FILMOVI koji govore u budućnosti vrlo često se loše opiru zubu vremena i većina ih s odmakom od desetak godina djeluje gotovo smiješno.
To vrijedi za većinu predviđanja. No postoje i oni kojima je predviđanje pošlo za rukom, a ovo su samo neki od primjera.
The Truman Show
Krajem devedesetih ideja o budućnosti u kojoj mase s ogromnim zanimanjem prate živote običnih ljudi, činila se pomalo nategnuto, ali nismo se bunili jer radilo se o dobroj ideji za film.
Prebacimo li se u današnje vrijeme i podsjetimo na cjelonoćni prijenos spavaonice iz Big Brother kuće, ideja koja je iznesena u filmu iz 1998. više se ne čini toliko nategnuto. Naravno, ljudi koji sudjeluju u showu jako dobro znaju da su dio showa, ali radi se o satiri i ne treba je doživljavati doslovno.
Isto tako, film gotovo savršeno opisuje našu opterećenost nebitnim i dosadno običnim segmentima života ljudi s ekrana. To možete prenijeti na sve od reality showova do društvenih mreža na kojima s nevjerojatnom pažnjom promatramo uljepšane, ali i dalje neopisivo dosadne živote običnih bezveznjaka koje svakodnevno pratimo.
2001: Odiseja u svemiru
Stanley Kubrick i Arthur C. Clarke možda nisu pogodili što će se dogoditi u 2001., ali neke druge sitnice zanimljivo je promatrati iz današnje perspektive. Prvenstveno zato što astronauti koriste uređaje nalik tabletima i monitore ravnih ekrana preko kojih vode videorazgovore, a HAL 9000 pomalo podsjeća na Siri ili Alexu iako ni Siri ni Alexa ne pokazuju ubilačke nagone. Barem još uvijek ne.
Isto tako, svemirski turizam u ovoj fazi tek je u povojima i još uvijek je nešto o čemu raspravljamo, ali prije 50 godina takve su ideje rijetko bile teme o kojima svi raspravljaju.
Naravno, u obzir treba uzeti još jedan detalj, a to je da su tvorci tehnologija kao što su tablet ili Siri, inspiraciju vjerojatno crpili iz "Odiseje" ili "Zvjezdanih staza", ali i dalje je riječ o odličnom predviđanju.
Minority Report
Spielberg je snimajući film prema djelu Philipa K. Dicka konzultirao mnoge futuriste pa ne iznenađuje da je mnogo toga pogođeno.
Naime, scena u kojoj Tom Cruise gestama kontrolira hologramsko sučelje danas možda djeluje kao sasvim realan prikaz onoga što će se događati 2054. (vjerojatno i puno ranije), ali 2001. kada ste još uvijek sjedili pred svojim CRT monitorima i čistili kuglice miševa povezanih žicom, to je djelovalo kao daleka budućnost.
Ciljano oglašavanje također je bilo nezamislivo, a danas je sastavni dio naših života. Svakako ne na način na koji je prikazano u filmu, ali postavljamo temelje.
Onaj najnevjerojatniji dio svakako je bilo predviđanje zločina uz pomoć mutanata, ali maknemo li mutante, poznato je da se trenutno eksperimentira s korištenjem naprednih algoritama koji bi na vrijeme locirali i identificirali potencijalne počinitelje zločina. Nismo daleko.
Children of Men
Cuaronov film iz 2006. prikazivao je 2027. u kojoj je civilizacija na rubu propasti, a ljudskom rodu prijeti istrebljenje. To se ne događa, ali valja obratiti pažnju na onaj manje uočljivi dio priče, a radi se o tretmanu izbjeglica koji su potrpani u logore u kojima čekaju deportaciju.
Nismo morali čekati 2027. da bismo vidjeli da stvarnost djeluje zastrašujuće nalik onome što smo vidjeli u filmu. Klimatske promjene, zagađenje, teroristički napadi u velikim europskim gradovima i mase koje za sve krive val izbjeglica. Naravno, povijest se ponavlja i sve je ovo možda već viđeno, ali 12 godina star film nikada nije izgledao bliže stvarnosti.
The Cable Guy
Ovo je možda najveći promašaj Jima Carreyja u devedesetima, ali radi se o izvrsnom filmu koji je postao žrtva kombinacije loše promidžbe i očekivanja publike koja je od Jima Carreyja u tom trenutku tražila drugačiji tip filma.
