Film Požuda (Babygirl) počinje i završava uzdasima Nicole Kidman, razlika među njima jest što su prvi glumljeni, a drugi potječu od stvarnog seksualnog uzbuđenja. Između jednih i drugih odvija se komplicirana i povremeno uzbudljiva drama koju iz nekog razloga posvuda tituliraju kao erotski triler.
>>Nicole Kidman o snimanju erotskog filma: Morali smo stati, bilo mi je dosta orgazama
Zlatnim dobom erotskog trilera smatraju se devedesete godine i u središtu zbivanja obično su bile neke iznimno seksualno privlačne žene zbog kojih bi muškarci doslovno gubili glavu, kao što su recimo Sharon Stone u Sirovim strastima (Basic Instinct), Kim Basinger u U posljednjoj fazi (Final Analysis) ili Linda Fiorentino u Posljednjem zavođenju (Last Seduction).
Seksualna dominacija i submisivnost
Požuda nema nikakve ni sadržajne ni stilske veze s takvim filmovima, između ostalog zato što uopće nije triler, već klasična drama (pa makar i erotska) čija je glavna protagonistica uspješna direktorica korporacije koja rješenje za svoju seksualnu frustraciju pronalazi u mladom pripravniku.
Nizozemska redateljica Halina Reijn tvrdi kako je ideju za film dobila kad je čula za ženu koja tijekom 25 godina braka nije doživjela orgazam te da su joj kao inspiracija poslužili filmovi Nemoralna ponuda (Indecent Proposal) i već spomenute Sirove strasti, što je zapravo neobična konstatacija jer je njezin film temom i tonom mnogo bliži, primjerice, Buñuelovoj Ljepotici dana u kojoj Catherine Deneuve, seksualno frustrirana u klasičnom braku, zadovoljstvo pronalazi tajno se prostituirajući.
S obzirom na temu seksualne dominacije i submisivnosti, Požuda je donekle bliska i Tajnici (Secretary, 2002.), jednom od prvih mainstream filmova, snimljenom mnogo prije 50 nijansi sive, koji su tematizirali BDSM. U njemu Maggie Gyllenhaal pronalazi zadovoljstvo služeći za seksualni, ali ne samo seksualni, užitak Jamesu Spaderu. Ne dajte se zavarati slabijim ocjenama na IMDb-ju riječ je o sjajnom, odlično glumljenom, zabavnom i jako seksi filmu.
Ipak, Požuda pronalazi vlastitu priču i sasvim originalan tone of voice u kojemu će ju ispričati. Nicole Kidman igra Romy, hladnu i uspješnu direktoricu inovativne tvrtke koja se bavi razvojem napredne robotike. Već u uvodnim sekvencama shvaćamo da je riječ o kontrol-frikuši koja istovremeno čini sve da joj i privatni život funkcionira idealno.
To savršenstvo ipak nije bez mane jer njezin seksualni život ne funkcionira. Vidjet ćemo u prvoj sceni kako su njezini uzdasi zapravo glumljeni orgazam u seksu sa suprugom (Antonio Banderas), a odmah zatim otrči u drugu, udaljenu sobu i tamo se samozadovoljava gledajući pornografiju s temom incesta.
Sljedećeg dana na ulazu u zgradu u kojoj radi prisustvovat će neobičnoj sceni. Agresivni pas koji se nekome otrgnuo s povodca napada slučajnog prolaznika, no u trenu se na naredbu mladića koji se također slučajno ondje zatekao zaustavi i miroljubivo mu priđe. Nešto kasnije Romy će ponovno sresti tog mladića, za kojega ćemo saznati da se zove Samuel, dok sa skupinom pripravnika dolazi na uvodno upoznavanje u njezin ured.
Tko god je pogledao trailer ili ima makar kakvu naznaku o čemu se u filmu radi, već donekle zna što slijedi. Bez obzira na godine, Samuel očito ima onaj neki posebni mojo kojim s lakoćom dominira, kako psima tako i ženama. U jednoj od brojnih razmjena dvosmislenih dijaloga reći će Romy kako u džepu uvijek ima kolačić.
"Sve u životu svodi se na seks, osim samog seksa"
"Sve u životu svodi se na seks, osim samog seksa. Sam seks je zapravo borba za moć", rekao je svojedobno premudri Oscar Wilde, a stotinjak i nešto godina kasnije pojavio se film koji kao da je sama ilustracija ove rečenice.
