PROMJENA imidža Narodnog radija znakovita je u puno polja, za početak u imenu: Narodni je odlučio uz poznate domaće pjesme počinje puštati i strane, zbog čega bi oni zločestiji mogli reći da se odnarodio. I ne bi puno pogriješili - ali ime Narodni bilo je pogrešno od početka.
U novom rebrandingu poznata radiostanica s nacionalnom frekvencijom odustaje od jedinstvene formule na kojoj je čitav brend i izgradila - na mnogim lokalnim stanicama mogu se čuti gotovo isključivo hrvatske pjesme, ali nitko nije na tome temeljio cijeli imidž, nego se to nekako podrazumijevalo.
Kao što je već svima poznato, Narodni se sada zove Bravo radio. Prema playlistama koje nude na svojoj internetskoj stranici, većinom su pjesme i dalje domaće, ali na dvadesetak programa su sada i međunarodni hitovi - pod "međunarodni" se misli na one na engleskom, koje se može čuti i na svakoj drugoj radiostanici u bilo kojem gradu u Europi.
Na njihovom webu tako su sada po kategorijama u raspored ubačene pjesme Roya Orbisona, Eda Sheerana i Enriquea Iglesiasa. To nisu specifični izvođači koji će bilo kojem slušatelju otkriti išta novo. Može ih se čuti i na Otvorenom, Anteni, Top radiju - zapravo bilo gdje. Dakle, dosadni, ziheraški materijal koji svugdje služi kao najneutralniji mogući pozadinski šum za najneutralniju moguću publiku.
U biti, Narodni je odlučio povući potez pokojnog radija 101 - od (bar malo) specifičnog postati potpuno komercijalni medij, kojeg je nemoguće razlikovati od još deset istih dok ne čujete jingle. 101 je ciljao specifičnu publiku koja nije popušila takav prijelaz, ali se zato na njegovoj frekvenciji nedavno pokrenulo točno ono što se 101 trudio postati.
Postavlja se logično pitanje - zašto se Narodni odlučio razvodniti i proširiti publiku po predlošku bivše Stojedinice?
Ubacivanje nekoliko Madonninih hitova neće pomoći
Ako netko ima dobitnu formulu, nikad je neće promijeniti, ili bar ne ovako drastično. Metamorfoza iz Narodnog u Bravo znači da ni nacionalna frekvencija, jaki marketing i vjerni slušatelji jednostavno nisu dovoljni - ili, u najmanju ruku, odgovorni smatraju da uskoro neće biti.
Može se, naravno, za sve okriviti vanjske promjene: internet i klince koji na Spotifyu slušaju tko zna kakvu grozotu umjesto Tončija Huljića ili Gorana Karana. Narodni svakako nikad nije bio okrenut mladoj i urbanoj publici, a do momenta svog ponovnog rođenja je već postao općeprihvaćeni mem kao radio koji slušaju kamiondžije i vlasnici birtija.
Ubacivanje nekoliko Madonninih ili Jacksonovih hitova u blokove Magazina i Petra Graše sigurno neće pomoći da se to promijeni. Ili bar nije dovoljan razlog da netko okrene baš tu frekvenciju. Ajmo dalje.
Nema ni političkih razloga za "ublažavanje" jer Narodni nikad nije bio politički nepoćudan niti je imao razloga za pritiske. U logističke probleme nisu mogli upasti jer infrastrukturu imaju desetljećima. A radio ljudi još uvijek masovno slušaju, pogotovo publika koju oni ciljaju… Što je onda?
Narodni se zajebao u nazivu
Ono u čemu se Narodni zajebao je upravo u svom nazivu - naime, krivo je definirao narod kojem se obraća. Kako to izvesti pametnije, može se vidjeti u Srbiji.
S istočne strane Dunava i u najvećim zabitima na radiju se mogu čuti Gibonni, Oliver i Colonia - i to između blokova tvrde harmonike i lokalnog melosa, koje valjda znaju samo ljudi iz pripadajućeg sela gdje se ta stanica emitira.
Vozači autobusa u Srbiji slušaju srpsku verziju Narodnog radija - ima nacionalnu frekvenciju, puštaju se pjesme na domaćem jeziku i ne ide se u muzičko eksperimentiranje i ekstravaganciju. Sve je provjereno i poznato i ima odličnu prođu.
