RASPRODANA Arena Zagreb za koncert 14. veljače te sjajan start prodaje ulaznica za drugi koncert u istom gradu, ali na drugom mjestu i pet mjeseci kasnije, 4. srpnja na Šalati, to je posljedica povratka Plavog orkestra u Zagreb. Grad koji je ovim Sarajlijama od početka benda često bio i ostao ne njihov drugi, nego prvi grad.
Ovaj povratak Orkestra u Zagreb mirne duše možemo nazvati povijesnim jer će u Areni prvi put od 1992. zasvirati u originalnoj postavi. Pjevaču Saši Lošiću zvanom Loša, bubnjaru Admiru Ćeremidi zvanom Ćera Prvi te basistu Samiru Ćeremidi zvanom Ćera Drugi, opet će se pridružiti gitarist Mladen Pavičić Pava.
To je bio povod za intervju s Lošom. Frontmen Orkestra živi na potezu Beč-Ljubljana-Sarajevo-Hvar, a mi smo se s njim našli usred te rute, u kultnom zagrebačkom restoranu Trnjanka. Razgovor ugodni tekao je još bolje uz divnu goveđu juhu i slasnu janjetinu kojima smo se gostili dok smo evocirali uspomene i gledali u budućnost.
Gdje danas živi i što radi Saša Lošić Loša?
Malo Ljubljana, malo Beč, malo Sarajevo, ipak, najviše boravim na Hvaru. Ali, kad me tako osloviš, onda me to podsjeti na vrijeme naših početaka 80-ih. Sjećam se da sam na našem prvom velikom koncertu u Splitu sam sebe oslovljavao u trećem licu.
Bila je to manifestacija Mirodrom, održavala se na Poljudu, ja sam imao ogromnu tremu i prvi put doživio da 50 tisuća ljudi uglas pjeva naše pjesme. Uz to, bio sam i jako prehlađen i govorio publici povišenim tonom: "Vašeg Lošu boli grlo, hoće li vaš Loša izdržati?"
U trećem licu. A, šta ćeš... Bio sam mlad, pomalo pretenciozan, pravio sam se duhom i iskustvom stariji nego što sam bio. Kada se danas sjetim tih dana, vjerojatno sam imao zamrznut pogled poput Boba Dylana u filmu No Direction Home. Osvrnuo se oko sebe i vidio posvuda ljude koji mu lupaju po autu i traže autogram. Da mi je netko tada rekao da će se nešto slično dogoditi i nama, ne bih mu ni u ludilu povjerovao.
Pa nije to u tom trenutku uopće bilo čudno. Vaša prva dva albuma, Soldatski bal i Smrt fašizmu, prodavali su se u stotinama tisuća primjeraka, a u bivšoj Jugi ste izazivali histeriju, Vama je pojam toga Mirodrom na krcatom Poljudu, a meni scena kako vas na potpisivanju albuma u Beogradu od hordi raspamećenih obožavateljica spašavaju milicionari spojeni u živi lanac na rubu pucanja.
To se trebalo desiti u maloj radnji Cine-Foto na Terazijama. Organizirano je potpisivanje albuma na kojem se očekivalo da bude maksimalno stotinjak ljudi i da ćemo se nakon toga vratiti u hotel Moskva u kojem smo odsjeli. Međutim, umjesto 100, pojavilo se njih oko 5000.
Umjesto redovne policije, pozvana je interventna, čiji je zapovjednik u jednom momentu naredio da prestanemo s potpisivanjem zbog toga što je sigurnosna situacija izmaknula kontroli. Naredio je i da se nas potrpa u službenog Stojadina, koji je parkiran čekao, i evakuira od tamo.
Međutim, masa je probila policijski kordon, taj živi lanac i polupala Stojadina u koji smo jedva ušli. Poslije toga istrčavamo iz auta i bježimo, a za nama kreće ta masa od par tisuća ljudi. Odjednom se nađemo nasred tramvajskih tračnica i spasi nas tramvaj u koji uđemo i vozimo se dvije stanice do našeg hotela. Kada smo tamo došli, shvatimo da su nas naši fanovi preduhitrili.
No, umjesto na drugi gdje smo mi imali apartman, oni su upali na prvi kat. Tamo je bio predsjednik Međunarodnog monetarnog fonda, koji je u jeku velike ekonomske krize u Jugoslaviji došao dogovarati neke velike kredite. Šokiran provalom ogromne mase ljudi u njegovu sobu i vrištanjem naših fanova, on je bio uvjeren da je to bio napad, da je sav taj svijet došao da protestira protiv njega.
Kada je saznao da je sav taj kaos i zabuna nastao zbog Plavog orkestra, poslao je, navodno, službenu notu jugoslavenskom ministarstvu vanjskih poslova. Nakon toga su nas izbacili i proglasili nepoželjnima u svim hotelima u Jugoslaviji. Spavali smo po motelima i u privatnom smještaju.
