MIŠO KOVAČ danas slavi 81. rođendan, a na glazbenoj je sceni prisutan skoro 60 godina. Povodom njegovog rođendana u suradnji s Yugopapirom donosimo priču o tome kako je došao do prve ploče 1964. godine.
Siječanj 1970.: "U SVIBNJU 1964. izljubio sam se s prijateljima iz klape i krenuo u Zagreb. Tamo sam imao tetku, a to znači da ću u danima novog traganja, u još jednom preispitivanju svojih sposobnosti, imati osiguran krevet i pun tanjur.
Zagreb je imao biti moja posljednja stanica, raskršće s kojeg tri puta dnevno brzi vlak vozi preko Perkovića za Šibenik.
"Mišo", rekoh sebi, "nemoj se gubiti po sumnjivim labirintima, skupi dovoljno hrabrosti pa udari odmah na pravo mjesto, moraš biti smion ali ne i drzak!"
Sa stanice nisam ni otišao do tetke, već sam nekog tramvajca upitao:
- Molim vas, znate li vi gdje se nalazi tvornica Jugoton?
Čovjek se počeše za uho, zamisli se pa će odjednom:
- To je tam gdje delaju muziku na pločama, kaj ne?
Prvi susret s Perom Gotovcem
Sjeo sam u tramvaj, sišao prvi put u životu u Dubravi, krenuo prema zgradi Jugotona, zaustavio se kod prvih vrata, pokucao i upitao:
- Tko je ovdje urednik zabavne muzike?!
Pogledali su me više u čudu nego radoznalo, a netko upita:
- Koje narodne melodije pjevate?
- Pjevam zabavne melodije!
Odgovorili su mi da potražim Pera Gotovca, sretni što su me se lako oslobodili. U hodniku sam naišao na Ivicu Kurtalića te me on odveo do sobe u kojoj je radio Pero Gotovac.
- Izvolite, što želite?
- Želio bih snimiti ploču!
Nikad neću zaboraviti kako je izgledalo Perino lice. Zurio je u mene, ne snalazeći se. Očekivao sam da će se najprije posprdno nasmijati, a zatim prasnuti u grohot.
- Baš ploču?!
- Da, ploču. Ja sam Mišo Kovač.
Dobričina Pero samo što nije odgovorio: "Drago mi je, a ja sam Napoleon Bonaparte." Čini mi se da mu nikako nije polazilo za rukom da sredi svoje dojmove, ali ga je nešto kopkalo da me zadrži, umjesto da me se otarasi jednim pristojnim: "Sad sam prezaposlen, dođite za tri mjeseca da porazgovorimo."
- A odakle ste?
- Iz Šibenika!
- A tako!
- Druže Gotovac, učinite mi ljubav, dođite večeras, ako imate imalo vremena, u Gradsku kavanu. Od večeras tamo nastupam.
Nastup u Gradskoj kavani
Što je mogao drugo nego da obeća. I što bih mu ja mogao da i ne dođe. Kad se sada, pet godina poslije toga, u pričanju vratimo na naš prvi susret, Pero ne propusti a da ne ponovi kako je svojoj ženi tog dana rekao: "Mani, zamisli, upao mi jutros neki Šibenčanin i kao grom iz vedra neba puknuo: Snimio bih ploču!"
(Da krepaš od smijeha - rekli bi Zagrepčani!)
Imao sam mnogo vremena do te večeri da razmišljam o svom nastupu, već sam sebi spočitavao na postupku, pomalo sam žalio što nisam preko nekih veza stigao do Gotovca i onda čovjeku nešto o sebi ispričao, pa tek onda, suzdržavajući se, natuknuo o želji za snimanje ploče.
No, više se ništa nije moglo popraviti. Gotovcu se nisam ni nadao. O njemu sam bio čuo kako je susretljiv i kako vodi brigu o mladim talentima, ali što je mnogo, mnogo je.
Gotovo sam se presjekao kad sam na vratima Gradske kavane ugledao Pera Gotovca sa ženom i Alfonsom Vučerom. (Odakle mi došla ta čudna slika, ne znam, ali sam ih na trenutak vidio kao tri mača!)
Za paljbu sam izabrao svoju najbolju municiju, najprije sam ispalio Ne mogu prestati da te volim, a zatim Non Ho L'eta. Pjevao sam koliko sam god mogao, ali se nisam usudio pogledati prema njihovu stolu. Lakše je smoći snage pa upasti u urednikovu sobu, a teže je ugledati izraz na njegovu licu i od zebnje upola prekinuti pjesmu.
"Snimit ćemo ploču!"
No, i pjevanju je došao kraj. Prišao sam njihovu stolu. Pero je ustao, pružio mi ruku i rekao.
- Momče, dobro pjevaš, dobro intoniraš, stil ti je prilično dobar...
Tu je zastao. No, i to je bilo dosta za večeras. Bolje je da ne nastavi s izvlačenjem, da pronalazi neke teškoće. Kad on nastavi:
- Snimit ćemo ploču!
- Vi se šalite? - procijedih.
- Zar vam nalikujem na neozbiljna čovjeka? Dođi prekosutra!
Oslobodio se treme
Sreća što se još i sad mikrofoni ne prave od šećera jer bih ga bio pojeo u dva zalogaja. Raspalio sam s novim pjesmama, oslobodivši se treme, pjevao sam tako kao što može pjevati najsretniji čovjek na ovom divnom, lijepom, ružičastom svijetu!
Napokon je ploča izašla, omot je uredio umjetnik Jozo Ćetković, tako da bar on mami kupce, a ja sam jedva dočekao da u izlozima prodavaonica ugledam to svoje prvo muzičko čudo, to dosta kržljavo nedonošče sa samo dvije melodije - Ne mogu prestati da te volim i Ti si bila dio svijeta.
Spao sam s nogu od hodanja po gradu, od obilazaka prodavaonica, kontrolirao sam inkognito kako ide prodaja, a došlo mi je da i posljednji dinar istresem iz džepa, da se i zadužim i preko neke povjerljive osobe nakupujem tih ploča, pa da u Jugotonu zinu od iznenađenja."
(Plavi vjesnik, siječanj 1970.)