U VEĆINI zemalja, ako se podvrgnete estetskoj kirurgiji to ćete platiti iz svog džepa i to vrlo vjerojatno - masno. Zdravstveno osiguranje u nekim slučajevima pokriva estetske operacije samo ako su medicinska nužnost i nisu primarno obavljene zbog estetskih razloga.
Međutim, u Brazilu je situacija malo drugačija, piše Vice. Tamo se smatra da pacijenti imaju "pravo na ljepotu" te su u javnim bolnicama plastične operacije besplatne ili jeftine, a vlada svake godine subvencionira skoro pola milijuna plastičnih operacija.
I dok vam se to na prvu može učiniti kao odlična stvar, Alvaro Jarrin koji godinama proučava estetsku kirurgiju u Brazilu, kaže da to sa sobom nosi i mnoge nedostatke. "Svi koje sam intervjuirao, a koji su se podvrgnuli estetskim operacijama u Brazilu priznaju da je to bilo zaista riskantno", piše on za Vice. Kaže da su mu pacijenti rekli da uvjeti u bolnicama nisu bili najprofesionalniji te da su ih uglavnom operirali specijalizanti kojima su služili kao pokusni kunići.
"Ipak, ovi pacijenti, većinom žene, kažu mi da je u Brazilu živjeti bez ljepote još veći rizik. Ljepota se smatra tako važnom za tržište rada, pronalazak partnera ili za bilo kakvo napredovanje u životu da mnogi jednostavno ne mogu reći ne ovakvim operacijama", piše Alvaro.
U državnim bolnicama postoje liste čekanja za estetske operacije duge i po nekoliko mjeseci, pa čak i godina, a godišnje se ukupno obavi oko 1.2 milijuna plastičnih operacija. Brazil je drugi najveći konzument plastične kirurgije na svijetu.
Brazil danas zdravlje gleda kao temeljno ljudsko pravo te daju besplatno zdravstveno osiguranje svim svojim građanima. Međutim, javne bolnice nemaju dovoljno sredstava, a Brazilci srednjeg i višeg staleža zbog toga češće koriste usluge privatnika. U Brazilu tako trenutno djeluju dvije razine kad se o zdravstvu radi - privatno koje je luksuzno i veoma suvremeno, te državno koje nema dovoljno financijskih sredstava, ali daje osnovne usluge radničkoj klasi.
Plastična kirurgija se također smatra tom osnovnom uslugom ponajviše zbog napora kirurga imena Ivo Pitanguy, čovjeka kojeg danas zovu "papom estetske kirurgije". On je 1950-ih uvjerio predsjednika Juscelina Kubitscheka da je pravo na ljepotu nužna kao i bilo koja druga medicinska potreba. Pitanguy ga je uvjerio da ružnoća stvara toliku psihološku patnju u Brazilu da medicinari jednostavno ne mogu ignorirati taj "humanitarni problem".
1960. je otvorio prvu kliniku koja je nudila plastične zahvate siromašnima. To je bio toliko uspješan potez da su ga počele slijediti i ostale medicinske institucije u zemlji. U zamjenu za jeftine ili besplatne estetske zahvate, pacijenti su liječnicima pomagali da uče i usavrše svoje operativne vještine.
Brazil je bio savršeno mjesto za ovakvo nešto. Početkom 1920-ih brazilski su znanstvenici tvrdili da je ljepota mjerilo "rasnog napretka". Ljepota je počela dobivati veću kulturnu snagu, a plastični kirurzi naslijedili su ove ideale i gledali svoju praksu kao "popravljanje pogrešaka previše rasnih mješavina" u toj zemlji, pogotovo među nižim slojevima. To se održalo do danas pa se u nedavno objavljenoj knjizi Biopolitika ljepote tvrdi da je upravo humanitarizam glavna pokretačka snaga estetske kirurgije u brazilskim javnim bolnicama.
Kad je Alvaro počeo sa svojim istraživanjem, glavnina korisnika plastične kirurgije u brazilskim javnim bolnicama bile su, primjerice, žrtve opeklina i ostali pojedinci sa sličnim deformacijama. No, u gotovo 95 posto bolnica gdje je provodio istraživanje te operacije pretvorile su se u operacije sa čisto estetskom svrhom, tvrdi on.
Budući da većinu tih zahvata obavljaju specijalizanti koji uče za estetske kirurge, on imaju najviše interesa upravo za tim - učenjem estetskih zahvata, što će im kasnije omogućiti da otvore svoje privatne ordinacije. No, zbog toga imaju veoma malo interesa za posvećivanje rekonstruktivnim zahvatima koji poboljšavaju tjelesne funkcije ili smanjuju bol. Većina inovacija u estetskoj kirurgiji najprije se obavlja u državnim bolnicama da bi se tamo testirali na siromašnijim pacijentima koji tako postaju pokusni kunići.
Renata, pacijentica s kojom je Alvaro razgovarao, operirala je grudi u takvoj jednoj državnoj bolnici. Grudi su joj nakon operacije ostale deformirane, a bradavice nejednake. Dobila je i tešku infekciju koju je liječila mjesecima i koja joj je ostavila velike ožiljke na tijelu. Razmišljala je o tome da tuži doktora, no zbog financijskih troškova te svjesnosti da vjerojatno ne bi dobila veliku odštetu od te je ideje odustala. Nagodila se s bolnicom u zamjenu za još jednu besplatnu operaciju, u nadi da će ovaj put završiti dobro.
U svijetu se brazilski estetski kirurzi veoma cijene. Tijekom jedne međunarodne konferencije o estetskoj kirurgiji u toj zemlji jedan je američki plastičar rekao Alvaru: "Brazilski kirurzi su pioniri... Znate zašto? Jer u Brazilu nemaju zakonske barijere za generaciju novih tehnika. Mogu biti kreativni koliko žele..."
Drugim riječima, ne postoji zakonska zaštita siromašnijih pacijenata od loše medicinske praske. U zemlji u kojoj se ljepota smatra najvažnijom za državljanstvo, pacijenti pristaju biti pokusni kunići u zamjenu za ljepotu. No, često je to pod prisilom, a posljedice mogu biti strašne, zaključuje Alvaro.