KOSOVO, koje dio svijeta (i većina Srbije) još uvijek smatra državom unutar države, u sebi ima još dvije, potpuno različite i posvađane nacije.
Nakon graničnog prijelaza Jarinje, sve ostaje slično kao u južnoj Srbiji, Lici ili bilo kojoj nerazvijenoj regiji na ovim prostorima - pomalo uspavano, zapušteno i napušteno. Ono što se povećava je broj nacionalnih simbola na putu: srpska zastava je na svakoj banderi, SNS-ovi i Vučićevi plakati posvuda, pravoslavni krst se ponegdje može naći i nasred ceste.
Vidi se da su tenzije ovdje visoke i da srpska manjina želi sačuvati svoj identitet pod svaku cijenu. Pritom, nažalost, identitet poistovjećuju s vladajućom strankom u “matičnoj” državi, otprilike kao HDZ u Hercegovini.
Lako je skužiti i u kojem selu je koje stanovništvo, zbog zakonom propisanih dvojezičnih tabli. Ondje gdje su Albanci, prešaran je srpski naziv sela; ondje gdje su Srbi - albanski.
Amerikanci i Talijani paze da se narod s dvije strane mosta ne pobije
Slika ratnog stanja najizraženija je u Kosovskoj Mitrovici. Naime, ona je točno na granici srpskog i albanskog dijela - dijeli ih rijeka Ibar. Na mostu promet blokiraju američki Humveeji i talijanski karabinjeri, kao snage međunarodnog nadzora (KFOR, Kosovo Force) koje paze da se narod s dvije strane mosta ne pobije.
A volje za tim da se pobiju ima puno. U srpskom dijelu posvuda su nacionalistički grafiti, neki od njih osvanuli prije razgovora Aleksandra Vučića s kosovskim premijerom Albinom Kurtijem oko promjene u osobnim iskaznicama i registarskim tablicama Srba na Kosovu. Na parsto metara od mosta vide se ćirilični natpisi “jer odavde nema nazad”, “ne brinite, čekamo” i “Kosovo je Srbija, Krim je Rusija”.
Policijski auto stoji ispred nedavno ofarbanog grafita, kako bi se ipak pokazalo da ovdje još uvijek postoji službena vlast. Napetom policajcu ne sviđa se fotoaparat u blizini, pa je za mnom zaurlao “šta slikaš”. Nakon kratkog objašnjenja da smo iz Zagreba i da smo došli ovdje turistički, razgovor postaje puno ljubazniji: srpski policajci, umorni i napeti, koriste priliku da se požale oko aktualne situacije.
Pitaju “znamo li istoriju”, a za nove tablice kratko kažu “ovako ne mož' više da se živi”. Njihova verzija “istorije” vjerojatno je bitno različita od aktualne kosovske, a napetost se reže nožem: u sklopu Srbije, Albanci su desetljećima bili potlačena manjina - sada je situacija obrnuta, i preostali Srbi su postali skupina koja se potiskuje.
S dvije strane rijeke, dvije potpuno različite priče
Na južnoj strani Ibara, naravno, diskurs je potpuno drugačiji. Ono malo preostalih Albanaca koji znaju srpski (jer ga mlađi ne uče u školi i imaju otpor prema njemu) objašnjavaju kako bi Srbija “konačno trebala odustati od tablica” i kako je “dosta njihovog terora”.
S dvije strane rijeke žive dvije potpuno različite priče - svaka postavlja spomenike vlastitih palih heroja iz rata na Kosovu, vlastite zastave i simbole. Suživot u istom gradu tako se ovdje čini gorkom parodijom.
Ipak, najveće razlike u prelasku iz srpskog u albanski dio su sociološke i ekonomske. Jugoslavenska planska gradnja i uspavana atmosfera srpskog dijela Mitrovice preko mosta gledaju na svoj potpuni kontrast: već uz obalu su Albanci napravili blještavi šoping-centar i golemu novogradnju. Za ono što još nije izgrađeno brinu se dizalice, koje vire među novim zgradama na koju god stranu se čovjek okrene.
Cijelo Kosovo je ogromno gradilište, ovdje love ima
Nastavkom puta prema Prištini, taj fenomen postaje sve izraženiji. Cesta je u fazi proširenja, a cijelim putem uz nju vidi se nezamisliv broj kuća i divljih naselja koji će se na tu cestu povezati. Svaka treća zgrada je salon s keramikom, građevinskim materijalom ili namještajem - oni daju materijal za cijele nove gradiće koji uskoro trebaju dobiti infrastrukturu i fasadu.
"Developing country" je kategorija koja se obično koristi za propala društva od kojih je bog davno digao ruke - ali Kosovo je puna definicija zemlje u aktivnom razvoju.
Glavni grad je sličan: gigantski stakleni neboderi, stambeni i turistički objekti niču posvuda. Da se razumijemo, ništa od toga nije rađeno planski ni smisleno. Prometna infrastruktura je u gradu praktički nepostojeća, struja nestaje jednom dnevno (i tada se pale stotine već pripremljenih generatora), a prometni propisi i parking ovdje funkcioniraju samo u mašti.
Klimatizacija u autobusima izvedena je tako da voze s otvorenim vratima. Sve su to dječje bolesti zemlje kamo je novac došao naglo i trebat će neko vrijeme da ih se riješi.
Nevjerojatno nakaradne konstrukcije svugdje
Slična stvar je s arhitekturom. Svuda u vidokrugu su nevjerojatno nakaradne konstrukcije u američkom stilu, s mramorom, blještavim crnim krovovima i pola životinjskog carstva na visokim ogradama. Ukusa ovdje kronično fali - oni u potrazi za lijepom i jeftinom turističkom destinacijom neće biti oduševljeni.
