DOK iščekujemo utakmicu Hrvatske i Škotske na Europskom prvenstvu, nakratko ćemo otputovati u prošlost i prisjetiti se kakva je atmosfera vladala među navijačima i komentatorima bivše Jugoslavije tijekom Svjetskog nogometnog prvenstva 1974. godine. Jesu li jugoslavenski TV gledatelji nekada bili zadovoljniji prijenosima nogometnih utakmica nego što smo mi danas?
U suradnji s Yugopapirom donosimo vam tekst o jugoslavenskim nogometnim komentatorima iz lipnja 1974. godine.
Lipanj 1974: "Gospodine Scheuer, ne može to tako!" - znamo već da je to Mladen Delić, da se naši komentatori na Svjetskom prvenstvu ponašaju baš kako znaju i umiju. Vladan Stojaković griješio je u računicama, govorio netočnosti o tome što je bilo potrebno da se plasiramo među osmoricu najboljih, Boris Mutić je još najpribraniji, Đurković blijed...
Umjesto da analiziraju trenutak borbe oni kukaju i zapomažu, navijaju umjesto gledatelja. Pa nogomet je ipak muška borba, sport. Ako naši komentatori nemaju srca, neka puste Milku Babović da prenosi, ženu koja zna za etiku sportske borbe."
(Kritičar TV novosti)
I od goreg ima gore...
"Već je i ranije bilo dosta prigovora gledatelja, što se televizijski reporteri često toliko zaboravljaju i u toku prijenosa važnih nogometnih utakmica, pa u najkritičnijim trenutcima pričaju neke zgode iz davnih prošlosti kluba ili nekog igrača.
Često su se tako događale i komične situacije, jer su gledatelji (dok je reporter bio zanesen u svoju unaprijed pripremljenu priču) gledali i lijepo vidjeli kako je gol pao, pa tek onda se čuo glas "probuđenog" reportera koji obično izvještačeno uzbuđen objavljuje već "bajatu" vijest:
"Gol, gol! Fantastičan, fantastičan šut ..." i već druge uobičajene "cake" pripremljene kod kuće.
Međutim, da po onom "od goreg ima i gore", uvjerio sam se na onoj, možda po naš nogomet najznačajnijoj utakmici, na prvenstvu svijeta protiv SR Njemačke. Kako mi je TV prijemnik bio u kvaru, slušao sam zajednički prijenos više naših najvećih radio stanica u kome su se reporteri zamjenjivali.
Ali tijekom cijelog prijenosa, uglavnom smo slušali nadmetanja ovih reportera u znanju nogometne povijesti kao na nekom kvizu, a najmanje o zbivanjima na terenu.
Ovo čak i u trenutku kada je naš tim činio nadljudske napore ne bi li izjednačio, a njemački povisio rezultat i tako osigurao pobjedu. Dakle, u trenutcima prepunim uzbuđenja i za igrače, i za gledatelje, a naročito za nas, tako loše obavještavane slušatelje."
(Jovan Todorović, pisma čitalaca RTV revije)
Kao da mi pojma nemamo što je nogomet...
"Ono što našim sportskim komentatorima ne možemo zaboraviti i preko čega se ne može prijeći jest njihova neobuzdanost u pričanju. Kao da su na nekim privatnim i neobaveznim sastancima na kojima je moguće uzeti riječ i ne završiti priču nikad.
Kao da to isto što vide oni ne vidimo i mi. Kao da mi pojma nemamo što je nogomet i kao da nam ga oni otkrivaju.
I u tom brzom, nekontroliranom pričanju normalno je što se potkradu neoprostive greške, a ne bi ih bilo (takvih!) da nije počinjena osnovna greška: što su toliko "poučni", što toliko ne zatvaraju usta!
Morao bi se održati tečaj: da prisustvuju jednom gledanju s običnim promatračima i da se uvjere koliko im smetaju unošenjima u igru, koliko im onemogućavaju da mirno gledaju igru! Tu donekle samo Borisa Mutića treba izuzeti: najviše se trudio izbjeći ovu nekulturnu naviku uznemiravanja pretplatnika u njegovoj kući. Za taj dio rada ... JEDINICA"
(TV kritičar Dragoslav Adamović, RTV revija)
Reklame u nevremenu
"Ono što je za sve vrijeme prvenstva, od prvog susreta u Frankfurtu do posljednjeg u Münchenu, bilo stalni uzrok povremenih eksplozija gledateljskog negodovanja - maslo je drugih ljudi: onih koji određuju kada će se emitirati reklame.
Malo tko spori da je ekonomska propaganda potrebna; čak i oni što se na nju roguše, trpe je kao nužno zlo. Proizvođači i trgovci koriste EPP da oglašavaju svoju robu, Televizija je koristi da uzme novce od oglašivača, a nama, gledateljima, ona služi kao zabava i kao pouka - kako, na primjer, treba s ljubavlju pogledati mrtvog komarca prije no što se, oslobođeni njegovog zujanja, predamo slatkom snu.
Šalu na stranu: zlostavljanje publike reklamama bilo je ovog puta tako organizirano da je upravo posljednjeg dana prvenstva dostiglo vrhunac i prevršilo svaku mjeru.
Ceremonija opraštanja od Desetog svjetskog prvenstva, sa svim govorancijama, pjevanjem i onim praznim autobusima, prenošena nam je pomno sve do na neki minut pred izlazak igrača na teren.
A onda je prijenos prekinut da bi nam bio serviran EPP koktel, koji je trajao taman toliko da nismo vidjeli ono najvažnije i, usput, propustili nizozemsku himnu.
U tim minutama, sve što ste u sebi ili na glas rekli na račun Televizije - bilo je više nego opravdano.
Ali te reklame u nevremenu nisu bile samo ilustracija nekulturnosti ljudi koji na televiziji odlučuju kada će i kako plasirati EPP, nego dokaz besprimjerne gluposti onih koji su za tu ekonomsku antipropagandu dali novce.
Ti pretežno loši i odbojni oglasi dovoljno nerviraju publiku u običnim prilikama; ovi, za koje je vjerojatno ekstra plaćeno da budu plasirani baš u to vrijeme, po svoj prilici će imati efekt - ne onakav kakav su oglašivači željeli, već kakav su zaslužili.
Pisac ovih redova nalazio se upravo tada u povećem ozlojeđenom društvu, koje je brižljivo zabilježilo nazive i proizvođača svih reklamiranih proizvoda, zarekavši se da baš njih više nikad i nigdje neće kupovati."
(Spektator, TV novosti)