Šaljem poruke cijelo vrijeme. I stalno primam poruke, sudjelujem u razgovorima u kojima sam naizmjence aktivni i pasivni sudionik. To je zato što sudjelujem u puno grupnih chatova - stalnih, međusobno povezanih razgovora temeljenih na tekstualnim porukama među više prijatelja koji se odvijaju cijeli dan. Ulazim u te razgovore i izlazim iz njih, na mobitelu i računalu. Ponekad sam zauzeta dva sata, a kad se vratim, čeka me 279 novih poruka, za The New York Times piše Sophie Haigney.
Neki ljudi ovo možda smatraju noćnom morom, ali ja nisam jedna od njih. Ja sam osoba mlađa od 30 godina, s radnim mjestom vezanim za računalo i tviteraškom navikom (u posljednje vrijeme, pretpostavljam, X navikom), koja voli imati planove za većinu večeri u tjednu i čija je pažnja već dugo podijeljena, ako ne i ponekad potpuno uništena postojanošću digitalne komunikacije. Zato šaljem poruke u chatu.
O čemu se vode razgovori u grupnom chatu?
Mogli biste se zapitati o čemu mi uopće pričamo. Pa, netko pošalje poveznicu na članak ili novost iz svakodnevice, ili šalu, još jednu, gluplju šalu, preporuku za čitanje, smiješnu fotografiju. Postoji užarena rasprava u vezi s nekim kontroverzama na internetu ili nečemu što se događa u nekom od naših stvarnih života što ne može čekati da se svi osobno sretnemo.
Mogao bi to biti pregled noćnog izlaska. Ozbiljna vijest, koju je lakše prenijeti dvjema ili trima prijateljicama odjednom, o pogoršanju zdravlja roditelja. Meme o podcastu Billa Simmonsa. O čemu još ljudi pričaju? Sigurna sam o mnogim stvarima. Tekstura cijelog mog životnog iskustva obojena je osjećajem da razgovaram sa svim svojim prijateljicama odjednom, gotovo cijelo vrijeme - ili u najmanju ruku da bih mogla razgovarati sa svima njima i da, ako ne pričam s njima, one ionako razgovaraju, bez mene.
Nekad si mogao biti online ili offline. A sada...
Ova vrsta komunikacije tehnološki je moguća već desetljećima, ali tijekom većeg dijela mog života morala se odvijati na fiksnim lokacijama (ispred računala) u točno određeno vrijeme (kada ste svi bili na mreži; to je bilo kad je ideja o postojanju "online" ili "offline" nešto značila). Onda su pametni telefoni razbili tu razliku.
Godine 2008. Apple je omogućio slanje tekstualnih poruka većem broju ljudi u isto vrijeme, premještajući ograničene SMS-ove u svoj iMessage sustav - u biti spajajući "slanje poruka" i "razmjenu poruka", pretvarajući grupni razgovor u jedan organizirani lanac. Slijedili su mobilni operateri i konkurenti i polako se, tijekom sljedećeg desetljeća, grupni chat pomaknuo od povremeno prikladnog alata do sveprisutnog društvenog fenomena.
Moji grupni razgovori služe za različite svrhe, od čisto praktičnih do vrlo intimnih. Postoji taksonomija - ne baš hijerarhija, ali zapravo i hijerarhija. Neki su usmjereni na svrhu i nije predviđeno da traju: novi chat može se pojaviti uoči vikenda vjenčanja, skup nepoznatih brojeva koji jedni drugima postavljaju pitanja o lokaciji ručka, prolazna skupina prijatelja koja gubi dodir u nedjelju navečer.
Neki su više ili manje grupe afiniteta: ušla sam u dva odvojena chata za entuzijaste Grateful Dead, a oba se kreću tempom internetskih foruma stare škole. Netko objavi dobru verziju "Scarlet Begonias" uživo ili šalu o Bobu Weiru, a mi svi šaljemo palac gore, ili srce ili reakciju "ha ha", iMessage inovacije koje čine komunikaciju još pasivnijom.