Bili ste klinci, a tako senzacionalno, fantastično uspješni i slavni. Kako je došlo do toga?
Ranih osamdesetih bilo je moderno formirati grupu. Biti glazbenik u to vrijeme je bilo isto kao što je danas 'in' biti sportaš, režiser ili influencer. Mi smo bili pripadnici prve generacije punka i novog vala u Sarajevu. To su bili glazbeni pokreti koji su obilježili našu mladost i imali veliki utjecaj na naše umjetničko odrastanje.
Postojao je još jedan motiv. Ranih 80-ih je Elvis J. Kurtović trijumfirao na Yu Rock Momentu u Lapidariju, a kada smo bili u vojsci Zabranjeno pušenje je rasprodalo nedostižni Dom sportova u Zagrebu. Nakon takvih uspjeha predstavnika sarajevske underground scene, a zapravo naših dragih frendova s kojima smo dijelili prostorije za vježbanje, mi smo se osjećali kao luzeri. I to nam je dalo snagu da jednom i mi dokažemo da smo vrijedan bend.
Mene kod vaša prva dva albuma fascinira kako su te stvari dobro ostarjele. Dakako, jasno se vidi kada su te pjesme nastale, pečat vremena je očit, ali to su jako pametne pjesme i tekstovi. Ironični, autoironični, zajebantski, s jasnim povijesnim i pop-kulturnim kontekstom. Koje ste sve teme tu provukli, goste koji su vam pjevali... To nisu muzika i tekstovi za svakoga, ali opet svima ste ih prodali?
Da, mi smo isfurali kao pripadnici sarajevskog New Primitives pokreta, jedna vrsta odgovora na zagrebački, beogradski i riječki novi val, u kojem su tada predvodnici bili grupe Elvis J. Kurtović i Zabranjeno pušenje.
Doduše s nešto više romantike i s određenim camp manirima. Nosili smo u sebi neku vrstu urbane melankolije. Oni su nas prihvatili kao mlađu braću unutar pokreta New Primitives, ali uskoro smo se prirodno odvojili.
Prije dvije godine je na rođendanu Indexa svirala Crvena jabuka. Najveći urnebes izazvali su kada su svirali Suadu. Dakle, Crvena jabuka, bend koji ima toliko svojih velikih hitova, evergreena, rasturila je pjesmom Plavog orkestra. Vi ste balkanske mase pukli u žicu desetljećima prije nego što su to napravili Dubioza i Brkovi. Samo što su oni to napravili u zrelim godinama, a vi kao klinci?
Bilo nam je to tada zanimljivo pa smo poput ostalih, starijih kolega iz New Primitives pokreta počeli i mi, kao bend, eksperimentirati s folkom koji ustvari nikada nismo slušali, ali koji nam je unutar koncepta postao zabavan. Iako je Pavina i moja pjesma Suada postala veliki elektro-folk hit, ona je bila tek incident u našoj ranoj pop-punk fazi.
Ja sam pohađao produkt-dizajn na Likovnoj akademiji i bio tipičan prahipster. Frustriralo me to što je u cijelom tom uspjehu počivao jedan paradoks: što smo bili popularniji, doživljavali smo sve veći konceptualni poraz. Vrijeme je prošlo. Suada je postala jedna od naših najvažnijih pjesama. Ljudi je vole, a gotovo sve kolege ju pjevaju na svojim koncertima.
U kasno proljeće 2009. sam u malo vremena bio na tri sjajna koncerta. Bruce Springsteen na Prateru u Beču, AC/DC na Partizanovom stadionu u Beogradu i Plavi orkestar u Gjuri u Zagrebu. Od ovih koncerata najčešće i najradije sjetim se vašeg u Gjuri. Netko će reći da se veliki stadionski koncerti ne mogu uspoređivati s malim klupskim, ali ta vaša svirka u Gjuri i atmosfera tamo, tako nešto nisam doživio ni prije ni kasnije. Nakon koncerta sam doma jurio taksijem i sjećam se da sam Vas iz auta vidio kako hodate preko Ribnjaka kao da lebdite, oduševljeni gažom. U toj zagrebačkoj noći izgledali ste kao pjevač mladog benda koji je održao prvi uspješan koncert, a ne veteran koji je prodao milijune albuma i ulaznica.
Nisam mogao dobiti ljepši kompliment nego što je ovaj koji si mi sad dao. Htjeli smo tada napraviti reset i restart. Jer kada stalno radiš velike produkcije i velike dvorane, u jednom trenutku sve postane nekako aseptično, ko u apoteci, korektno, bez duha.
Zato smo tu mini-turneju, koju smo nazvali Proba Orkestra, odlučili napraviti u malim, intimnim, a kultnim prostorima u kojima smo svirali na početku naše karijere.
