Bez mnogo pompe u kinima se odnedavno prikazuje ovogodišnji pobjednik Pula Film Festivala, film 48-godišnjeg debitanta Brune Ankovića, Proslava. Riječ je o ekranizaciji istoimenog romana Damira Karakaša, koji je ovog ljeta nagrađen s čak četiri Zlatne Arene, i to za najbolji film, za scenarij (Jelena Paljan), glavnu mušku ulogu (Bernard Tomić) i fotografiju (Aleksandar Pavlović), dok su mu filmski kritičari dodijelili Oktavijana za najbolji ovogodišnji cjelovečernji igrani film.
Pridodamo li tome nastup u glavnoj selekciji cijenjenog festivala u Karlovym Varyma, očito pred sobom imamo film oko kojega su doma manje-više svi suglasni kao o najboljem ovogodišnjem filmskom ostvarenju, a nije neuspješan ni izvan naših granica.
Jedini podatak koji kvari idilu je onaj s box-officea. U prvom tjednu prikazivanja film je pogledalo tek nešto više od 3600 gledatelja. Proslava nije hitoidan film i nitko nije ni očekivao veliku gledanost, no ipak je šteta što ne uspijeva privući malo više ljudi.
Izbjegava ideološke pozicije
Iako se bavi intrigantnom i u Hrvatskoj uvijek kurentnom temom, korijenima tragedije u Drugom svjetskom ratu, ovo nije još jedan film o ustašama i partizanima. Proslavu ne zanima široka povijesna freska, posve izbjegava ideološke pozicije i prvoloptašku polarizaciju, a umjesto toga izlaže intimnu, ali kompleksnu priču o jednoj ličkoj obitelji prije i neposredno po svršetku Drugog svjetskog rata.
Neobična, ali dramaturški efektna nelinearna struktura isprva može zbuniti, no kad se orijentiramo u vremenu, onda takav način pripovijedanja počne davati plodove. Film počinje u jesen 1945. godine s mladićem Mijom (Bernard Tomić), pripadnikom poražene ustaške vojske, koji se krije u šumi te motri na svoje selo u koje svraćaju partizani tražeći preostale ustaške vojnike.
Pomaže mu njegova supruga Drenka (Klara Fiolić), koja mu donosi hranu i nagovara na predaju, no Mijo želi još malo pričekati, nada se da su mu veće šanse da ostane živ ako se preda kad se malo smire strasti.
Priča zatim seli u 1933. godinu, u istom smo selu čije mještane uznemirava proglas o zabrani držanja pasa jer je pas ugrizao jednog žandara. Po očevoj naredbi Mijo (Lars Štern), sada u tinejdžerskoj dobi, zadužen je da obiteljskog psa Garu odvede u šumu i ostavi na milost i nemilost vukovima. Život obitelji toliko je bijedan da nemaju novaca ni platiti susjedu da ga ustrijeli.
Slijedi emotivno najteža i najpotresnija sekvenca filma, nakon koje se prebacujemo u još dalju prošlost, u 1926. godinu, kad Mijo, tada još dječak, svjedoči drastičnom rješenju za krajnju bijedu i glad u kojoj živi njegova obitelj: njegov otac (Krešimir Mikić) će svog bolesnog oca odnijeti na planinu da tamo umre.
Četvrti vremenski skok vodi nas u travanj 1941. godine. Mijo i njegova djevojka Drenka pridružuju se njezinom bratu Rudi (Nedim Nezirović) na dugom, cjelodnevnom pješačenju kako bi se priključili proslavi osnivanja Nezavisne Države Hrvatske. Mijo nije političan, ne razumije najbolje što se oko njega događa, no veseli se što "su dobili svoju državu u kojoj će moći pričati što žele".
Drenkin je brat, međutim, već pravi ustaša, euforičan i uvjerljiv snažno utječe na Miju pa naslućujemo daljnji razvoj događaja, onaj koji će se dogoditi između proslave na kraju filma i Mijinog nezavidnog položaja na početku filma.
