ISTANBUL, Izmir, Antalija, Kapadokija, Efez, Alanija, Bodrum... Na popisu turskih destinacija u koje turističke agencije vode svoje klijente uglavnom su ovi gradovi i pokrajine. No Turska, zemlja od 80 milijuna stanovnika koja se proteže Europom i Azijom, ima još središta koje valja posjetiti.
Canakkale je jedno od njih. Grad s gotovo 200 tisuća stanovnika nalazi se u istoimenoj pokrajini smještenoj na obje strane Dardanela, morskog prolaza koji povezuje Mramorno i Egejsko more te ujedno dijeli dva kontinenta. Osim što se s jednoga na drugi može doći brodom, koji često vozi i uobičajeni je način prijevoza lokalnog stanovništva, u ožujku je otvoren najduži most srednjeg raspona na svijetu.
Dug je 4608 metara, a zove se Canakkale 1915. Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan otvorio ga je 18. ožujka, odnosno na obljetnicu bitke iz Prvog svjetskog rata, koja se ondje odvijala i kojom se država ponosi, konstantno je ističući kao prijelomnu točku u stvaranju današnje turske države, nasljednice Osmanskog Carstva.
Canakkale smo posjetili sredinom rujna, kada je u gradu otvoren Troy Culture Road Festival, dio opširnijeg festivala fokusiranog na kulturne znamenitosti i događaje.
Trgovačka ulica kao simbol grada
U usporedbi s Istanbulom i njegovih 15-ak milijuna stanovnika, Canakkale je mirno mjesto, barem je bilo u vrijeme našeg dolaska. Ipak, turizam je bitna odrednica grada koji nije na putu između većih središta pa ga tako nećete vidjeti osim ako ga ciljano ne posjetite.
Nađete li se u njemu, lokalci će vas usmjeriti na, u doslovnom prijevodu, zrcalnu čaršiju. Riječ je o trgovačkoj ulici izgrađenoj 1890. godine, koja je za vrijeme bitke kod Canakkalea oštećena bombardiranjem. Nastala je na inicijativu lokalne židovske obitelji, a danas se u njoj mogu kupiti smiješno jeftini suveniri, poput velikog trojanskog konja za 60 turskih lira, odnosno 25 kuna.
Canakkale ima židovske, muslimanske, armenske i druge kvartove, a na ulicama je lako uočiti hebrejsko i arapsko pismo. Lokalni vodič Ilhan Varlik objasnio je kako su Turci do 1928. godine pisali arapskim pismom, no tada je Kemal Ataturk, otac nacije kojeg štuju gotovo na svakom drugom koraku, standardizirao latinicu.
Keramika kao važan dio povijesti
Manfred Korfmann velikim dijelom zaslužan je za današnji turistički i kulturni sadržaj Canakkalea. Njemački arheolog u drugoj polovici prošlog stoljeća vodio je iskapanja drevne Troje, nedaleko od grada. O Troji će riječi biti u drugom tekstu, dok u ovom valja spomenuti knjižnicu koja nosi njegovo ime.
"Život je do smrti posvetio Troji. Želio je biti čak i pokopan u Turskoj, no obitelj mu nije dopustila. Nakon smrti, njegova je obitelj zbirku knjiga donirala Canakkaleu, čije je vodstvo imenovalo knjižnicu po njemu. Samoga sebe zvao je Osman za vrijeme rada u Turskoj pa je tako dobio i drugo ime u svojoj drugoj zemlji", ispričao je vodič Ilhan Varlik prilikom posjeta knjižnici.
U podnožju knjižnice održavala se, pak, izložba koja podsjeća na one u Varaždinu. Keramičke radove pod temom "Učitelji i učenici" predstavili su mladi umjetnici. Ono što keramiku u Canakkaleu čini posebnom jest što je kroz povijest izrađivana za korištenje tijekom svakodnevnog života. Zbog povijesnog naslijeđa, tvrde organizatori, osjećaju dužnost nastaviti rad na tom području.
Trojanski konj usred grada
Canakkale u centru ima dva simbola. Prvi je povijesni toranj sa satom u središtu grada, izgrađen 1897. godine. Inicijativu je pokrenuo talijanski trgovac i konzul Emili Vitali, a pri gradnji je korišten lokalni kamen.
Drugi je trojanski konj, veliki drveni konj opisan u Homerovim epovima Ilijadi i Odiseji. Ukratko, grčki zapovjednik Odisej poklonio ga je Trojancima, koji su ga prihvatili kao pobjednički trofej. Zapravo su se u njemu skrivali najbolji grčki vojnici.
Iskoristivši nepažnju Trojanaca, iskočili su tijekom noći, iznenadili suparničku vojsku, suborcima otvorili vrata utvrde i osvojili grad Troju, kaže jedan od najpoznatijih svjetskih mitova. Turski umjetnik İzzet Senemoğlu izgradio je 12.5 metara visokog trojanskog konja smještenog na ulazu u Canakkale.
