Pobuna osuđenika u Zabeli ostala bi, možda, vječita tajna, da se u našoj redakciji nije pojavio jedan bivši kažnjenik požarevačke "Crne kuće". Nadimak mu je - Guverner. Ima 20 godina, a izgleda kao da mu je 30. Iza rešetaka se našao zbog provala. Bio je specijalist za provalne krađe po sistemu "slijepi miš": provaljivao je s krovova, preko svjetlarnika, s terasa, s balkona. U tome je bio nenadmašan.

Ali, kako sam Guverner u šali kaže, tko visoko leti - nisko pada. Tako je i "slijepi miš" upao u gusto ispletenu mrežu zakona, u koju ne ulijeću samo oni koji u tamnom zvjerinjaku podzemlja znače miševe, muhe, ptice, mačke već i - najkrupnije zvjerke.

Guverner, rođeni Beograđanin, osuđen je 1969. godine i poslan na izdržavanje kazne u Zabelu kod Požarevca. Tamo iza surih zidina, koje stvaraju sive i sumorne misli, Guverner je sreo svoje stare poznanike sa slobode - Krajnika i Malog Radu. Svoje vršnjake, koji su još kao tinejdžeri krenuli tamnim stazama života. Obojica provalnici.

A zna se: u KP Domu čovjeka, mladog ili starog, ne čekaju sobe ukrašene ružama. Ni kreveti od svile i kadife. Tamo gdje je društvo napravilo oazu u kojoj će čovjek ispaštati svoj grijeh ne teče med i mlijeko. Tamo je, logično, teže nego na slobodi. Znatno teže.

Pa ipak, umjesto da svoju krivnju otkaju u miru, u radu, osuđenici Zabele su se 25. svibnja prošle godine - pobunili. Zašto? Protiv čega? Guverner, koji je bio organizator, jedan od vođa ove pobune, ispričao nam je o tome, uz prisustvo svoja dva druga.

Počelo je s televizijom

- Ja sam bio pitomac KP Doma Zabela 1969. i 1970. godine. Dvadeset petog svibnja prošle godine organizirali smo pobunu u kojoj je sudjelovalo nas 96. Popeli smo se na krov, podigli barikade, s namjerom da o surovim uvjetima života u ovom Domu obavijestimo javnost, upravnika Doma i organe pravosuđa.

Prvo smo mirnim putem pokušali da pregovaramo s upravom. Ali, nije vrijedilo. Negdje u ožujku prošle godine, mladi nepunoljetni osuđenici, među kojima sam i ja bio, nalazili su se u jednoj zgradi i prema nama su po zakonu trebale biti primijenjene blaže mjere nego prema ostalim osuđenicima, koji su se u to vrijeme nalazili na izdržavanju kazne.

Trebalo je da imamo izvjesne povlastice: da nam se jelo servira u tanjurima, da imamo na raspolaganju žlice, noževe, viljuške. Znači, po zakonu, imali smo pravo na takozvani "blaži tretman".

Sve nam je to bilo uskraćeno. Na naše molbe i zahtjeve da to dogovorom sredimo, uprava se više puta oglušila. Nisu nas zarezivali. Bili smo složni, a to upravi nije išlo u prilog, jer među nama nije bilo cinkaroša, potkazivača, geliptera. Zbog toga su prema nama pooštrene mjere. Prvo sitna maltretiranja. Čak su nas za jedno nezakopčano dugme slali u ćelije. Za svaku sitnicu.

Trpjeli smo. Vrhunac je bio pred 25. svibnja kad smo gledali na televiziji "Deset božjih zapovijedi".

Komandir Boško je došao da ugasi televizor. Postupao je surovo. Isključio je osigurače, pa smo nas preko 90 ostali u mraku do jedan sat nakon ponoći. Morali smo da provalimo vrata da bismo otišli na spavanje. Nije bilo druge.

Ja sam bio sobni starješina, pa su me pozvali da utvrdimo tko je razvalio vrata. Prijetili su surovim kaznama. Uslijedila su maltretiranja. Naš revolt je buknuo. Nismo to više mogli podnijeti. Pogotovo kad su pet naših drugova, zbog gledanja televizije, odveli u izolaciju. Zašto? Nismo se osjećali krivim zbog lične mrzovolje komandira Boška koji je do podne mrzio sebe, a od podne - cijeli svijet.

