LET 3 sutra će se pjesmom Mama ŠČ! pokušati iz prvog polufinala plasirati u finale Eurosonga, a tim smo se povodom odlučili prisjetiti karijernih početaka benda.
U suradnji s Yugopapirom donosimo vam intervju s Prljom i Mrletom iz 1989., a što su sve tada otkrili novinaru Gordanu Paunoviću pročitajte u nastavku.
Listopad 1989: Najnoviji dokaz da se kod nas negdje (ipak) nešto događa je vinilna avantura riječkog sastava Let 3 - Two Dogs Fuckin. Koncertna aktivnost ovih nasljednika YU punk legendi Parafa i Termit čvrst je dokaz u prilog tezi da se samo s nogama u svojoj, ma kako lokalnoj tradiciji, i s pogledom uprtim u svijet, može postići glazbena uvjerljivost dostojna poštovanja.
Daleko i od toga da su "nova velika nada" i od mogućnosti da se pretope u prosječni YU pop rock, Let 3 su otok samopoštovanja i smirene kreativnosti koja samu sebe opravdava, kako to već mora biti...
Što se sve događalo od 1984., kad su Let 3 nastali, kroz što je grupa prošla na putu do ploče?
MRLE: Ja sam prije svirao u Termitima, Prle u Umjetnicima ulice. Kad su se oba benda raspala, s gitaristom iz Parafa - Ričijem - napravili smo Let 2. Odnosno, prvo smo se našli s nekim ljudima iz Rijeke, uglavnom muzičarima i počeli kao Strukturne ptice seriju multimedijalnih projekata. To je bio neki Let 1, zapravo, onda su nastali Let 2. Taj sastav se rasuo poslije nekog vremena - vojska, brod, ženidbe - i onda su došla još dva čovjeka, Miki iz Umjetnika ulice i Tubin iz Ogledala, i mijenjali smo ime.
Grupa Umjetnici ulice očito je vrlo značajna za okupljanje ovog sastava, ali o njoj se van Rijeke malo zna, mada je bila dio te slavne riječke generacije Paraf-Termiti-Mrtvi kanal...
PRLJA: Mi smo bili klinci od sedamnaest-osamnaest godina koji su svirali klasičan riječki punk. Imali smo dosta koncerata u Rijeci, ali samo jedan van, u Zagrebu, jer nam i nije padalo na pamet da idemo negdje. Nismo imali snimke, ništa, samo smo svirali, ali smo imali jedan status narodnog benda. Baš poslije odlaska Termita mi smo uzeli tu ulogu dolje u Rijeci...
Vi sad predstavljate neku vrstu ujedinjenja tog riječkog proto-punka, pa je zanimljivo usporediti vašu sadašnju, ipak dosta složeniju muziku, s onim što se događalo prije sedam-osam godina. Kakva evolucija iza toga stoji, prvo u vašim slušateljskim iskustvima?
PRLJA: Ja ne slušam nijednu konkretnu vrstu muzike posebno, kako-kada, ali muzičke uzore nemam. Nikad nam i nije padalo na pamet da nekog stilski skidamo, ne zanima me to uopće. Tako je i ta evolucija čisto naša, dogodila se u našim glavama.
MRLE: Da, na nas su kačili tu oznaku "dark" kad smo počeli, a da mi nismo uopće znali što bi to trebalo biti. Baš je smiješno kad se sad sjetiš - mi smo već svirali - a Miro iz Fita je počeo u diskoteci praviti dark-dance večeri, pošto se upravo vratio s broda i donio to u Rijeku. I mi smo otišli tamo - hajde, Miro drži neko veče, pušta neku muziku - sve misleći da je taj dark-dance nekakva crnačka muzika. Tamo smo tek vidjeli da je ta muzika, sasvim slučajno, slična onom što mi radimo. No ova ploča nema uopće veze s tim.
PRLJA: Nekad smo, naravno, slušali dosta Joy Division. Ja sam slušao i Clash, Stranglers, Magazine, svu tu punk i novovalnu scenu. A opet slušao sam i Velvet Underground, ustvari sve sam slušao. Ne znam kako da ti objasnim, dođe mi period kad obožavam Queen, ili kad mi je Rick Wakeman najbolji na svijetu, nevjerojatne stvari...
MRLE: Ja sam jako volio i još uvijek volim Tuxedomoon. To mi je najdraži bend.
Ono što je meni upalo u oči, hm, u uši, slušajući ploču, su dvije pjesme koje održavaju vezu s riječkim punkom. Ciklama je pjesma Termita, zar ne?
MRLE: Da, mala ljubavna pjesmica koju sam ja onda napravio, u vrijeme Termita, i koju sviram sam na basu i pjevam.
Je li to onda neki programski čin, odsvirati jednu pjesmu Termita i podsjetiti ljude...
MRLE: Ne, to je baš moja stvar, nema mnogo veze s Termitima, samo je nastala u ono vrijeme.
A druga stvar, koja je po mom mišljenju sjajan punk komad i odskače od ostalih, malo složenijih pjesama na ostatku ploče, je - Izgubljeni.
PRLJA: Ti Izgubljeni govore o cijeloj jednoj generaciji, svjetskoj, a muzički se išlo na poskočicu, brojalicu koja bi bila zasnovana na poznatom rifu...
Wild Thing.