Ne zaziva olake zaključke
Ovako prepričan sadržaj može nekoga tko nije gledao film odvesti na krivi put. Iako prodire u ličko srce tame, ni film ni Karakaševa proza ne zazivaju olake zaključke.
Rafiniranost filmske građe opire se svakom pokušaju političke interpretacije koji bi neminovno završio u banalnosti, jer ovdje nije riječ samo o pokušaju istraživanja podrijetla zla, korijena mržnje, psihološke ili sociološke anamneze fašizma, iako dijelom jest i to, Proslava je u prvom redu film o ljudima i životima koji su često izvan njihove kontrole.
Karaktere likova oblikuju obiteljske traume, krajnje siromaštvo, izoliranost i manjak empatije, a način na koji su ovdje prikazani toliko je autentičan da postaju univerzalni. Naime, bili bi gotovo jednako tragični i da ih finale filma ne odvede na ustaški dernek.
Jest, fašizam uvijek izrasta na ljudskoj nevolji i traumi, kako tada tako i danas, ali se Proslava ipak čuva prejakih riječi. Umjesto toga, redatelj minuciozno dočarava tragediju života u Lici prije nego što će se taj život pretvoriti u novu i još mnogo goru tragediju.
Mijo nije imao mnogo izbora u životu, a kad ga je konačno dobio, očito je izabrao pogrešno. I zaista bi bilo licemjerno iz ugodne fotelje Cinestara oko toga nešto pametovati. I ovako kako je, dovoljno je gadno.
Isti su pristup odabrali i autori filma. Progovoriti o ovako osjetljivoj temi, a pri tome ne upasti u von oben moralizaciju, izazov je koji je sjajno riješila scenaristica Jelena Paljan, portretirajući likove prvenstveno kroz njihove postupke, a tek zatim i kroz šture dijaloge koji se, izgovoreni u tvrdom ličkom dijalektu, čine vrlo autentičnima.
Rizik se isplatio
Bruno Anković pak režijski čini isto što i Paljan na papiru, diskretno, ali naturalistički uvjerljivo prikazuje isječke iz života obitelji koja nesvjesna šireg konteksta ide iz lošeg u gore. Pri tome, atmosfera šume, prekrasne, ali surove Like, dodaje nijansu jeze, ne one hororske, već egzistencijalne, pomalo i fatalističke.
Kraj filma, u kojem se glavni junaci uklapaju u proslavu NDH, obogaćen je autentičnim dokumentarnim snimkama u kojima vidimo lokalno stanovništvo kako pozdravlja ustaše i poglavnika. Ništa lakše nego na ovom mjestu s visoka poentirati, no stvar je u tome da je o proslavi i Proslavi svaki komentar zaista suvišan. Pa se od toga mudro suzdržao i autor filma.
Prije koji dan sam ovdje pisao o poražavajućim gledanostima hrvatskog filma u kinima, na žalost Proslava će nastaviti taj silazni trend, no to je ujedno i jedan od onih filmova koji su dovoljno dobri sami po sebi da im kino gledanost zapravo ne bi trebala biti presudna. Tim više što će je itekako imati prilikom prikazivanja na televiziji.
Karakaš, Paljan i Anković su temi o kojoj postoje samo dva suprotstavljena pola prišli neortodoksno, pričajući je odozdo, iz perspektive ljudi, ne odozgo kao povjesničari ili političari.
Taj odabir humanističke, a ne moralističke pozicije pokazat će se ne samo kao ključni filmski postupak Proslave već i kao potpuna promjena hrvatske paradigme kad je o tome vremenu riječ. Rezultat je originalan, emotivno snažan, autorski pošten i provokativan film od kakvih inače hrvatska kinematografija bježi glavom bez obzira. Ovdje se rizik itekako isplatio.