U SURADNJI s Yugopapirom donosimo tekst o povijesti Praznika rada.
Svibanj 1973.: Povijest prvoga maja seže čak u 1886. godinu, kada je na taj dan u Chicagu stupilo u štrajk 40.000 radnika. Tom prilikom su radničke vođe istakle svoje zahtjeve simbolizirane u tri osmice - osam sati rada, osam sati odmora i osam sati kulturnog uzdizanja.
No vlastodršci se s tim zahtjevima radnika nisu ni pomišljali složiti, pa je došlo do oružanog napada na štrajkaše. Ubijeno je šest radnika, a lakše i teže ranjeno oko pedeset. Zatvorene su radničke vođe, od kojih su petorica osuđena na smrt, a trojica na dugogodišnje robije.
Na prvom kongresu Druge internacionale 1889. godine odlučeno je da se svake godine, u spomen na čikaško krvoproliće, održe toga dana masovne radničke demonstracije. U tom manifestu se kaže da je potrebno da se toga dana organizira velika međunarodna demonstracija, i to tako da u svim zemljama i svim gradovima radnici upute državnim vlastima zahtjeve da se uvede osmosatni radni dan.
Sljedeće je godine val demonstracija zahvatio gotovo cijelu Europu. Na stotine tisuća radnika obustavilo je rad, zahtijevajući bolje uvjete života i osmosatno radno vrijeme.
I kod nas se taj praznik počeo slaviti već 1890. godine, a prvi su ga slavili radnici u Hrvatskoj i Sloveniji.
U Zagrebu je 20. travnja 1890. godine sazvana radnička skupština, koja je raspravljala o proslavi prvoga maja. Oko 2000 prisutnih radnika prihvatilo je rezoluciju u kojoj se kaže:
"Zagrebački radnici, sastavši se na skupštini, odlučiše priključiti se manifestaciji radnika cijeloga svijeta da se prvi svibanj proglasi radničkim blagdanom u svrhu uvođenja osmosatne dnevne radnje te se nadaju da ih poslodavci neće priječiti da taj dan svetkuju."
Predstavka sličnog sadržaja upućena je i Zemaljskom društvu za obrt i industriju u kojoj se traži da ih ta ustanova podrži u njihovim zahtjevima.
Odgovor koji su dobili nije za radnike bio nimalo ohrabrujuć. Zemaljsko društvo, misli, da bi trebalo uvesti osmosatno radno vrijeme, ali, kaže se u dopisu, ne smatra se pozvanim da uzme inicijativu u tom pitanju koje još ni u najrazvijenijim industrijskim zemljama nije riješeno.
Izražava svoje mišljenje da praznovanje prvog maja, s obzirom na poslovne odnose u Hrvatskoj, nije opravdano. Poslodavcima preporučuje da vode računa o svojim poslovnim interesima i neka sami prosude mogu li svojim radnicima dozvoliti ili ne dozvoliti da prvoga maja ne rade.
Ništa bolji stav nije zauzela ni štampa.
Narodne novine u broju od 30. travnja 1890. između ostalog pišu: "Ako bi se još dalo razumjeti demonstrativno radničko svetkovanje 1. svibnja u Češkoj, Austriji, Mađarskoj i drugim industrijskim zemljama, toliko nam je nerazumljiv radnički pokret u Zagrebu."
Drugim riječima, mudri komentator Narodnih novina smatra da samo u razvijenim zemljama radnici imaju pravo na bolje uvjete života i rada.
Proslava u Maksimiru
Unatoč takvim mudrovanjima, oko tri tisuće zagrebačkih radnika proslavilo je prvi maj, a toliko ih je otprilike u to vrijeme bilo zaposleno u Zagrebu.
U devet sati je ponovo održana radnička skupština, na kojoj je raspravljano o osmosatnom radnom vremenu i nedjeljnom odmoru.
Zatim je velika povorka krenula zagrebačkim ulicama u Maksimir, gdje je do kasno navečer bilo narodno veselje. Nije bilo nikakvih incidenata, a ni policija nije pravila radnicima smetnje.
No idućih godina policija je provokacijama htjela izazvati radnike, ali su se oni uvijek disciplinirano ponašali, a znalo je doći i do komičnih scena. Evo kako je kroničar opisao jedan takav komičan završetak proslave.
"Muzika je svirala Marseljezu, a povorka je prolazila kroz špalir policajaca, žandara i konjice. Većina radnji bila je otvorena, a jednako i sve kavane, jer konobari se nisu pridruživali štrajku. Zato su se radnici zaustavljali pred kavanama pozivajući konobare da ne budu izdajnici i da se pridruže prvomajskoj manifestaciji."
Provokator na konju
Sve je bilo mirno i disciplinirano, osim policije, koja je jedina 1. maja nastojala izazvati nemire. Radnici su se dostojanstveno uklanjali provokacijama policije, koje je bilo gotovo na svakom koraku. Tako se jedan policijski konjanik upravo na ulazu u Tuškanac postavio s konjem pred povorku i tražio da radnici uklone crvene karanfile koje su svi nosili u zapučku.
Zbog te glupe provokacije došlo je do prepiranja i povorka se zaustavila. Konjanik je izvadio zviždaljku kako bi alarmirao ostale policajce. Međutim, jedan dječak bacio je pod konja "žabicu" (slično današnjoj petardi). Konj se propeo preplašivši se od praska i u mahnitom trku poletio odnijevši policajca sve do policijske stanice u Petrinjskoj ulici. Taj incident izazvao je mnogo smijeha u Zagrebu. Pričalo se da je 1. maja predveden na policiju samo jedan stražar, kojeg je uhitio njegov vlastiti konj."
Godine 1897. austrougarska vlast je strogo zabranila prvomajske demonstracije, pa su one idućih godina bile obilježene nizom nemilih incidenata. Inače su se one počele vrlo rano slaviti i u ostalim našim krajevima: u Srbiji 1893., u Bosni 1906., a u Makedoniji 1909. godine.
Najžešći su progoni demonstranata nastali za vrijeme stare Jugoslavije kada je na čelo radničkog pokreta stala Komunistička partija.
Ipak, povijest je zapisala da uza sav teror, policijske kundake, strijeljanja i batinanja, pucanja u kolone demonstranata i proleterske zastave, uza sve to što je taj dan značio često i odlazak u tamnice i na robiju, Prvi se maj proslavljao u znaku odlučnih zahtjeva radničke klase i njezine Komunističke partije.
Pripremio: J. Kopić (Tina, 1973.)