U jednoj sceni filma Šlager, glavna junakinja filma Sara (Lana Barić) prikazuje svojim učenicima u školi film Igora Mirkovića Noćni brodovi. Iznenadio me izbor jer nije baš riječ o reprezentativnom filmu pa sam se nakratko zabavljao razmišljajući koji bi drugi film bio pogodan za takvu scenu i onda shvatio: Noćni brodovi nisu dobar film, ali su jedini koliko toliko žanrovski čist hrvatski ljubavni film - ne romantična komedija - kojega se možemo sjetiti u ovom stoljeću.
Hrvatski autorski film zaista rijetko poseže za čistim žanrovima, nekad iz autorskog prezira, a nekad zato što je žanrovski film mnogo teže napraviti nego što se čini, no Nevio Marasović, redatelj filma Šlager, od svog prvog cjelovečernjeg filma, futurističke satire The Show Must Go On pokazuje za naše prostore sasvim atipična nagnuća prema filmu za gledatelje.
Ok, spomenuti The Show Must Go On je, usprkos hajpu koji je oko njega svojevremeno podignut, grozan film, nije mnogo bolji ni pokušaj nordic noir trilera Goran, no zato je intimistička drama-komedija Vis-à-vis prerasla u kultni indie film koji karakterizira nepatvorena iskrenost, dramaturška razigranost i iskričavi dijalozi.
U međuvremenu Marasović je snimio još dva filma, oba s potencijalom, no na žalost neiskorištenim, Comic Sans i Pamtim samo sretne dane, da bi se sada vratio formuli koja se pokazala tako uspješnom u Vis-à-vis.
Ukratko, na Bledskom jezeru susreću se dvoje bivših ljubavnika, Niko (Janko Popović Volarić) i već spomenuta Sara, kako bi zajedno napisali scenarij za Nikov sljedeći film. Već su jednom zajednički napravili uspješan film, no u međuvremenu su prekinuli vezu, očito se nakupilo gorčine i međusobnih zamjeranja pa se isprva čini kako je njihova suradnja osuđena na neuspjeh da bi s vremenom ipak pronašli ne samo način da surađuju već i onu emociju koja ih je svojedobno spojila.
Već je postalo opće mjesto da se Šlager uspoređuje s glasovitom trilogijom Prije Richarda Linklatera, a sam redatelj kaže da mu te usporedbe ne smetaju, no da je od trilogije Prije gledao samo prvi dio. Nema razloga ne vjerovati mu - sličan je slučaj svojedobno bio i s Daliborom Matanićem kojemu su novinari povodom Novina često spominjali nordic noir, a on je odgovarao da ga nikad nije gledao - no zapravo se pitam bi li bilo bolje da je ipak pogledao i preostala dva filma iz trilogije ili ne.
Šlager je tematski najbliži trećem, najgorčem dijelu trilogije, Prije ponoći, i da ga je Marasović ipak pogledao mogao ga je inspirirati na neke radikalnije i zanimljivije scenarističke poteze, a opet s obzirom da je riječ o genijalnom filmu izvanrednih dijaloga i glumačkih ostvarenja, lako ga je mogao demotivirati i odvratiti od snimanja Šlagera.
U svakom slučaju, zanimljivo je što je Marasović ne samo ubo sličan tonalitet i sentiment, već je i sam način nastanka filma identičan. Naime, Richard Linklater je priče i scenarije pojedinih filmova osmišljavao i pisao zajedno sa svojih dvoje glavnih glumaca Julie Delpy i Ethanom Hawkom, baš kao što je Marasović prionuo izradi scenarija u partnerstvu s Lanom Barić i Jankom Popovićem Volarićem.
Uostalom, na isti je način svojedobno Vis-à-vis napisao zajedno s Rakanom Rushaidatom i Popovićem Volarićem. Ok, rezultat nije ni blizu Prije ponoći, ali je dopadljiv i za hrvatsku kinematografiju osvježavajući.