U Ljubljani u ŠKUC-u, u Beogradu u SKC-u, u Zagrebu u Gjuri te u Sarajevu u klubu Obala. Na taj način smo željeli rekonstruirati energiju početka i provjeriti, oči u oči s publikom, svoju snagu u klubovima s najmanjim prostornim kapacitetima.
Meni, ali ne samo meni je taj vaš gig u Gjuri 2009. bio fantastičan, ali mi je tim veće razočaranje bio vaš nastup također u Zagrebu, ali u Areni 2011. Nije to nikakva tajna, Vi sami ste se nekoliko puta tijekom tog koncerta ispričavali zbog loše gaže. Što se tada dogodilo?
Podsjetili ste me na jedan težak trenutak, ali nije mi problem o tome otvoreno razgovarati jer mi smo jedan od rijetkih bendova koji nije tajio svoje poraze. Orkestar je oduvijek želio da zadrži ljudsku notu u komunikaciji sa svojom publikom i zato smo bili itekako svjesni osobnog neuspjeha u zagrebačkoj Areni 2011. Bend se radovao, publika pjevala, Arena je bila veličanstvena, ali ja sam se bio slomio.
Prije koncerta, u garderobi pokrio sam lice dlanovima i govorio sam sebi: "Ovo više nema smisla." Svi mi umjetnici u početku želimo doći na mjesec, ali nas nitko nije upozorio da gore nema gravitacije, kisika... Ponekad je teško izgurati sve ovo. Ali nije poraz kada doživiš neuspjeh, poraz je kada odustaneš.
Ljubav nikada ne može biti poražena. Dakle, doživjeli smo uspjehe, ali smo osjetili i poraze, umor i očaj... I sve smo to preživjeli. I sada smo tu. Ne možemo vratiti sat natrag, ali možemo dati sve od sebe danas kako bismo sutra učinili sretnijim.
Ali, sada imate priliku na istom mjestu za savršeno iskupljenje. Odajte nam barem nešto što možemo očekivati 14. veljače u Areni?
Ono što svakako ne želimo je da taj koncert bude samo nostalgija. Zato za Arenu pripremamo posebno iznenađenje: odmah poslije Nove godine ulazimo u studio i snimamo novu pjesmu uz pomoć sjajnog producenta Sareta, čiji rad obuhvaća i suradnju s najvećim britanskim bendovima iz 80-ih.
Inače, nekidan sam se čuo s Pavom, našim originalnim gitaristom, koji se vraća za koncert u Areni iz Kanade da bi stao s nama na scenu prvi put poslije 35 godina. Pao je prijedlog da u cijelosti odsviramo prvi album. Također, jedna od ideja je i ta da se putem holograma suoče dva Plava orkestra: jedan iz '85., a drugi ovakav kakav je danas.
Ono što je najvažnije je da ne smijemo izgubiti iskrenost i bendovsku povezanost. To ćemo zadržati po svaku cijenu. Čak ćemo na pozornici biti postavljeni i svirati blizu jedni drugima kao da smo u malom klubu, kao na tom koncertu u Gjuri koji si spomenuo.
Fanovi su i bez svega toga što ste nabrojali već dobili najljepši poklon - za koncert u Areni vraća se Pava. Kako ste ga nagovorili na to?
Kada mi je za vrijeme pandemije korone umro moj voljeni otac, Pava me nazvao iz Toronta, grada u kojem već dugi niz godina živi. U tom teškom trenutku njegov poziv i glas bili su stup stabilnosti koji mi je bio prijeko potreban. Pava je prije svega dobar i lojalan drug. To je njegova najveća vrijednost. Naravno, pored toga što odlično svira. I tako smo se nakon tog kontakta počeli opet ponovo intenzivno družiti braća Ćere, Pava i ja. Kao nekada.
Sjećali smo se zaboravljenih događaja, a i pričali o Plavom orkestru i 80-ima. Jer samo nas četvorica znamo kako je bilo. Do tada nikada nismo pričali i analizirali to vrijeme jer smo mi bili, da tako kažem, u oku orkana.
A onda spontano: ja bih poslao neku novu demo snimku, Ćera i Pava kažu svoje mišljenje, neko je rekao kad se vidimo da bi mogli napraviti i neki session i tako je, malo po malo, počela priča koja će kulminirati u Areni, koja je već dva mjeseca prije Valentinova rasprodana.
To nam se dešava prvi put u karijeri. Drugu Arenu nećemo raditi jer ovaj koncert i za nas i za publiku predstavlja jedinstven, emotivni trenutak koji bi ponavljanjem izgubio svoju snagu. Uostalom, ni rođendani se ne proslavljaju dva dana zaredom.
