POČETAK radnog dana Igora Sokača iz Cabune ne razlikuje se previše od prvih radnih sati u bilo kojoj tvrtki u zemlji. Na posao, priča nam, dolazi oko osam ujutro. Pije kavu i provjerava mailove. Gleda ima li novih narudžbi, koliko ima posla i do kada mora isporučiti brašno.
"I onda meljemo", kaže.
Igor Sokač je, naime, vlasnik kamenog mlina. Mlin je u obiteljskom vlasništvu posljednjih sedamdesetak godina. Prvi vlasnik bio je Igorov djed, a on je, oživjevši ga nakon desetljeća tijekom kojih je bio izvan funkcije, obrt nazvao “Dedin mlin”.
Igor je u mlinu proveo djetinjstvo.
"Moj deda Martin i baka Katica mlin su pokrenuli 1947. godine. Kad sam se ja rodio, 29 godina kasnije, u njemu je radio i moj otac. Obrt se poslije zatvorio, ali mi smo, kao obitelj, uvijek mljeli za vlastite potrebe. Sjećam se kolone zaprežnih kola koja su dolazila u mlin. Seljaci su donosili svoj kukuruz i pšenicu. Nekad je mlin bio centar svakog sela i oko njega se stalno nešto događalo. Dolazili su i ljudi iz susjednih sela. Nekako su se više družili nego danas. Ja sam, kao dječak, u tom mlinu bio cijelo vrijeme. Kući bih se vraćao bijel ili žut, kose pune brašna. Mama se, sjećam se, uvijek ljutila kad bih se pojavio takav. Govorila je da ću sigurno biti mlinar, kao deda", priča Igor Sokač.
Mama je, očito, bila u pravu. Igor Sokač se nakon završetka osnovne škole u Zagrebu školovao za mlinara. S 18 godina zaposlio se u jednom industrijskom mlinu u Virovitici.
Tu je ispekao zanat i naučio sve o mlinarstvu. U mlinu u Virovitici ostao je gotovo dvadeset godina. Možda bi tamo radio i danas da financijska kriza nije tako snažno pogodila Slavoniju.
"Tvrtka se raspala i dobio sam otkaz. Završio sam na burzi i nikako nisam uspijevao pronaći posao. Gdje god bih pokušao, ne bih uspio. A imao sam taj mlin i razmišljao sam: on je hranio mog djeda. Ako je mogao njega, može i mene", priča Igor Sokač.
Tradicijska vrijednost mlina pokazala se kao odlična tržišna prednost. Nije svejedno, otkriva Igor, meljete li žitarice u kamenom mlinu ili u nekom industrijskom pogonu.
"Sama meljava na kamen potpuno je drukčija nego u industrijskim mlinovima. Ovdje, na kamenu, brašno zadržava sva nutritivna svojstva žitarice. Možete dobiti samo dvije vrste brašna, krušno ili, od cijelog zrna pšenice, integralno. U industrijskoj meljavi možete dobiti četiri ili pet tipova. Oštro, mekano, polubijelo… Hoću reći, nutritivno svojstvo brašna iz kamenog mlina je kvalitetnije", objašnjava.
Novi rođendan mlina obitelji Sokač bio je 15. listopada 2013. godine. U posao je Igor krenuo s idejom da melje vlastite žitarice. Samo ono što uzgoji na vlastitom komadiću zemlje. Start je, priznaje, bio prilično težak, kao i pri pokretanju svakog obrta. Za početak, dogovorio je suradnju s jednim web shopom koji prodaje zdravu hranu i nekoliko specijaliziranih dućana.
"Stvarno nam je krenulo nakon međunarodnog sajma poduzetništva, obrtništva i poljoprivrede Viro Expo u Virovitici početkom 2014. godine. Tamo sam izlagao kako radi kameni mlin na štandu općine Suhopolje. Ljudi su zastajkivali pokraj štanda, gledali, isprobavali brašno, raspitivali se. I nakon toga su uslijedile narudžbe iz Zagreba, Splita, Varaždina…", priča.
Najdraži mu je dio posla raditi za susjede i prijatelje, ljude iz okolnih sela koji u njegov mlin dođu samljeti vlastitu pšenicu za svoju obitelj.
"Najdraža mi je ta uslužna meljava, kad dođe susjed iz sela i donese svoju žitaricu. Nekako mi je lijepo znati da će ljudi moći jesti ono što su sami uzgojili. I tog posla još ima. Ljudi su to prepoznali, donose i melju heljdu, raž, pir. Tako je radio moj djed, to je bio njegov poslovni model. Od uslužne meljave danas se ne može živjeti, ali ona mi je najdraža", priča nam Igor Sokač.
Dedin mlin je obiteljski posao u svakom smislu. U mlinu, ovisno o potrebi, rade svi članovi obitelji Sokač. Najviše je tu Igor, ali ako je gužva i odjednom stigne puno narudžbi, u posao se uključuju i njegov otac, majka, supruga, brat. Čak i djeca dođu pomoći. Možda ponajprije zbog njih, Igor Sokač nikada nije ozbiljno razmotrio odlazak iz Hrvatske.
Odlučio je posao graditi iz Cabune, sela s oko 800 stanovnika i manje od 300 obitelji, blizu općine Suhopolje.
"Pomislio sam na to, naravno da jesam. Prvi put mi je odlazak pao na pamet kad se tvrtka raspala i kada sam dobio otkaz. Da nemam obitelj, možda…." kaže, a onda mijenja ton.
"Gledajte – da je lagano, nije. Ali da odem van, isto bih puno radio, kao što radim i ovdje. Možda bi mi na kraju mjeseca ostao koji euro više, možda bih živio s manje stresa zbog posjeta neke inspekcije… Ali ja volim to što radim, volim mjesto u kojem živim, volim svoju obitelj. I ne mogu reći da živim loše. Ne ovisim ni o kome i zadovoljan sam", zaključuje Sokač.
Igor Sokač potvrđuje nam da, bez obzira na sve, na ovim prostorima naša sreća traje od 7. stoljeća. "Ostajemo di smo" poruka je nove kampanje Ožujskog piva. Igor Sokač jedan je od onih koji su za sebe u Hrvatskoj pronašli pravu priliku. Uspješan je i sretan jer je od starog obiteljskog mlina stvorio posao i sa svojom obitelji ostao u Cabuni.