Priština je Washington, Las Vegas i Los Angeles u jednom
Također, kao kontrast jakom proruskom sentimentu u sjevernom dijelu, Priština je Washington, Las Vegas i Los Angeles u jednom. Na Aveniji Billa Clintona (glavnoj u gradu) nalazi se i njegov kip, a iz pozadine gleda njegov portret na glomaznom plakatu, koji je visok skoro kao i zgrada na kojoj se nalazi.
Odmah iza toga netko se sjetio nazvati butik Hillary, a nekoliko desetaka metara dalje je i filijala Hillary 2 (netko kreativniji nazvao bi je Monica Lewinsky).
Preko puta je bista Madeleine Albright, malo dalje ulica Roberta Dolea. Sve ono što je u srpskim općinama simbol najvećeg neprijateljstva, zla i stradanja, u glavnom gradu je simbol sigurnosti, junaštva i zaštite. Time je Kosovo zapravo jedna od onih država u kojima se borba za prevlast između globalnih velesila aktivno vodi, iako sukob više nije u akutnoj fazi. E da, imaju i repliku Kipa slobode na periferiji.
Ipak, i u Prištini je najzanimljivije vidjeti tu živost i aktivni protok novca, koji su u bivšoj Jugoslaviji prisutni još jedino na Jadranu u vrijeme turističke sezone. U gradu nema niti jednog praznog lokala - posvuda bliješte butici svih vrsta, kafići i restorani. Na tržnici, na kojoj dominiraju štandovi sa švercanim cigaretama, također ima ljudi svih generacija, koji aktivno troše eure. Dućani i restorani su redom puni, a vozni park ne djeluje ništa lošije od hrvatskog.
Prosječna plaća je 3600 kuna
Prema kosovskom uredu za statistiku, prosječna plaća 2021. iznosila je 484 eura, odnosno malo preko 3600 kuna. Pivo u birtiji košta euro i pol, a karta za autobus 40 centi - dakle, s takvom plaćom može se sasvim pristojno preživjeti. Standard se ovdje ubrzano penje - mi Jugovići često se rugamo Albancima jer nemaju ukusa, ali uskoro bi se oni mogli početi rugati nama jer love svakako imaju.
Na onih 3600 kuna treba dodati i značajne dotacije iz dijaspore, kao i sivu ekonomiju koja prolazi ispod radara statistike, a prema procjenama je ogromna. Tu je i još uvijek visok natalitet, zbog kojeg Kosovo ima najmlađe stanovništvo u Europi. Ovdje se pare troše naveliko, a Priština od siromašne provincije otprije nekoliko desetljeća postaje dinamično i bogato središte. Također, Albin Kurti je među domaćima percipiran kao pozitivac i “prvi premijer koji nije korumpiran”.
Bijeda je u Janjevu dovoljna da izbriše nacionalne razlike
Područja gdje galopirajući razvoj još nije stigao su ruralni dijelovi, pogotovo oni s manjinskim stanovništvom. Oko Gračanice, srpskog manastira pod zaštitom UNESCO-a, nalaze se trošne kućice. Lokalni čovjek na pitanje pomaže li država u održavanju odgovara: “Mi to ne priznajemo, za nas je to sve deo Srbije.” Time još jednom potvrđuje da je ovdje spremnost na kompromise još uvijek ravna nuli.
Standard nije ništa bolji ni u Janjevu, u kojem još živi dvjestotinjak Hrvata - selo je prljavo i poluprazno, kuće koje se već nisu urušile napuštene su, a stanovništvo koje je ostalo uglavnom se bavi poljoprivredom i stočarstvom ili skupljanjem sekundarnih sirovina. U manjim mjestima su stanovnici svih etničkih skupina osuđeni jedni na druge i jedino tako podjele prestaju funkcionirati. Iz birtije se zato čuje zanimljiv razgovor, kao iz filma Parada:
- Pa gde si, majku ti jebem četničku?
- Šta je, Šiptaru, sunce ti tvoje?
Onda zajedno krenu okretati runde jer su do popodneva poslove već obavili. Bijeda je ovdje dovoljna da izbriše sve razlike.
Srpski manastir čuva hrvatska vojska
Drugi srpski manastir, Visoke Dečane, čuva - Hrvatska vojska. Manastir ustanovljen još 1327. godine 2006. je stavljen na popis ugrožene svjetske baštine, a godinu nakon toga je blizu njega bila i eksplozija. U sklopu KFOR-a, koji je postavljen otprilike 300 metara uokolo, HV-ovci provjeravaju odjeću i dokumente na ulazu.
Kažu da je ovdje jednostavno “radno”, ali i nije im tako loše - kustos u suvenirnici objašnjava kako im tempo ovdje nije prejak, pa imaju dovoljno vremena uživati u manastiru i piti kavu u konaku. Na kraju svima ispadne dobro - vojnicima jer odu na radni izlet u kulturnu znamenitost, osoblju manastira i posjetiteljima jer se osjećaju sigurno.
Prema autoputu do Prizrena počinju se ponavljati standardni prizori: saloni s keramikom i namještajem, ceste od četiri trake za naselja koja će se tek izgraditi i raskošne arhitektonske nakaze u onima koja već jesu. Kosovo se razvija izrazito naglo i na tome mu se može samo čestitati. U toj maloj balkanskoj državi uskoro bi se mogle događati zanimljive stvari - nadajmo se samo u ekonomskom, ne i u društvenom smislu.