Naime, Požuda se bavi motivom koji je svojevrsni stereotip unutar BDSM odnosa, ženom koja je dominantna i u poslovnom i u privatnom životu te žudi za submisivnom ulogom u seksu jer joj ona omogućuje da makar nakratko skine teret odgovornosti i odluka sa sebe i preda ga dominantnom partneru.
Središnji dio filma u kojemu se odvija taj power play, odnosno Romyno postepeno pristajanje na podčinjavanje i predaju moći Samuelu, što će dovesti do krajnjeg poniženja kao što je hodanje na sve četiri te pijenje iz tanjura na podu, najbolji je dio filma.
Iznenađuje hrabrost s kojom redateljica u mainstream filmu prikazuje dijelove BDSM seansi, no to je neusporedivo s hrabrošću koju pokazuje Nicole Kidman, ne samo prihvaćajući ulogu koja je prikazuje u ponižavajućim situacijama već i spremnosti, slično kao i Demi Moore u Supstanci (The Substance), na ulogu u kojoj nije moguće sakriti godine. Kidman je neosporno i danas vrlo atraktivna, no skori ulaz u šezdesete ipak se na njezinom tijelu već nazire.
Usput, Kidman u iznimno zahtjevnoj ulozi pokazuje glumački raspon koji smo rijetko od nje imali prilike vidjeti te s lakoćom iz scene u scenu, a nekad i unutar iste scene mijenja raspoloženja i tonalitet svoje uloge, iz dominacije u sramoćenje, iz osjećaja lagodnosti života više klase u potpuno poniženje, iz bijesa u strah, iz straha u napaljenost itd.
Reijn, koja je i scenaristica filma, zanimljivo koncipira okruženje u kojemu se kreće glavna junakinja. Riječ je o lijepim ali hladnim prostorima, i na poslu i kod kuće, jednako tako ispeglanim, pristojnim no distanciranim kolegijalnim odnosima, ali i srdačnom no zapravo frigidnom odnosu sa suprugom, dok je u relaciji spram djece riječ tek o ulozi odgovornog roditelja, no ništa dublje od toga.
Čini se da je na tom dijelu priče i redateljica malo povukla ručnu, kao da nije znala što bi počela s kćeri lezbijkom koja postaje zabrinuta za majku.
Naravno, tu su i roboti na kojima počiva uspjeh firme, a time i Romyn uspjeh. Oni su tu da bismo lakše shvatili Romy, koja je postala poput njih, hladna i efikasna, no lišena emocija i seksualno prazna. Sve dok nije srela 30-ak godina mlađeg Samuela.
Bavi se ozbiljnom temom, ali završava prebrzo i prelako
Zanimljivo, iako je riječ o velikom rasponu godina koji bi i sam mogao postati temom filma, Požuda ga ne naglašava, već fokus stavlja na odnos dominacije i podčinjavanja koji s vremena na vrijeme prijeti da će iskliznuti iz tračnica seksualne igre i pretvoriti se u nešto mnogo opasnije.
U tim trenucima film pokazuje mogućnost da ode i korak dalje te malo dublje zagrebe u psihologiju glavne junakinje umjesto da tek ovlaš sugerira kako su njezine seksualne frustracije posljedica trauma iz djetinjstva, no to se ipak ne dogodi.
Dapače, film koji se bavi ozbiljnom temom i teškom seksualnom frustracijom završava prebrzo i prelako, gotovo u stilu kakve lajt komedije, dok si pucnuo prstima sve se riješi na najbolji mogući način, a kako sam u prvoj rečenici ovog teksta naveo, posljednji uzdasi u filmu više nisu glumljeni, već potječu od istinskog seksualnog uzbuđenja.
Zanimljiva je Požuda, film s mnogo vrlina i tek nešto manje mana. Atraktivno je režiran, kreira iznimnu seksualnu napetost, dobro osjeća ritam i potencira izvrsne glumačke nastupe, ne samo onaj već pohvaljene Nicole Kidman, kojoj ćemo kad-tad morati priznati da je velika glumica s respektabilnom filmografijom, već i mladog Harrisa Dickinsona kojega smo upoznali u Trokutu tuge, no ovdje opet zrači autentičnošću koja privlači ne samo Kidmanicu nego i gledatelje.