DOGODILO se ono što su svi predvidjeli nakon izlaska novog albuma Trama 11 - odnosno, predvidjeli su to svi osim glavnih aktera i uskog kruga njihovih sljedbenika. Koncert u Splitu otkazan je zbog "tehničkih problema", da bi se ispostavilo da je otkazan jer je za njega prodano bijednih 15 karata.
Takva brojka bila bi šamar za bilo kojeg profesionalnog izvođača, a kamoli za grupu koja je prije manje od pet godina na povratničkom koncertu napunila veliku halu Doma sportova. General Woo, koji je uspio odvući grupu u desni radikalizam, preko službene Facebook stranice napao je Splićane - čak i lajkajući komentare kako je Split "jugočetnički grad". Da je prodano 5-6 karata manje, valjda bi osobno napisao "ubi tovara".
Nasrtanjem na publiku ogolio je radikalnu desnicu
Takvim nasrtajem na vlastitu publiku Woo je nehotično, ali precizno ogolio politički sadržaj hrvatske radikalne desnice.
Program je uvijek kamufliran u viši cilj - sloboda govora, tradicionalne vrijednosti ili društveno blagostanje. Ipak, prozreti takvo uzvišeno baljezganje je izuzetno lako jer je osnovna šablona uvijek ista. Potrebno je pronaći neprijatelja, češće imaginarnog nego stvarnog, njega okriviti za vlastiti neuspjeh i nedostatak kvalitete te predložiti rješenje - iskreno u vidu konačnog rješenja, a nominalno u vidu maltretiranja i diskriminacije.
Krivac za Srđanovu irelevantnost do sada su bile standardne mete za ispoljavanje frustracija ispred kvartovskog dućana - Srbi, pederi, ljevičari i "jugokomunisti". Problem u tom narativu je što osobni neuspjeh čovjeka prati i kad su mu sve od navedenih skupina daleko izvan vidika. Zato treba suziti krug, pa su sad u petu kolonu uvršteni i Splićani. Takvo dijeljenje na fraktale teoretski je moguće u beskonačnost, čime se tek nakon dugog vremena dolazi do spoznaje da te ne slušaju ni ljudi iz vlastitog haustora (ili, na jugokomunističkom, portuna).
To je ključ shvaćanja zašto radikalna desnica uvijek najviše ojača u ratno vrijeme. Također je i razlog zašto mi rođeni nakon rata slušamo ratno talambasanje cijeli život - neprijatelj koji je prije 30 godina bio stvaran još uvijek je bolji od onog koji je cijelo vrijeme konstruiran. U tom smislu je savršen za projekciju vlastite frustracije i impotencije. Srđanovi stihovi "u ogledalu mi maskirne boje super stoje", opet nehotično, odlično ocrtavaju ovo stanje uma - kako bi se izbjegao iskren pogled u ogledalu jer je slika ružna potrebno se pred ogledalom prvo kamuflirati, a onda ga propucati.
Za fijasko nije kriva cenzura
Za prodanih 15 karata ipak ne mogu biti dovoljni standardni etnički i seksualno određeni krivci. Zato je kao as u rukavu, uz po novom izdajničke Splićane, Srđan iskoristio ljevičarsku cenzuru. To je opće mjesto i standardna jadikovka radikala - situacija u kojoj tvoje sipanje otrova nitko ne želi konzumirati jednostavno nije moguća. Zbog toga se od Srđana u svim mogućim emisijama i podcastima kod omraženih mu medija moglo čuti lupetanje o slobodi govora, što je jedno od uobičajenih omatanja sirove mržnje u celofan plemenitog cilja.
Taj trik je najprozirniji i zato ga koriste samo najcrnji i najmanje inteligentni među desničarima. I vrapcima na grani je jasno da je njihovo viđenje slobode govora zapravo sloboda govora mržnje i borba za položaj u kojem se tuđi govor može zabraniti. To je najbolje demonstrirao notorni Velimir Bujanec - i on se prije nekoliko mjeseci pridružio Srđanovom tuljenju o cenzuri, ali je pritom zaboravio da je pet godina ranije tužio (a godinu ranije ovršio) satirični portal News Bar jer su ga sprdali. Konačni cilj, naravno, nije oslobađanje govora, nego njegovo normiranje.
Borba protiv leftarda, komunjara i orjunaša je zamjena teza
Borba između "leftarda", "komunjara" i "orjunaša" punih mržnje prema Hrvatskoj i onih koji se ogrću zastavom zadnja je zamjena teza u Srđanovoj objavi punoj gorčine. Profašistički nastrojeni agitatori regularno kao svoj sadržaj navode uklanjanje "mržnje" prema sebi sličnima iz javnog prostora kako bi se izbjegla neugodna činjenica - upravo mržnja je sadržaj, a njena kontrola u javnosti neugodna prepreka prema slobodnom širenju iste.
Postoje samo dvije vrste radikalnih desničara
Hrvatska desnica, barem u svom radikalnijem dijelu, može se jednostavno podijeliti u dvije skupine: nesretne i frustrirane ljude koji nepogrešivo upiru prstom (ili puškom) u krivog kao odgovor na svoje probleme i one koji takvima manipuliraju i na njima zarađuju. U obje skupine horizont se smanjuje po potrebi, pa tako i granice Hrvatske često postanu preširoke i prešarene za sitnu dušu koja ih nastanjuje.
General Woo nažalost se prometnuo u prvu skupinu, čime je u tužnu situaciju doveo prvenstveno sebe - i, što je tužnije, svog kolegu Targeta, koji s takvim stavovima nema veze, kao i veliki broj bivših kolega i fanova. Zbog toga je ovo, bar ako u ustaškoj odori ne krene dizati desnicu na Trgu bana Jelačića, vjerojatno zadnji put da auditorij širi od 15 ljudi čuje za njega.