IAKO je u najmanju ruku šupački pisati loše o onima koji se ne mogu braniti, Alexis Petridis za The Guardian je nedavno preminulog Joea Jacksona opisao jako dobro napisavši: "Možda najpozitivnija stvar koju možete napisati o Joeu Jacksonu je to što možda nije jednoglasno proglašen najvećim tiraninom i monstrumom među očevima u povijesti pop glazbe."
S druge strane, sve ono najnegativnije što biste mogli napisati o njemu već je tisuću puta rečeno i napisano, a najvećim dijelom to su govorila i pisala njegova djeca.
Nije najgori, ali nije ni predaleko
U borbi za prvo mjesto u utrci za najgore očeve nije usamljen. Tu je još i Murry Wilson, otac Briana, Dennisa i Varla iz Beach Boysa, koji je "disciplinirao" svoje sinove tako što bi izvadio svoje stakleno oko i tjerao ih da gledaju u praznu rupu, a kao šlag na tortu tu je i njegova izjava da je upravo on bio najtalentiranija osoba u obitelji. Uz sve to, 1969. prodao je i njihov kompletan katalog za samo 700 tisuća dolara, čime ih je u konačnici zakinuo za najmanje 100 milijuna dolara koje bi s vremenom zaradili od autorskih prava.
Da stvar bude gora, 1990. napokon je u na sudu utvrđeno da je Murry lažirao potpis Briana Wilsona u trenutku kada je prodavao njihov katalog pjesama.
Ipak, Joe Jackson odlično se drži i unatoč činjenici da možda nije najgori.
Djeca nasilnog propalog bluzera i lude majke
Ovaj bivši boksač i propali blues glazbenik pokazao je da ima jednu neupitnu vještinu, a to je da je uspijevao zagorčati živote svoje djece. Neprestano ih je zlostavljao, fizički i psihički, a tijekom osamdesetih, kada je to postalo jasno apsolutno svima, dobili smo odgovor na pitanje zašto je Michael Jackson bio takav čudak. Ako u obzir uzmemo sve kroz što je u djetinjstvu prolazio zahvaljujući svom ocu, pravo je čudo što nije bio još čudniji.
A kada ste član jednog od najuspješnijih dječjih bendova u povijesti, ne treba vam ludi i nasilni otac da biste imali neobično djetinjstvo.
Njihova majka bila je predana pripadnica Jehovinih svjedoka koja je svoju djecu neprestano terorizirala pričama o neizbježnom smaku svijeta. Na sve to bila je i bolesno opterećena čistoćom pa bi svoju djecu često trljala alkoholom ili im premazivala lica vazelinom da budu što "ljepši i sjajniji". Tijekom zime u školu bi ih slala s vrućim krumpirima u džepovima jer je vjerovala da će ih to zaštititi od hladnoće.
Međutim, ona je bila "mala beba" za Joe Jacksona koji je njihovo odrastanje pretvorio u pakao na Zemlji. Ne samo da im nije znao pokazati ljubav već im je davao do znanja da mu nisu dragi. "Nitko od nas ne može se sjetiti trenutaka kada smo se s ocem grlili i mazili niti da nam je ikada rekao da nas voli", prisjeća se Jermaine Jackson.
Najokrutniji bio je prema Michaelu
Ipak, jednom kada je prepoznao da ima talentiranu djecu, njegova hladna i nasilna priroda dobila je još jedan neugodan element - Joe je postao despot. Tukao bi ih remenjem s kopčama ili kablovima ili ih, pak, tjerao da prenose betonske cigle s jednog kraja vrta na drugi. Nakon što je grupa The Jackson 5 postala popularna, nije im dopuštao da izlaze iz kuće i igraju se s ostalom djecom. Kad bi se vratili iz škole, slijedilo je pet sati vježbanja, a ako bi nekim slučajem pogrešno izveli neki od plesnih koraka, tjerao bi ih da odu u vrt i sami pronađu šibu kojom bi ih kasnije pretukao.
Najokrutniji je bio upravo prema najmlađem i najtalentiranijem sinu Michaelu. Joe je tijekom tinejdžerskih godina shvatio da je Michael jako nezadovoljan veličinom svog nosa pa bi neprestano igrao na tu kartu i dao mu nadimak Nosonja, a radilo se o uvredi koja je Michaela pratila čak i nakon što je odrastao. Imao je nervozan tik pa je često znao skrivati svoj nos rukom, pokušavajući to prikriti tako da ispadne kao da njuši prste. Njegov producent Quincy Jones u šali ga je nazivao Njuškalo.
Nakon toga uslijedila je i serija operacija koje su bile toliko ekstremne da je zbog njih nosio protezu. Članak u Rolling Stoneu otkrio je da je jedan od svjedoka koji su vidjeli leš Michaela Jacksona u losanđeleskoj mrtvačnici rekao da proteze nije bilo i da se na mjestu nosa nalazila šupljina okružena hrskavicom.
Bijeg od nasilnog oca
Michael je s vremenom učinio sve kako bi se što više distancirao od svog oca. Nakon uspjeha s albumom "Thriller", teško je pristajao na nastupe s braćom i činio sve kako bi sabotirao europsku turneju 1984. Nakon toga trudio se izbjegavati članove svoje obitelji. No od sjene svog oca nije uspio pobjeći. I u četrdesetima je znao govoriti novinarima da ga sama pomisao na oca tjera na povraćanje. Kao što znamo, kasnije je činio sve da pokuša vratiti djetinjstvo koje mu je njegov otac uskratio, i to je mnogima koji nisu znali njegovu životnu priču djelovalo ne samo ekscentrično već i poremećeno.
Naravno, svemu treba pristupati s određenim odmakom jer većina priča o okrutnosti Joea Jacksona dolazi iz autobiografije Jermainea Jacksona "You Are Not Alone: Michael Through a Brother's Eyes" u kojoj se trudio sve ono što se događalo u njihovoj obitelji prikazati kao normalno iako je to ponekad komično teško. Dovoljan je jedan detalj (ljubimac čimpanza koja nosi vlastitu odjeću natopljenu parfemom Poison Christiana Diora) da shvatite da je ovu obitelj nemoguće prikazati normalnom.
Jermaine se trudio opravdati okrutne postupke svog oca tako što ih je prikazivao kao način da kontrolira svoju problematičnu djecu i zadrži ih podalje od ulica. Kao što tvrdi, odrastanje u Garyju u Indiani nije bilo jednostavno i ulice su bile prepune nasilja i bandi. Baveći se glazbom, nisu imali vremena za bilo što drugo i to im je spasilo živote.
Njegovo "treniranje strogoće" posebno se pozitivno odrazilo na već ionako ambicioznom perfekcionistu Michaelu, koji možda ne bi bio to što jest da ga otac nije "doveo u red".
Naslijeđe Joea Jacksona
Iako u riječima Jermainea postoji barem zrno istine, dovoljno je pogledati bilo koji nastup i poslušati bilo koju Michaelovu pjesmu da vam postane jasno da je riječ o talentu koji bi teško mogao proći nezamijećeno. Gotovo je uvredljivo tvrditi da je za takav talent bilo potrebno fizički i psihički zlostavljati dijete.
Sve se to negativno odrazilo i na sam kraj njegove karijere. Umro je usred proba za nastupe za koje je bio prebolestan, ali su ga promotori forsirali na to u strahu da ne izgube novac. Radilo se o čovjeku koji je bio prisiljen pjevati i plesati neovisno o tome želi li to i je li na to spreman.
A sve je to dio naslijeđa Joea Jacksona.