U SURADNJI s Yugopapirom, a povodom smrti Smiljke Bencet Jagarić, donosimo tekst koji je tvorac Gruntovčana Mladen Kerstner napisao 1975., kada se serija tek počela emitirati. Otkrio je kako je snimljena, kako su nastali njeni junaci, a osvrnuo se i na glavne likove Regicu i Dudeka.
Studeni 1975: Televizijsku seriju Gruntovčani počeli smo snimati - nakon dvoipolgodišnjih priprema - jednog kišovitog ponedjeljka prošle jeseni u podravskom selu Sigetec, desetak kilometara od Koprivnice. U to vrijeme nismo slutili da će nas, kada se serija jednom pojavi na malim ekranima, upitati: "Zašto baš u Sigecu?"
A pitaju nas, i to oštro, naročito stanovnici Podravine.
U čemu je naš "grijeh"? Kažu, nismo dali pravu sliku podravskog sela. Ulice u Sigecu, koje smo odabrali za snimanje, nisu tipične za današnju Podravinu. Nigdje se ne vide nove kuće na kat, betonski plotovi, a u stanovima električni aparati. A svega toga ima na pretek.
Optužba dalje glasi: Mi sve to nismo htjeli vidjeti, već smo odabrali gore od goreg: stare kuće, drvene plotove, arhaični namještaj i predmete.
U svoju obranu mogli bismo reći: Nove su kuće, istina, udobnije, no ružnije od starih, glomazni betonski plotovi su praktičniji od drvenih, ali su i "šaka u oko". Selo, kakvo smo mi prikazali, arhitektonski je čišće, ljepše, poetičnije...
Ili bismo se mogli braniti ovako: Nismo mi izgradili Sigetec. To selo je upravo takvo kakvo ga vidimo na televiziji. Naši su scenografi izvršili tek minimalne korekture. I to na bolje. Mogli bismo se, dakle, braniti na razne načine, ali se ne branimo. Što ne znači da ne razmišljamo o tim primjedbama.
Ovdje se, jasno, ne radi samo o kućama i plotovima. Vanjski je izgled sela najuočljiviji, pa se o njemu prvo i govori. U žiži su, zna se, likovi i odnosi između njih.
Televizijski je gledatelj, i to ne samo onaj "obični", veliki ljubitelj dokumentarnosti. On zahtijeva da se slika na malom ekranu poklapa s njegovom slikom života. On to zahtijeva čak i onda kada se radi o televizijskoj komediji.
"Gruntovčani su svojevrstan test poštenja"
No što je to "istina"? Vide li iste stvari svi na isti način? "Mogao bih vam imenovati ljude po kojima ste radili Dudeka, Regu, Cinobera, Presvetlog... Ja ih dobro poznajem. Žive u našem selu", uvjerava me učitelj iz Martijanca.
"Nikada u Podravini nisam sreo takve tipove", tvrdi njegov susjed. "Naš je grad pun Dudeka i Cinobera", piše penzionerka iz Osijeka. "Zar zaista u Podravini žive takvi ljudi", pita se gledatelj iz Sarajeva.
Nesporazumi se umnože kada se susretnemo s likom koji u životu nije svakodnevan. A to je slučaj s Draškom Katalenićem - Dudekom. U seriji Mejaši, gdje se prvi put javlja, Dudeku je bila namijenjena sporedna uloga. U pojedinim storijama imao je tek nekoliko rečenica. Pa ipak je na kraju ispao glavna osobnost.
Kako se to dogodilo? Čime se Martin Sagner, koji igra lik Dudeka, nametnuo gledalištu? Glumom? Zahvalnom ulogom?
Mnogi kažu da je Sagner "rođeni Dudek". Ne, Martin Sagner nije rođeni Dudek, on je u prvom redu rođeni glumac. On zrači, "plijeni" i kada nema teksta, kada ga ne "nosi" dramska situacija. Istina, lik Dudeka mu izuzetno "leži". Možda zato što je i sam rođen iz Podravine. On je, za razliku od nekih svojih susjeda, vidio Dudeke oko sebe. I osjetio ih.
"Gruntovčani su svojevrstan test poštenja", misli Sagner. "S dobrotom ljudi koji negiraju Dudeka, koji ga čak i mrze, nešto nije u redu." Možda Sagner i nema pravo, ali Dudek je mnoge potaknuo da ponovo razmisle o dobroti. Je li to zaista samo neka zastarjela riječ, neprikladna za naše društvo?
U Mejašima Dudek je često bio "bedaček". Kada smo radili Gruntovčane, nastojali smo tom liku dati nove elemente, objasniti njegove postupke. Na jednom mjestu u seriji Dudek kaže:
"Ja sem, zgledi, vu semu takve sreče... Viš, Ferči! Vu Gruntovcu ti saka hiža nekaj novoga nabavla, kupuvle, ziđe, nekam se, bumo rekli, napre rivle... A ja, viš, živim nekak po svojem i ni mi baš čudaj stalo do sega tega... A onda mi dojde nekaj v glavu, pak sam sebi velim: Si ti, Draš, ni zadnji čovek vu seli, em ti takaj moreš to imeti!
I tak se onda primem posla, i delam, delam više nek išče, više neg morem... I živeti zabim! A na kraju, gda se zbrojim, imam manje neg sem predi imel... Me razmi, Ferči! Ni meni za bogactvo! Ja sem, če mi veruješ, i zničim zadovolen. Al se itak pitam, zakaj je temu tak!?"
Da, zaista, zašto je tome tako? Mi to u seriji nismo objasnili do kraja. Možda se takve stvari i ne mogu do kraja objasniti.
"Što je Dudek mekaniji, to je Regica tvrđa"
Mijenjajući lik Dudeka, mijenjali smo i lik Rege.
U Gruntovčanima ona nije nadžak-baba koja zbog svoje zle ćudi muči svog bespomoćnog muža. Rega Katalenić - igra je glumica Smiljka Bencet, članica zagrebačkog kazališta Komedija, obična je seoska žena, dovoljno pametna da zna kako je bezgranično poštenje slaba garancija za pristojan život. Ona nema velikih ambicija - tek da njen Draš bude kao i drugi ljudi. Ona razmišlja kao i tisuće žena na svijetu:
"Viš, Draš!... Odnaveke smo bili siromaki, od prvog dana... Gda sem došla vu tvoju hižu, dobro sem znala da nejdem bogatunu, da me neš s pogačami šopal. Al sem takaj znala i to da si pošten i vreden čovek, bolši nek čudaj drugih... To sem, viš, dobro znala... Gda nam je bilo najteše, sem si ovak govorila: Jemput se i nama mora posrečiti, nemre biti da baš mi nemo nigdar nikam došli..."
Možda bi se za Regu moglo reći: Što je Dudek "mekaniji", to je ona "tvrđa". Ali, kao što vidimo, ni taj "sretni tandem" nije u stanju izvući svoja životna kola na sigurniji put.
Po nekim dramaturškim rješenjima naša je serija bliska američkoj komediji u vrijeme nijemog filma. Često, naime, unaprijed pokažemo bananu na koju će se naš junak poskliznuti. Pa i onda kada je ne pokažemo, svi znaju gdje ona leži.