Lik kojeg Carrey glumi, Chip, možda je totalni luđak, ali u jednoj sceni raspravlja o budućnosti zabave i o tome kako će svaki dom imati integriranu televiziju, telefon i računalo i kako će ljudi kupovati od kuće dok istovremeno igraju videoigre. Ne zaboravimo, internet je 1996. bio zgodan termin i nešto o čemu se razgovaralo s mješavinom čuđenja i straha. Chipova predviđanja danas su svijet u kojem živimo.
Enemy of the State
Film iz 1998. u kojem NSA špijunira obične građane tada je djelovao kao klasična teorija zavjere, a nije se posebno svidio ni zaposlenicima NSA-a koji su scenaristima zamjerali to što su u filmu prikazani kao negativci koji kontroliraju sve nadzorne kamere i prisluškuju svaki razgovor.
Nakon što je Edward Snowden otkrio kako stvari funkcioniraju, ponovno gledanje ovog filma kod mnogih vjerojatno neće ni izazvati reakciju jer pomireni ste s tim da stvari jednostavno tako funkcioniraju. Svi smo pod nadzorom jer takav je svijet u kojem živimo. Prije 20 godina, bila je to mračna budućnost.
WarGames
U filmu iz 1983. tada mladi Matthew Broderick glumi hakera koji slučajno provaljuje u vojno super računalo i započinje termonuklearni rat na svjetskoj razini, a posljedice njegova postupka mogle bi izazvati katastrofu.
Film danas izgleda gotovo komično, ali hakiranje, cyber-ratovanje i slične opasnosti su opća mjesta. No tako nije bilo 1983., kada su ovakve teme bile čista znanstvena-fantastika, a tri slova "www" gotovo nikome nisu značila apsolutno ništa. Film je savršeno pokazao kako stvari mogu poći po krivu kada se previše oslanjamo na tehnologiju o kojoj znamo vrlo malo.
Eternal Sunshine of the Spotless Mind
Ljudi brišu traumatična iskustva? Prije 14 godina to je izgledalo suludo, ali 2017. skupina znanstvenika uspjela je provesti eksperiment na miševima kojima su izbrisali traumatična iskustva.
Profesorica Sheena Josselyn sa Sveučilišta Toronto rekla je za The Independent da su znanstvenici uspjeli locirati dio mozga koji pohranjuje određena sjećanja i smanjiti aktivnost u tim dijelovima s ciljem da jednog dana pomognu ljudima koji pate od PTSP-a i ovisnosti.
Isto tako, ovo je treći film Jima Carreyja pa biste ubuduće trebali obratiti posebnu pozornost na njegove filmove.
Back to the Future II
U redu, koliko su toga pogodili, toliko su toga i promašili. Realno, nisu se ni pretjerano trudili savršeno predvidjeti budućnost već se samo dobro zabaviti. Nemamo leteće aute, a hoverboard i Nikeice koje se same vežu postoje (ili "kao postoje", u slučaju hoverboarda), ali prvenstveno zbog filma.
Ono što su pogodili uključuje: flat-screen televizore, nešto nalik Oculus Riftu ili Google Glassu (koje su već prošlost), mobilno plaćanje, proširenu stvarnost, opsesiju 3D filmovima, našu zaluđenost osamdesetima, ali i pobjedu Chicago Cubsa nakon 108 godina suše. U redu, ovo posljednje se dogodilo godinu dana kasnije, ali ipak.
Network
Film prema scenariju Paddyja Chayefskog pojavio se 1976. i svi su ga doživljavali kao kvalitetnu, ali ipak pretjeranu satiru korporativne pohlepe i stanja u medijima.
Danas je gotovo nevjerojatno koliko se toga ostvarilo i koliko riječi izgovorene u filmu djeluju kao da ih je pisao Nostradamus.
Ne samo da je predvidio mase koje poput miševa bulje u ekrane dok svijet odlazi dovraga, predvidio je i reality showove, političare poput Trumpa, podcastere poput Alexa Jonesa, ali i to koliko je istina zapravo beznačajna u svijetu velikih korporacija i malih ljudi kratkog pamćenja.
Na sve dodajte nezaboravan monolog Neda Beattyja i dobit ćete i mračan prikaz toga kako svijet zapravo funkcionira.