A znate li kakav je život u izolaciji u Zabeli? Užasan. Jeziv. Surov. I sad zamislite: čovjek čami u izolaciji, a vani sve cvjeta, osjeća se dah proljeća, sve se probudilo, vratile se ptice, priroda navlači na sebe prekrasni zeleni ogrtač.

Mitraljezi i reflektori

Postavili su dva teška mitraljeza na obližnju karaulu i obasjali nas reflektorima. Napetost je rasla. Došao je, odnekud, zapovjednik Ristić, koji nas je zapitao:

- Što je momci? Što to radite?

- Prosvjedujemo zbog naših drugova koje ste, bez razloga, potrpali u izolaciju!

Zapovjednik Ristić se nasmijao.

- Manite se, more, ćorava posla!

- Pustite naše drugove iz izolacije!

Ristić je to odbio. Naredio je da se presiječe rešetka i da se sruši barikada. Kad su isjekli rešetku i počeli izbacivati stvari, odlučili smo se ne predati. Provalili smo vrata koja vode na tavan. Ostavili smo samo jednog našeg druga u paviljonu da Ristiću i ostalima objasni u čemu je stvar. Taj drug trebao je biti "čovjek za vezu". A nas preko 95 popelo se na krov. Gore smo, odmah, napravili barikadu. Odlučili smo se za taktičku varku: prolili smo ulje i naftu, pa je onda jedan od nas uzviknuo:

- Izgorjet ćemo svi ako ne udovoljite našim zahtjevima!

Naravno, to je samo bio štos. Ali, vrlo efektan. Oni su pomislili da ćemo mi stvarno napraviti požar, pa su se ljudi iz uprave i milicionari razišli. Ostavili su samo jake straže oko paviljona i van zidina. Zabarikadirani na krovu, mi smo uglas počeli pjevati i povremeno izbacivati parole.

Pred zoru sljedećeg dana na plahtama smo napisali parole:

"Gdje je pravda?"

"Gdje su ljudi?"

"Vratite nam naše drugove!"

Istakli smo veliku sliku druga Kardelja, pošto nismo imali sliku druga Tita.

Od jedne velike plahte smo napravili zastavu. Pravu, pravcatu. Cijeli taj prizor promatrali su i vojnici iz obližnje kasarne. Recitirali smo i neke pjesme.

Oko dva sata popodne došao je upravnik KP Doma Arsić u pratnji zapovjednika Ristića. Zatražio je odmah da s nama razgovara. Pitao je što mi, u stvari, hoćemo. Odgovorili smo da s njim ne možemo ovako da govorimo - pred cijevima mitraljeza. Rekli smo mu da je najbolje da mu mi pošaljemo jednu našu malu delegaciju od tri čovjeka.

Drugovi su odlučili da prvi budem ja, da siđem, i da Arsiću, detaljno, objasnim sve naše zahtjeve. Umjesto trojice, pošli smo nas dvojica: ja i još jedan mladić koji je bio artist. Sišli smo niz gromobran, ali više nije bilo upravnika Arsića. Sačekao nas je zapovjednik Ristić. Rekli smo mu da nas smjesta odvede upravniku.

Ristić nas je dočekao riječima:

- Ma, kakav Arsić! Nema od toga ništa! Nego, bolje bi vam bilo da siđete svi i da se rasturite!

Ristiću smo rekli:

- Vi ste čuli kad nas je Arsić pozvao na razgovor! Bolje da nam se sklonite s puta!

Juriš s pendrecima

Ali on je bio nepopustljiv. Tada su dogurali vatrogasna kola, šmrkove, a milicionari s pendrecima krenuli su na juriš prema krovu gdje su se nalazili naši drugovi. Gore je nastala panika. Dar-mar. Jedni su bili za otpor, za tuču kamenicama, crepovima, pesnicama, noževima. Svim što dođe do ruke. Drugi su bili protiv toga. Milicionari su, silom, uspjeli rastjerati pobunjenike s krova, da ih potjeraju dolje, u trpezariju, gdje su nas sve postrojili.