Ono po čemu je srpski Narodni radio različit od (bivšeg) hrvatskog je u detalju - naime, tamo se zove Ex-Yu radio.
U neobičnom raspletu događaja urednici preko granice su shvatili da s pribrojenim glazbenicima iz Hrvatske i BiH imaju znatno više pjesama za kombinirati, a bez jezične barijere sve se lako može progurati pod "domaći" materijal. Zbog toga se tamo iz ćevabdžinica čuje Nina Badrić, a i na opskurnijim lokalnim stanicama narodnjake prekida Dino Dvornik.
Dobar dio naših glazbenika to dobro unovči svaki put kad idu nastupati u Beograd ili Novi Sad, što je sve češće. Radio je u plusu, glazbenici su u plusu, samo puštanjem prirodne stvari da se desi svi imaju bolja radna mjesta.
Kada ste zadnji put na mainstream domaćem radiju čuli Bajagu ili Balaševića?
Kod nas su se stvari razvile u potpuno drugom pravcu. Kada ste zadnji put čuli makar i Bajagu ili Balaševića na nekoj od domaćih mainstream radiostanica? Ponešto se u to uključio Laganini FM i neke urbane zagrebačke frekvencije kao što su Yammat i Radio Student, ali na ostalima se tako nešto još uvijek događa vrlo rijetko - i danas, kada je u Zagrebu teško naći klub u kojem se ne puštaju cajke.
Pokušajem stvaranja Čistog Hrvatskog Radija, što je još uvijek šablona u domaćem eteru, domaći program se učinio neizdrživo dosadnim. Nije stvar politike, nego matematike - 14 milijuna ljudi na glazbenoj sceni proizvodi puno više od 4 milijuna.
Iako se na domaćoj sceni nađe odličnih uradaka, to jednostavno nije dovoljno za popuniti kvalitetan i sadržajan radijski program. Još ako je ciljana publika takva da urednici moraju bježati od bilo kakvog modernijeg zvuka kao vrag od tamjana, stvari postaju još gore…
Pokušajem da se jednostavno odsiječe muzika za kojom potražnja postoji stvorio se vakuum koji je netko morao popuniti. Tako je 2018., na opće zgražanje, u zagrebačkom eteru zasvirao Extra FM - radio koji je udario potpunu kontru nacionalističkoj sterilnosti koja se do tada nudila.
Unatoč osudi i pozivima na gašenje na početku, duh je bio pušten iz boce i Zagrepčani su umjesto Ex-Yu radija veselo nalazili frekvenciju na kojoj pjevaju Saša Matić i Seka Aleksić. Još uvijek se nađe puno onih koji kritiziraju cijelu tu subkulturu (uključujući autora ovog teksta), ali je činjenica da, za razliku od Narodnog, Extra FM ne pokazuje nikakvu namjeru mijenjati svoju programsku shemu, brand ili poziciju na tržištu.
Hrvati na YouTubeu pronašli Cecu i Seku
Još Krleža je rekao "sačuvaj me bože srpskog junaštva i hrvatske kulture", a domaći eter služi kao pokazna vježba te izjave: pokušajem da se napravi sterilan prostor s hrvatskom glazbenom kulturom domaće stanice otvorile su vrata nekulturi. Umjesto da Hrvati kad upale radio mogli čuti Balaševića i Bajagu, na YouTubeu su pronašli Arkanovu Cecu i Seku Aleksić.
Vjerojatno bi ih počeli slušati u svakom slučaju, ali pokušaj odsijecanja srodne muzike s istog govornog područja zbog toga nije ništa manje kretenski.
Zbog te tužne nacionalističke ideje da se od radijskih stanica napravi identitetski faktor (i interneta koji je to veselo upropastio), Narodni se morao razvodniti prije ili kasnije. U tom smislu je novi identitet puno iskreniji jer Narodni to zapravo nikad nije bio.
Nacionalistička urednička politika na hrvatskim radiostanicama tako je završila u zasluženoj parodiji - u Srbiji je pravi narodni radio Ex-Yu radio, a u Hrvatskoj - Extra FM.