Naime, hrvatski film zaista nije uvijek lako voljeti, gotovo uvijek tmuran, depresivan i čangrizav rijetko gledatelju pruža pravi užitak dobre priče i 3D karaktera, da o nekoj katarzi i ne govorimo.
Šlager, međutim, nije tipičan hrvatski film, on nema velike ambicije, već se skromno zadržava na jednoj banalnoj ljubavnoj priči, na dvoje sasvim običnih protagonista sa svim svojim vrlinama i slabostima, i na emociji koja nije puki konstrukt, već ju je zaista moguće doživjeti.
Nora Ephron je jednom rekla - a ako se netko kuži u ljubiće onda je to ona - kako su “ljubavni filmovi dokaz da je ljubav slijepa, a scenaristi gluhi za stvarne razgovore” pa je velika stvar što se scenaristički trojac Šlagera zaista ne uklapa u gornju rečenicu, već njihov film karakteriziraju životni i duhoviti dijalozi kroz koje se fino nijansira love&hate odnos dvoje protagonista.
A to je pak glumcima pružilo mogućnost sjajne i duhovite međuigre: Janko Popović Volarić kao da je dobio poneki sloj glumačke zrelosti u odnosu na ranije nastupe u Marasovićevim filmovima (Vis-à-vis, Comic Sans), dok je Lana Barić u nekoliko zaista uspjelih dijaloških scena spektakularno razigrana, emotivna i duhovita. Šlager je svojevrsni ženski parnjak filmu Vis-à-vis, no bolji je od njega upravo za Lanu Barić.
Iako mišljenja nisu sasvim unisona, ipak bih rekao da je Šlager do sada najbolji film Nevia Marasovića, ali na ovom mjestu dolazi i jedan veliki ali. Otkad se prvi put pojavio na sceni Marasović ima ulogu dečka koji obećava i već petnaest godina uspješno je brani - gotovo je svaki njegov film svojevrsni kroki, stilska vježba, nacrt za neki budući, veliki film, a ni Šlager nije iznimka.
Na primjer, Vis-à-vis je svojedobno na europskom filmskom portalu Cineuropa uvršten među pet najboljih europskih filmova 2013. godine, a jedan od filmova koji se na toj listi našao ispred njega je Oscarom nagrađena Velika ljepota. Priznat ćete, nije to mala stvar, no Marasovićeva karijera otada nije se mnogo pomakla, barem ne unaprijed.
Hoću reći da mi se čini kako je Šlager imao potencijal za nešto više od šarmantne improvizacije, da je od njega mogao nastati mnogo ambiciozniji film, ili konkretnije, mislim da je trebao trajati duže, da si je redatelj trebao dati truda da izvede na čistac tu ljubavnu dramu, da likove izvrne naglavačke, a da njihov odnos učini kompleksnijim, možda kao Linklater, možda kao Bergman, ili kao netko treći, a možda najbolje kao Nevio Marasović, samo da to uradi do balčaka i bez fige u džepu.
Ovako je Šlager ispao još jedan mali, simpatičan, ali ne posebno važan film koji potvrđuje da je Nevio Marasović zanimljiv mladić, doduše sad već mladić u srednjim godinama, ali mladić koji će možda stvarno jednog dana snimiti veliki film.
Do tada, gledanje Šlagera zaista nije loše iskustvo, čak i za one koji hrvatske filmove zaobilaze u širokom luku. Uz dvoje odličnih i inspiriranih glumaca, tu je i vizualni dizajn filma za koji je u prvom redu zaslužan Radislav Jovanov Gonzo, snimatelj koji jako voli boje, a ovdje one jako dobro prate emotivne dijapazone unutar kojih se film kreće.
Ako ništa drugo, kad neki profesor ubuduće poželi učenicima pokazati kadar iz domaćeg ljubića, imat će barem nešto bolji primjer od Noćnih brodova.
