DANAS mladi po Zagrebu imaju mnoštvo klubova u koja mogu zalaziti i tulumariti do sitnih noćnih sati, no više od 50 godina ranije, jedan se zagrebački klub isticao kao omiljeno odredište onih željnih izlazaka. U suradnji s Yugopapirom donosimo vam tekst iz 1969., koji je opisao atmosferu unutar tada najpopularnijeg diska u gradu.
Rujan 1969.: Taj zadimljeni raj vonja po votki, džinu i viskiju. Ulazite u nj polumračnim stepenicama. Spuštate se u podrum kao da idete po drva. Dočekuje vas fortissimo beatlesovskih baterija. Trešti muzika s ploča. Momak na ulazu naplaćuje hiljadarku. On nikoga ne gleda u oči. Poznaje svakoga, napipa mu puls još dok silazi stepenicama.
Dobro je dok nema gužve. I disati se može. Subotom je ovdje kao u podmornici. Kisik jednostavno ne postoji. U Disko klub u Ulici Braće Kavurića (današnja Hebrangova) teže je ući nego bunker osvojiti golim rukama.
Ni državni, ni zadružni sektor
Što privlači zagrebačku omladinu u taj podrum? O čemu sanjaju epigoni sličnih rupa iz pariškog Saint Germaina?
Disko-klub nije ni društveni, ni državni, ni zadružni sektor. To je jednostavno Sinišin (Bobanac) i Pantin (Ančić) podrum. Poduzetni momci došli su jednog dana ovamo, srušili drvene grede i skinuli paučinu. Dobili su dozvolu. Posluju po zakonima ponude i potražnje.
Ne treba im reklame. Dva žmirkava svjetla na ulazu dovoljna su iluminacija. Kome su ovdje potrebna neonska svjetla?
Uđimo malo dublje. U prvoj se prostoriji pleše. U drugoj je bar. Oni koji su na ulazu olakšani za hiljadarku zadovoljavaju se cocktom. Glavno je ući.
Mikser prodaje i Ballantine's Scotch Whisky za malo deblje novčanike. Tu su niska, tapecirana sjedišta. Neki plišasti kanapei na kojima sjede crnooke Juliette Gréco agramerske sorte. Kolutaju očima, puše kao lokomotive.
Tu su momci u ljubičastim, narančastim košuljama, vestama, majicama svih boja. Tu su mladići u platnenim hlačama, u koži, s trapericama, neošišani, blijedi, bradati.
Plovi podrum kao brod. Talasa se beat-oceanom. Čini se kao da se sve njiše. A muzika trešti, stvara zaglušnu buku. Plavuša u ulozi disko-džokeja mijenja ploče. Dedić je ovdje romantika i prošlost. "Rolingsi", oke. To je ono pravo.
"Dolazim ovdje odmoriti se"
Da čujemo studenta (22 godine, oči plave, kosa kestenjava, majica ružičasta, prsten od jantara, kosa neošišana):
"Dolazim ovamo odmoriti se. Kafići su dosadni. Omladinski klubovi izumrli. Kakav je naš društveni život? Sve je to šmira i blef. Ovdje barem slušam Beatlese. Zašto nam se ne ponudi nešto bolje? Idu mi na nerve ove tapete. Siniša i Panta su profesionalci. Da ih nije bilo, to bi i dalje bila memljiva šupa prepuna pacova.
Ovako se nađemo s djevojkama. Plešemo. Meke su i pametne. Bolje je da ovdje šizimo nego da se razračunavamo noževima po krčmetinama.
Moja mama uvijek kaže da su Siniša i Panta pronašli kamen mudraca. Možemo li uvijek juriti kolima i skrivati se po motelima? Tu u podrumu Disko kluba nikada nitko nikoga nije premlatio. Sve su njuške čitave.
Volite li Žutu podmornicu? Vi ste stariji čovjek, koji vas je đavao doveo u naš raj? Sviđaju li vam se naši plavi anđeli? Gledajte onu visoku, kao da je pobjegla iz Kungsgatana u Stockholmu.
Naši VIS-ovi se raspadaju kao da ih rastače TBC. Ima li danas uopće dobre glazbe osim na Radio Luxembourgu?
Znam da ćete se začuditi: redovito polažem ispite. Danju učim, noću ovdje "tupim".
"Naljutit ćemo se ako nas nazovete ništarijama"
Čuo sam da ste novinar. Znam da ćete raspaliti po nama. Sjedimo, plešemo, šutimo, kako je divno šutjeti! Zaslužujemo li linč?
Mnogi od nas bili su na radnim akcijama. Naljutit ćemo se ako nas nazovete ništarijama. Provedite s nama dvije večeri. Momci nisu tupavi, a djevojke ne liježu sa svakim. Ako nemate para, platit ću vam koktu ...
Odlazi na ples. Prekida zanimljiv monolog. Dobacuje preko leđa neke crvenokose djevojke da će nas odvesti kući svojim "Renoom".
Ponoć je. Disko klub plovi kao neosvijetljeni brod. Na palubi su anđeli. To je podrumski raj. To je Disko klub.
Tekst: Boris Janković Argus (Start, 1969.)