Foto: Press
VEĆINA nas šume doživljava zdravo za gotovo, ne mareći pretjerano za to kako one zaista funkcioniraju. No, to je zapravo prava šteta jer se u šumama, sudeći po bestseleru kojim je njemački šumar Peter Wohlleben oduševio tisuće čitatelja diljem svijeta - a koji bi se ovih dana trebao naći u knjižarama (u izdanju zagrebačkog Fokusa) – sklapaju odnosi i događaju stvari koje su nam, na prvu, potpuno nevjerojatni. No, kako nas Wohlleben postepeno uvodi u "Tajni život drveća" tako nam ti procesi postaju sve jasniji i, zapravo, potpuno logični.
Čovjek koji desetljećima živi i diše zajedno sa šumama tako tvrdi da su stabla prilično osjećajna i karakterna bića, primjerice, ne samo da hrane i krošnjama štite svoju mladunčad, već će rado pomoći susjedu koji se zatekne u nevolji i slati mu obroke sustavom korjenja, maltene dokle god je to potrebno. Na taj način, desetljećima pa i stoljećima, u stanju su se na životu održavati čak i panjevi koji nam se možda čine prilično beskorisnima, međutim, koji u šumskim zajednicama imaju svoju, ne baš malu, ulogu.
No, stabla nisu baš uvijek i prema svima altruistički raspoložena. Primjerice, bukve i hrastovi pravi su familijarni tipovi pa pod svaku cijenu primarno štite pripadnike svoje vrste, dok su vrbe više solo igrači i okruženje ih i ne zanima baš pretjerano. Posebno društvene nisu ni topole, dok su breze, ma koliko god nježno izgledale, prilično egocentrične i u stanju su uništiti druga stabla samo kako bi one same imale više mjesta.
Autor nam, nadalje, do u detalja obrazlaže kako su i zašto stabla koja rastu bez ljudske intervencije zadovoljnija i dugovječnija (on sam je u svojem okrugu zabranio ikakve manevre teškim strojevima), ali i kako su se ona koja silom prilika žive u gradu navikla boriti za svoja prava, baš poput malih huligana koji odrastaju na gradskom asfaltu.
Nadalje, Wohlleben tumači koliko je u funkcioniranju šuma važna podzemna mreža korjenja, korjenčića i micelija gljiva; on sam je naziva – šumskim webom. Putem te mreže stabla si međusobno šalju električne signale, komuniciraju, traže pomoć jedni od drugih ili pak pomažu oštećenim ili napadnutim susjedima dodatnim nutrijentima. No, stabla ne komuniciraju samo svojim podzemnim vezama. Primjerice, ako osjete da im prijeti opasnost od pojedinih kukaca, najbrže moguće će i mirisnim supstancama alarmirati susjedstvo da se pripremi na pružanje otpora pohlepnim malim bićima koja mu mogu naštetiti.
I sve tako. Svaki, i naoko najbanalniji šumski proces kojem svjedočimo ima svoje jasne zakonitosti i razloge, tvrdi autor knjige koja se u rekordnom vremenu nametnula kao bestseler i dokazala da se ipak, kao društvo, nismo baš toliko distancirali od prirode. Znanstvenici nas više od 200 godina uvjeravaju da priroda funkcionira bez duše, reći će Wohlleben. "Tajni život drveća" vrlo nam zorno oslikava da to – baš i nije tako.