Screenshot: SOS Osejava
OSEJAVI, jedinom preostalom zelenom pojasu u Makarskoj, "značajnom krajobrazu uz more", "park šumi" i javnom dobru, prijeti propast.
Sve kako bi se pod krinkom onog što političari zovu "interes grada", "razvoj sportskog turizma" i "produljenje turističke sezone", zapravo pogodovalo krupnom privatnom kapitalu i gradnjom sportskog centra privatnog investitora na državnoj zemlji i šumi, bespovratno uništio prekrasan prirodni krajolik i zaštitni znak Makarske - poluotok površine 70 hektara na istočnom rubu grada.
Zato su se građani Makarske organizirali u nadstranačku inicijativu SOS Osejava, koja je prikupila više od četiri tisuće potpisa za peticiju kojom se zahtijeva da se ne dozvoli nikakva gradnja na Osejavi. Jer znaju da je to zapravo krinka za ono što bespovratno uništava Makarsku Rivijeru - sumanutu apartmanizaciju obale i devastaciju prirode.
Makarska i okolica omiljeni su kraj ljubitelja prirode iz cijele Hrvatske (i inozemstva), pa su podršku zaštiti i čuvanju Osejave dali su mnoge poznati umjetnici, koji vole i poštuju prirodu što okružuje Makarsku. U videu koji su snimili kao potporu Osejavi, Anđa Marić, Marija Škaričić, Filip Juričić, Ivana Roščić, Goran Bogdan, Leon Lučev i drugi poručuju da trebamo čuvati pluća naših gradova.
Nera Stipičević, glumica zagrebačkog kazališta Komedija, posebno je oduševila nadahnutim i spontanim videom, koji je snimila iz srca i od srca i koji je samo na njenom Facebook profilu pogledalo gotovo osam tisuća ljudi. S obzirom na to da je iz Makarske, jako je i osobno boli ono što se od Osejave pokušava napraviti. Nera ja snimajući video plakala, a to se dogodilo i mnogima koji su gledali njenu poruku.
Ovako je opisala što ju je nagnalo na ovakav ustup: "Osjetila sam enormnu potrebu da se i svojim likom i svime što on donosi, kao privatna i javna osoba koja je u Makarskoj provela polovicu svog života, obratim Makaranima i svim žiteljima RH. Svaki čovjek u sebi nosi emocije i racio. U trenucima prije donošenja odluke da se obratim javnosti preko društvene mreže svoje emocije i racio dovela sam u balans a strah, koji grli svakog od nas, je time bio minoriziran. Emocije su srž čovjeka. Da emocija nema ne bi bilo velikih djela i stanja, ne bi bilo ljubavi, suosjećanja, ne bi bilo čovjeka u današnjoj definiciji u kojoj on jest. Emocije nam govore tko smo uistinu, a kada ih zatomimo, radimo to iz osobnih strahova. Više individualaca s osobnim strahovima čine kolektivni strah, a on nas danas gazi kao ralica.
Kao umjetnica, vođena sam emocijama svaki dan i danas mogu reći da su me moje vlastite emocije, zbog svog intenziteta, spasile. Tek kada Vas bol zaustavi i kada shvatite da nemate gdje dalje, gledate pravu sliku ispred sebe. Neki trebaju doživjeti velike udarce, a neki pak drugi, koji su osjetljiviji imaju druga iskustva za proći. Putevi su različiti, no jedan je cilj - oživjeti.
Taj dan ja sam vidjela Osejavu bez zelenog, bez šume, sjetila sam se sve te nakaradne betonizacije diljem naše obale i prekrasne zemlje i osjetila sam onu potrebu iz utrobe, da istinski kriknem "Dosta!". Svi osobni strahovi i izlike da ne snimim video su iščezle i moje je Biće progovorilo. U tom trenutku sam još jednom shvatila da je priroda važnija od nas i da netko mora i za nju govoriti.
Naša najveća odgovornost je da osluškujemo sebe i ponašamo se u skladu s istim, tek tada možemo biti autentični, a kada se naše autentičnosti zbroje dobit ćemo i autentično društvo koje cijeni sva prirodna, kulturna i tradicionalna dobra i neće nam više nikada pasti napamet dizati ruke sami na sebe."