PRLJA: ... i mislim da i taj rif ima veze s tekstom i svime time, a sve skupa, kad se odsvira na neki naš način, posebno takvi rifovi, to onda mora zvučati punk.
Kad se Izgubljeni povežu sa jednom drugom vašom pjesmom - Armada, može se uspostaviti zanimljiv odnos. Je li Armada posveta riječkim nogometnim navijačima?
PRLJA: Radni naziv te pjesme je Jungle, ali mogla se zvati na kraju i Zulu Warriors, Bad Blue Boys, Torcida...
MRLE: To je džungla koja se događa u velikim arenama...
PRLJA: ...možda najjača potkultura sad. U muzici se u svijetu ništa novo nije pojavilo, ništa kao što je punk bio, tako da je to možda najjača stvar koja se desila, ti neki nogometni huligani... pojava koja izlazi van granica stadiona, definitivno.
Ta stvar ima veze s propašću rock and rolla, kako on ide sve niže i niže, tako se na drugoj strani otvaraju ventili za pražnjenje koji više ne postoje tamo gdje bi trebali biti.
Ono što je sa tehničke strane zanimljivo je uloga izvršnog producenta. Helidon je izdavač, ali je Dallas, oličen kroz Gorana Lisicu Foxa, odigrao krupnu ulogu, kao i oko izdavanja ploča Mizara, recimo. Je li uloga Dallasa usporediva s ulogom koju imaju neke nezavisne izdavačke kuće na Zapadu, koje služe samo kao kišobran za zaštitu interesa i umjetničkih sloboda autora, a distribuciju prepuštaju većoj firmi? Odnosno, je li vam se Helidon miješao u ono što radite?
MRLE: Ne, mi smo snimili materijal i ponudili im ga, oni su pristali i izdali ga, jednostavno zato što oni to mogu. Imali smo potpuno odriješene ruke da radimo šta god smo htjeli, a Dallas nas je uputio kako s profesionalne strane sve to učiniti u studiju, na koji način svirati i snimati. No to je ipak samo pedeset posto i manje od onog što treba učiniti. Ostale stvari, oko produkcije i omota, kontakta s izdavačem, dobivanja dobrih uvjeta za snimanje - sve je to Dallas obavljao. Preko njih smo, na primer, dobili taj studio Tivoli koji je jako teško dobiti, i u koji smo i mi ulijetali u nekim rupama, kad neko drugi nije snimao, pa je miks i produkciju radio Janez Križaj (skupa s Dallasom), jedan od najboljih u svom poslu kod nas, majstor svog zanata. Velika je uloga Dallasa.
Znači Dallas je odgovoran za produkciju, organizaciju snimanja i realizaciju cijelog projekta. Ali omot je radila Nova Evropa - Dejan Križaj, Jani Štravs i ostali. Tko je na omotu ustvari, pošto postoje razna tumačenja?
MRLE: Ma, to je baš naš hir - jedan naš prijatelj. Ne znam je li ti se sviđa slika, on izgleda dosta zadovoljno i glupo u isti mah. A Štravsa smo upoznali u Ljubljani, dok smo snimali, tako smo i došli u vezu s Novom Evropom. Oni su stavili na omot i ovaj čekić i nakovanj, ali to je samo uzorak, nikakvih ideoloških pretenzija nemamo.
I vi ste se iskušali pred stranom publikom, austrijskom i talijanskom. Kako ste dosad prolazili svirajući povremeno vani i uopće kako ste do tih svirki došli?
PRLJA: Pa, to je sve preko Dallasa. Gdje god smo svirali, Beč posebno, prošli smo fantastično, ali to je sve početak, da se nešto postigne u inozemstvu treba puno više raditi.
Nekad, kod Strukturne ptice, imali ste multimedijalne projekte. Hoćete li kao Let 3 neke od tih vanmuzičkih stvari uključivati u svoje nastupe?
PRLJA: Uvijek smo koketirali s tim, video, filmske projekcije, uloga glume u samom nastupu. Pokušavamo na koncertu dati nešto više od gole svirke, napravimo uvijek neku fintu - to su tradicije ostale još od Termita, pa su prenesene na Strukturne ptice, koje su bile jedan umjetnički pothvat, muzički ne više od sessiona. Let 3 isto pokušava na koncertu ponuditi neku zabavu, nekad je to smiješno, nekad šokantno. Tako i na prvom koncertu u Beogradu obećavamo neku svinjariju svoje vrste. Što će to točno biti ne znam.
MRLE: Imali smo jednu u "Feniksu", to je diskoteka u Rijeci, na danima "Vala" (Omladinski list). Svirali smo na playback, ali svirali smo Zdravka Čolića - "Glavo luda". Iza nas je bio Hari Mata Hari, pa možeš zamisliti atmosferu.
Što niste pjevali nešto njihovo?
MRLE: Nismo znali. Ne znamo te pjesme, Čolića znamo.
Znači Zdravko Čolić ima značajnu ulogu u oblikovanju stila grupe Let 3.
PRLJA: Mogu ti reći da su, kad sam bio klinac, sve djevojčice u razredu bile zaljubljene u njega, tako da sam ga zapamtio.
Po zlu.
MRLE: Nee, skrivene želje, skrivene želje...
Razgovarao: Gordan Paunović (Ritam, 1989.)