NI ČETRDESET godina nakon prvog Woodstocka želja za kapitaliziranjem fascinacije trodnevnim festivalom "mira i glazbe" ne prestaje. U periodu prije same obljetnice nostalgija je rezultirala s nekoliko retrospektiva autora koji su odlučili nekritički sagledati cijeli događaj i nastaviti dobro poznatu priču o Woodstocku kao najvećem događaju u povijesti popularne glazbe.
Michael Lang, jedan od organizatora cijelog događaja odlučio je izdati memoare. Blue-ray izdanje originalnog dokumentarca može se pronaći u trgovinama, a i redatelj Ang Lee odlučio je dati svoj doprinos novim filmom "Taking Woodstock" koji prati život Elliota Tibera, čovjeka koji je u konačnici omogućio da se festival održi. Mnogi u ovim potezima prepoznaju tragove onoga u što se već dugo vremena sumnja, a što svi zainteresirani za pozadinu priče već odavno znaju.
Woodstock je u kolektivnom sjećanju ostao zabilježen kao centralni događaj "hipi pokreta" iako je pokret krajem šezdesetih već počeo ozbiljno gubiti na snazi. "Ljeto ljubavi" 1967. godine koje je bilo ključni trenutak kada se mainstream Amerika upoznala sa hipi kontrakulturom u glazbenom je smislu obilježeno trodnevnim "Monterey International Pop Music Festivalom" koji je ujedno i prvi koncert tog tipa.
Woodstock je u svojoj srži više bio kapitaliziranje ideologije jer za razliku od "Montereya" nije se radilo o besplatnom koncertu. Michael Lang i Artie Kornfeld u to su vrijeme bili ljudi su sa debelim zaleđem u glazbenoj industriji dok su Joel Rosenman i John Roberts bili ulagači s Wall Streeta. Dakle, osnovna ideja nije bila stvoriti festival mira i ljubavi već je riječ o poslovnom potezu koji se na kraju pokazao neisplativim. Na kraju krajeva, izvorna ideja nije bila organiziranje festivala već otvaranje glazbenog studija.
Mir, ljubav i glazba nisu bili osnovni motivi ni za neke bendove od kojih su mnogi nesumnjivo odradili odlične nastupe
U sam koncert uloženo je preko tri milijuna, a zarada od ulaznica bila je nešto manja od dva milijuna dolara. Unatoč tome što su producenti dokumentarnog filma i soundtracka u konačnici zaradili, prema njegovim riječima, Roberts se iz dugova nije izvukao do 1980. Naravno, stvoreni su temelji za franšizu koja se pokazala unosnom u nekoliko navrata godinama kasnije.
U to se vrijeme dosta često isticala nesebičnost Maxa Yasgura koji je organizatorima ponudio svoju farmu, ali ne treba smetnuti s uma da je Yasgur od korištenja zemljišta inkasirao 75.000 dolara. Mir, ljubav i glazba nisu bili osnovni motivi ni za neke bendove od kojih su mnogi nesumnjivo odradili odlične nastupe. Novac je i dalje bio presudan. Headlineri "The Who" za svoj su nastup tražili tada nevjerojatnih 12 i pol tisuća dolara zbog antipatije prema hipicima i sumnje u važnost samog događaja.
Pete Townshend u kasnijim je intervjuima čak isticao kako se neprestano borio s porivom da ne pljune na blatnjavu publiku, a poznat je i incident kada je Townshend gitarom udario aktivista Abbiea Hoffmana ili kada je nogom odgurnuo kamermana koji se pojavio na pozornici. Vrijedi spomenuti i detalj da je Hoffmanu uplaćeno 10 tisuća dolara samo da se ne pojavi na koncertu i ne širi propagandu koju je unaprijed najavio.
Bob Dylan odbio je nastupiti jednim dijelom zbog bolesti sina, a jednim dijelom zbog hipija koji su mu se skupljali pred kućom prije samog nastupa. Jethro Tull isto su tako odbili nastupati, a Ian Anderson navodno je rekao da ne želi provesti vikend u polju prepunom blatnih hipika.
Interes za velikim obilježavanjem četrdesete godišnjice Woodstocka potpuno je izostao, a Lang je poslije mnogih nastojanja odustao od same ideje tvrdeći da velik dio krivice pada na ekonomsku krizu
Trideseta obljetnica Woodstocka uspjela je okupiti više od dvjestotinjak tisuća posjetitelja, ali ideja mirnog okupljanja ljubitelja glazbe osjetno je narušena neredima, nasiljem, silovanjima i paležom. Dio problema možda leži u astronomskim cijenama ulaznica, hrane i vode, a i sanitarni dio bio je problematičan jer velik dio bio je preplavljen fekalijama zbog neadekvatnog broja toaleta. U tom je trenutku zaista djelovalo kao da je cijela ideja legendarnog festivala mira i ljubavi zauvijek nestala.
2009. godina je to i dokazala. Interes za velikim obilježavanjem četrdesete godišnjice Woodstocka potpuno je izostao, a Lang je poslije mnogih nastojanja odustao od same ideje tvrdeći da velik dio krivice pada na ekonomsku krizu. Iako je diljem svijeta organiziran velik broj manjih okupljanja, mnogi su zaključili da je želja za zaradom postala očigledna i da Woodstock već jako dugo nije promocija ideje ljubavi i mira već prodavanje magle.
Farma Maxa Yasgura ove je godine ugostila samo 15 tisuća nostalgičnih obožavatelja koji su dokazali da je ideja o nevinom i naivnom okupljanju entuzijasta možda napokon spremna za ropotarnicu povijesti.