Međutim, poznatiji primjerak nalazi se u centru. Napravljen je za film Troja iz 2004. godine, nakon čega je poklonjen Canakkaleu. Prema riječima vodiča, njegovu desnu nogu dotaknuo je Brad Pitt, glavni glumac toga filma, što je turistima zbog fotografiranja važan detalj.
Čaj na 30 stupnjeva
Da biste obišli kulturne znamenitosti Canakkalea, uz koje se uvijek održavaju izložbe, a otvorena su i vrata radionica brojnih umjetnika, potrebno vam je par sati pješačenja. Promet je konfuzan i nerijetko je nejasno što je cesta i gdje automobili smiju, a gdje ne smiju prolaziti.
Turistički vodič je više puta jednostavno zakoračio na cestu i zaustavio automobile kako bi grupa izletnika sigurno prešla na drugu stranu. Dojam je da nijedan vozač na to nije poludio, već je hladno pričekao da se gužva raščisti. Zbog takvog bi poteza u Hrvatskoj ubrzo izbili neredi.
Ono što također upada u oko prilikom prvog posjeta Turskoj jest tradicija ispijanja čaja. Iako će većina prvim pićem Turske smatrati kavu, i to jaku, tursku kavu, 80 milijuna tamošnjih ljudi prvenstveno pije čaj iz karakterističnih kruškolikih čaša, tzv. armuda.
Da im znači više od običnog toplog napitka, potvrdilo se pogledom na nekolicinu radnika, koji su ispred renovirane trgovine ispijali čaj. Bilo je podne, temperatura iznad 30 stupnjeva i čovjek bi očekivao osvježavajuće, hladno piće. U našem kraju, naravno, pivo.
Kebab je jeftin, ali nije jedino što se može pojesti
Cijene u Canakkaleu zaista nisu visoke. Kebab, kojeg će se mnogi prvoga sjetiti kada se govori o Turskoj, može se pojesti na svakom drugom koraku i to za manje od 30 kuna. Ipak, naš je program bio takav da smo završili na ručku i večeri u restoranima, bez mogućnosti izbora jela.
Nije da smo se bunili jer nas je dočekao širok izbor: namaz od crvenog graha, čips od tikvica s umakom od jogurta, grilani patlidžan, tahini s orasima, bijeli sir... Premda nijedno od tih jela nije glavno niti osobito zasitno, ima ih puno i želite ih sve probati.
Tanjuri su dolazili jedan za drugim. Taman kada bismo pomislili da je to sve, stigao bi novi s, recimo, jetricama i salatom, turskom verzijom tartar bifteka od govedine ili janjetine, jogurtom i krastavcima, dinstanim povrćem nalik neprokuhanom ajvaru i, na kraju, pljeskavicama od ovčjeg ili junećeg mesa s pečenim krumpirom.
Hirvatistan
Uz spomenute lokacije u Canakkaleu, u sklopu Troy Culture Road Festivala bili smo na izložbi koja je okupila umjetnike iz deset balkanskih zemalja. Kod natpisa Hirvatistan, kako Turci kažu za Hrvatsku, naletjeli smo na hrvatsku umjetnicu Anu Ratković Sobotu.
"Predstavljam se s radom koji sam izložila u Zagrebu prije otprilike dva mjeseca. Riječ je o seriji radova u tehnici batik, od kojih je jedan izložen ovdje. Platno je oslikano voskom, zatim je bojano i ispirano. Radovi se mogu proučavati sa svih strana, a tematiziraju ono za što nikoga nije briga, a to je ekocid na Plitvičkim jezerima.
Plitvička jezera uništavaju se posljednjih 30 godina kroz masovni turizam. O tome se ne priča iako su napravljena istraživanja. Najgore od svega je što voda odlazi u rijeku Klokot na granici s Bosnom i Hercegovinom, a ona napaja područje Bihaća pitkom vodom. Dakle, ono što radim ima aktivističku poruku", rekla nam je Ratković Sobota.
Tisuće ljudi pratilo performans
Na kraju dana prisustvovali smo predstavi naziva Troja u izvedbi plesne grupe Fire of Anatolia, koju je režirao Mustafa Erdogan. Održana je na otvorenoj pozornici, što znači da je bilo puno mjesta za stanovništvo.
Međutim, iznenadilo nas je što je stiglo više tisuća ljudi kako bi vidjelo performans koji je prikazao mit o trojanskom konju. Bila je također spomenuta Bitka na Galipolju iz Prvog svjetskog rata, s porukom o miru na turskom i ruskoj ćirilici, što je zasigurno vezano s ratom u Ukrajini.
Tekst je nastao u suradnji s Ministarstvom kulture i turizma Republike Turske.