Ipak, da ne bi razočarali mnogobrojnu publiku, odlučili smo se da poslije zimskog u Areni održimo i ljetni koncert na Šalati, kada naš brod uplovi u mirnu luku i kada počne ljetni raspust. To će biti naš način da kažemo 'hvala, Zagrebe'.
Pava je Orkestru puno značio i vizualno. Izgledao je kao kombinacija Billyja Idola i Duffa iz Gunsa?
Da, ali Pava nikada nije bio klasični rocker, više je volio power pop. Slušao je Pretenderse, Kim Wilde, Nenu. Pava je uveo na pozornice toga vremena veliku scensku gestu da staviš nogu na monitor dok sviraš. Imali smo tada zavrnute, stare vojničke čizme i onda bi on u njima stavio nogu gore i svirao solo na svojem bijelom Stratocasteru.
I sad se s Pavom vraćate u Zagrebu, koji je vama uvijek bio ne samo drugi nego često i prvi grad?
Apsolutno. Zagreb je za nas kao i za većinu sarajevskih bendova bio odskočna daska. Nama je sve ozbiljno krenulo od tu. Uvijek se govorilo da mediji iz Zagreba imaju dignitet, a diskografske kuće nivo. Da ti Jugoton tiska ploču, to je djelovalo nedostižno.
Kad se naša ploča konačno pojavila u knjižari Miroslav Krleža u Sarajevu, Ćere, Pava i ja smo stajali preko puta i gledali tko će se sve zaustaviti pred izlogom. Kad smo Soldatski bal prvi put primili u ruku, onda samo mirisali plastiku, vinil... Ali Zagreb osamdesetih...
Sjećam se kada sam kao klinac došao iz Sarajeva vlakom i prvi puta bez zaustavljanja prošao pored Zvečke i onda bih tamo iz daljine vidio Juru Pađena, Maxa Jurčića, Houru, Mirka Ilića kako piju kavu, razgovaraju... Sve idole novog vala...
I onda vam elita iz Zvečke radi prvi album i na njemu pjeva. Hus je producirao, a Jura pjevao?
S Jurom Stublićem smo se družili tijekom snimanja prvog albuma, često je bio u studiju. Govorio sam tada sam sebi: "Jura sjedi pokraj mene u studiju, razgovaramo i još je pristao da nam bude gost na albumu?! Čovjek čije smo pjesme znali napamet, svirali na plažama, furali se na Film. Ovo ide prebrzo. Ne mogu vjerovati!"
Nekidan sam pješke otišao do Zelengaja, zagrebačkog kvarta i kuće u kojem je sniman naš prvi album. Sada je na toj adresi ambasada.
Sjetio sam se svih onih dana, Vladimira Smoleca iz SiM studija koji nam je prvi pružio šansu, Husa koji je pristao da nam bude producent i koji nas je svojim iskustvom i velikim talentom vodio kroz snimanje i napravio zvuk i mnogih drugih dragih ljudi.
Zanimljivo je da je u toj kući nekada davno živjela i obitelj Bizjak, koja je 1923. na Savskoj cesti u Zagrebu otvorila istoimenu, popularnu tvornicu keksa i vafla iz koje će kasnije nastati Kraš!
Koliko dugo niste svirali kao bend?
Nakon dulje pauze krenuli smo, po našoj želji, s koncertima u manjim prostorima: Maribor, Budimpešta, Opatija, Vrsar, Piran, Slavonski Brod, Sustipan u Splitu, da bi bend ponovno "naučio hodati" po pozornici. Bilo je to divno, jedinstveno iskustvo. Sada smo došli na radnu temperaturu i sada smo spremni za velike dvorane, za Arenu.
Kada mi je Pava rekao da pomalo osjeća tremu jer tri desetljeća nije stao na scenu, rekao sam mu: "Pava, što te briga? Pravit ćemo greške i što onda?" I na tulumima je opuštena atmosfera, ali je svima lijepo. Kad se roba isporuči s greškom, onda se tu nalaze i emocije. Ostalo je u nama one stare treme i amaterizma, ali to spašava Orkestar od rutine i ravnodušnosti.
Nedostaju li vam svirke?
Fali mi trenutak izlaska na pozornicu.
Poruka publici pred koncert u Areni Zagreb?
Trebao bih imati u sebi makar minimum samodopadnosti da bih povjerovao da je važno to što bih ja poručio ljudima. Ipak, iskoristio bih priliku što govorim za vaš ugledni portal pa bih rekao da bi mi bilo drago ako bi usred ovih tragičnih crno-bijelih podjela, u vremenu kada se sve razdvaja i dijeli, volio kad bi ponovno okupljanje Plavog orkestra ljudi vidjeli kao simbol prijateljstva i ljubavi. Bilo bi super da pružimo ruku jedni drugima i krenemo dalje u neku ljepšu budućnost.