Čulo se naređenje:

- Vadite iz džepova noževe, viljuške, bodeže, šrafcigere ...

Pošto su nam sve to oduzeli, tada su prvi put servirali jelo u tanjurima, s priborom, dakle onako kako nam po propisima pripada. Do sedam sati uvečer morali smo da raskrčimo sve: da namjestimo krevete, da sredimo inventar, da počistimo sobe u paviljonu.

Bili smo svi u svojim sobama. Oko 8 sati došli su komandiri i zapovjednik Ristić. Onda su nam naredili da siđemo u dvorište gdje je obavljena prozivka, a zatim grupiranje i odvajanje. Jedna grupa je poslana u paviljon u kojem se nalaze povratnici.

Druga u paviljon broj 5 u kojem su smještene ubojice, teški zlikovci, okorjeli kriminalci. Paviljon u kome se, po pravilu, nalaze ljudi s najmračnijeg dna života, koji su gori od zvijeri, ogrezli u krvi i nasilju, za koje više nema nikakvih šansi u životu. Taj famozni paviljon je sličan Danteovom "Paklu" u kome piše:

"Kad ovdje uđeš, ne nadaj se više ničemu..."

Možete misliti što znači za jednog mladog čovjeka kad ga pošalju u taj paviljon? Njegovi izgledi da se vrati sa stranputice postaju minimalni.

Nas 20, koji smo ostali, upućeni smo u ćelije. Znate li kakav je život u ćelijama Zabele? Danonoćno se čuje cika pacova. Tu skakuću žabe. Nema vode. Ima samo jedna "kibla". Po daskama gmižu stjenice. Sve je trulo, sve buđavo. Teško se diše. Čovjek se guši od smrada. Ne može oka sklopiti u strahu od pacova.

Za obrok sam dobivao samo 150 grama kruha i komad tvrde slanine. Ali ta slanina ne može se gristi zubima. Da bih je jeo, morao sam razbiti staklo na prozoru pa tim staklom sjeći slaninu.

Tako sam živio mjesec dana. Tukli su me u ćeliji. Ne samo mene nego i ostale moje drugove koji su sudjelovali u pobuni. Nikom od nas nije rečeno da je tučen zbog pobune već zbog beznačajnih sitnica. Kao: zbog pisanja po zidovima, zbog dobacivanja cigareta, zbog neposlušnosti prema stražarima. A, u stvari, tukli su nas zbog pobune.

Njihov postupak je bio surov. Evo, i danas kod sebe nosim uvjerenje da su mi bubrezi truli, bolesni, gotovo više neupotrebljivi. To isto imaju i drugovi koji su sa mnom bili u Zabeli. Tri druga iz te pobune su otjerana u KP Dom u Nišu, dvojica u Sremsku Mitrovicu, a mi ostali smo ostali u izolaciji u "B" i "C" grupi. Neki su čak ostali u izolaciji osam, a neki i deset mjeseci!

A cijela ta naša pobuna ostala je uzaludna: javnost nije saznala kako se surovo ispašta u Zabeli, novine o tome nisu donijele ni jednu jedinu riječ, pravosuđe nije učinilo ništa. Da nije lista "Čik", događaj u Zabeli ostao bi zauvijek misterij.

Pitate me: zašto sam vam ovo ispričao? Zato što je, nedavno, bilo u novinama riječi kako se neka grupica u Sremskoj Mitrovici pobunila bez razloga. Javnost je obmanuta. Nije tako samo u Mitrovici, već je tako u Zabeli, u Nišu, na Golom Otoku. Tako je u svim KP domovima širom zemlje.

Vrijeme je da se neke stvari u tim kaznenim ustanovama izmjene. Osuđenicima su mnoge stvari, predviđene zakonom i internim pravilima KP Domova - sasvim uskraćene. Čovjeka tamo više ne tretiraju kao čovjeka. Eto, to sam htio da vam kažem.

I, još nešto. Kad sam izišao iz Zabele, ja sam samom sebi glasno rekao:

- Zabelo, prokleta da si ... !

Tekst: Đ. G. (Čik, 1971.)

Komentare možete pogledati na ovom linku.

Pročitajte više

 
Komentare možete pogledati na ovom linku.