JE LI vam ikad uopće palo na pamet kako je onima koji usred pandemije koronavirusa moraju odlaziti u bolnicu na kemoterapiju? Uz to što im je kemoterapijom imunitet do te mjere oslabljen da i u normalnim okolnostima ne bi smjeli ulaziti ni u javni gradski prijevoz, u vrijeme karantene ni to nisu mogli.
Na svu sreću, postoje udruge, one koje mnogi smatraju parazitima na državnom proračunu, no bolna istina je da velik dio njih od države nije dobio ni lipu. Jedan od primjera je Udruga Nismo same, projekt novinarke Ivane Kalogjere, koja je i sama prije pet godina započela osobnu kalvariju prouzročenu karcinomom. Kako bi osnažila žene koje prolaze kroz iste situacije, počela je javno govoriti o svojim iskustvima pa je iz toga nastala i udruga, ali i hvalevrijedan projekt koji omogućava oboljelim ženama besplatan prijevoz taksijem na terapiju. To se u vrijeme karantene pokazalo kao vrlo važno.
"Mnogim ženama bude jako loše tijekom cijelog perioda terapije. Možda neke i jesu u stanju voziti, no to nije nešto čime se treba hvaliti niti to poticati. Naime, uvijek se sjetim gospodina koje se tako vraćajući se s kemoterapije zabio u pun autobus školske djece jer mu je pozlilo", priča Kalogjera te napominje da u Nizozemskoj zdravstveno osiguranje plaća taksi, u Njemačkoj bolnica ima ugovor s taksistima, dok kod nas pak postoji sanitetsko vozilo na koje nemaju svi pravo.
Uz to, problem je što oboljele razvozi po određenoj ruti pa ponekad pacijenti nakon terapije na prijevoz čekaju sedam i više sati.
"Nehumano i neprirodno je da satima nakon terapije čekaš prijevoz da dođe po tebe. U nekim slučajevima bi se zatvorila dnevna bolnica, a ljudi su i dalje čekali prijevoz. Liječnici na Rebru su znali u takvim situacijama skupljati novac da pacijenta taksijem pošalju kući", govori Kalogjera.
I tako je nastao projekt "Nisi sama – ideš s nama" kojim se ženama omogućuje besplatan prijevoz taksijem na kemoterapije. Projekt je do sada za 265 oboljelih žena osigurao više od osam tisuća besplatnih vožnji na terapiju, a potreba se dodatno povećala u vrijeme karantene kad oboljele žene nisu mogle koristiti javni gradski prijevoz.
"Imam takav odnos s tim ženama da su mi kao obitelj, znam njihove priče i sudbine i svaki dan barem sat vremena potrošim na naručivanje taksija te komunikaciju s korisnicama. Neke čak zovem i podsjećam ih da imaju terapiju. S druge strane me jako zaboli kada čujem komentare tipa zašto je projekt samo za Zagreb ili zašto ne uključuje muškarce. Svima kažem da se angažiraju oko toga te da ću im pomoći, no redovito odgovaraju da su bolesni pa ne mogu", kaže Kalogjera kojoj je prije pet godina dijagnosticiran rak dojke, nakon čega je odstranila obje dojke te prošla 16 kemoterapija i 25 zračenja.
"Još uvijek sam na antihormonskoj terapiji koja ima čitav niz nuspojava: razara kosti, zglobove, stvara umor, a postaneš i jako zaboravljiv pa ti i uobičajene stvari mogu predstavljati problem. Početkom prošle godine sam drugi put bila na operaciji odstranjivanja dojki. Čim sam se probudila iz narkoze, krenula sam drugim ženama naručivati taksi", priča Kalogjera te dodaje da, budući da je ona odgovorna za novac, baš svaku vožnju naručuje osobno kako se slučajno ne bi dogodilo da se potroši na nešto drugo.
Novac za plaćanje taksija udruga prikuplja humanitarnim akcijama i donacijama.
"Bude baš jako naporno pet dana zaredom po 12 sati stajati na štandu jer ipak smo sve mi u udruzi onkološke pacijentice. Puno puta se naljutiš i želiš odustati. Ljudi te nazovu na privatni mobitel i kažu da su čuli da imaju pravo na prijevoz i da neka udruga to organizira. Teško mi je nositi se s poluinformacijama koje kruže da se radi o standardnoj usluzi. Ljudi misle da netko nas plaća za to, a zapravo radi se o ideji i cjelodnevnom volontiranju jako malog broja ljudi koji se ubijaju od posla da bi osigurali tu uslugu najpotrebitijima. Ja nisam zaposlena na tom projektu, već za život zarađujem kao slobodna novinarka", kaže Kalogjera te dodaje da je zahvaljujući ovom projektu upoznala puno divnih i zahvalnih ljudi, a bilo je i onih koji su nažalost priznali da im je ovaj projekt bio najbolje što su imali u bolesti.
Jedna gospođa je čak poželjela donirati polovicu stana kako bi udruga imala uredski prostor. Bilo je i oboljelih žena koje su tražile da im se za rođendan ne kupuju pokloni, već da se donira udruzi, kao i onih koji su tražile da se umjesto za cvijeće za njihov sprovod novac da za besplatan prijevoz drugih bolesnica.
Iako joj je to napornije od svega, Kalogjera i Udruga Nismo same trenutačno pripremaju svu potrebnu papirologiju za novu humanitarnu akciju koja bi trebala početi 25. svibnja, a u sklopu nje će se moći donirati sredstva za ovaj projekt, odnosno kupiti majice poznatih dizajnera Jurja Zigmana i Zorana Aragovića te grafitera Slavena Kosanovića Lunara i tako omogućiti onkološkim bolesnicama besplatan prijevoz na kemoterapiju.
Uz zahvalnost korisnica, motivaciju da nastavi s projektom joj, kaže, daje raznolikost pojedinaca i tvrtki koji ovaj projekt smatraju vrijednim svoje donacije.
"Bilo je tu ljudi iz različitih sektora i profesija, od javnih bilježnika, odvjetnika, kozmetičarki do kafića i slastičara koji su dio prodaje svojih proizvoda donirali udruzi, a posebno smo zahvalni taksistima Radio Taxija s kojim imamo i ugovor. Dirljiv je način na koji se vozači ponašaju prema bolesnicama, a dio njih nam često da i veći popust od onog simboličnog koji smo dogovorili s Radio Taxijem ili nam neke vožnje ni ne naplate", kaže Kalogjera koju bi više od svega obradovalo da se ovim problemom umjesto nje pozabavi država.