Neki grupni razgovori mapiraju se na I.R.L. grupe prijatelja i koriste se za kombinaciju praznog brbljanja i društvenog planiranja; jedna je postala toliko dominantna značajka mog društvenog života da se jednostavno zove "Djevojke", kao da drugih djevojaka nema. Tako je "Djevojke" postalo jedno od prvih mjesta u kojem bi svatko od nas pravio društvene planove. Barem ja tako mislim - vrlo je moguće da za druge postoji neki drugi grupni chat, meni potpuno nepoznat, koji je važniji.
Održavanje kontakta s obitelji i prijateljima koji nisu blizu
Neki drugi chatovi postoje za nebulozne svrhe "održavanja kontakta" s voljenima ili prijateljima na daljinu. Dinamika u tim grupnim razgovorima može biti i intimna i spora. U jednom takvom chatu, ja i dvije najbolje prijateljice koje ne žive u istom gradu pokušavamo slati poruke svaki dan, koje na kraju dolaze jednom ili dva puta tjedno, ali to je još uvijek jedini način kako saznajemo o detaljima tuđe svakodnevice.
Sva se ta komunikacija svodi na distribuciju podataka različito odabranim primateljima, ali precizno upravljanje ima golem psihološki učinak na ono što osjećamo da radimo; slično je razlici između nervoznog zbijanja šala za stolom s pet novih prijatelja i otvaranja srca ljudima koje poznajemo desetljeće. Ta se dinamika, lagano iskrivljena i prigušena, prenosi kroz zaslon.
Za mene je najistaknutija stvar kod svih ovih grupnih chatova njihova suštinska postojanost. Vrste komunikacije koje su nekoć bile ograničene ljudskom sposobnošću vođenja stvarnih razgovora sada teku brzinom bez presedana, u više smjerova odjednom; neobično smo trajno povezani s određenim podskupovima naših prijatelja i obitelji, neprekidno obrađujući sve što se događa.
Ljudi sve manje vole telefonske pozive
Osjećamo se kao da svojim prijateljima na daljinu beskrajno šapućemo na uho. Možemo prihvatiti razgovor u bilo koje vrijeme, s bilo kojeg mjesta. Moja braća i ja nismo u svakodnevnom kontaktu - telefonski poziv jednog od njih instinktivno bi me iznervirao. Ipak, svakih nekoliko tjedana netko u našem zajedničkom chatu iznosi osnovne novosti.
S druge strane, moji prijatelji Charlotte i Mack i ja provest ćemo sat vremena pričajući o nekome koga smo poznavali u prolazu dok smo svi živjeli u Bostonu; nećemo reći ništa o sebi i zapravo je naša dinamika takva da bi se "ažuriranja" činila otrcanim i prisilnim. Umjesto toga, navikli smo na ideju da se razgovor može jednostavno nastaviti tamo gdje je stao.
Grupni chat može beskonačno održavati ovu tanku žicu povezanosti. Neki bi mogli tvrditi da je ovaj osjećaj obmana, još jedan način temeljen na zaslonu da se spriječi usamljenost. Umjesto toga, rekla bih da blista od potencijala. Budući da grupnom chatu nema praktičnog kraja, to može biti sredstvo za održavanje svjetla, okupljanje ljudi koji bi inače bili potpuno odvojeni.
Priroda poruka je takva da mogu zahtijevati samo pogled, brzo listanje prije nego što se vratite onome što ste trebali raditi. Mogu napustiti razgovor i onda ga ponovno pokrenuti sljedeći tjedan. Razgovor u dobrom grupnom chatu ponekad zastane, ali zapravo nikad ne nestane. A ova postojanost ima posljedice koje možda ne prepoznajemo, koje se protežu izvan malih enklava koje smo sami stvorili.
Chatovi podrške nekima su bili slamka spasa
Tijekom prošlog desetljeća novinari i znanstvenici te korisnici društvenih medija potrošili su ogromne količine vremena i energije analizirajući učinke koje su platforme poput Facebooka i Twittera imale na javni govor. Ti su učinci bili, priznajmo, uglavnom prilično loši. Ali grupni chat odvija se privatno, a o učincima zatvorenog digitalnog govora manje se raspravljalo.
Kada se grupni chatovi ispituju kao društveni fenomen, često ih se hvali kao neku vrstu antidruštvenih medija - način da koristite svoj telefon da biste dobili neke od prednosti stvarnih odnosa, ali bez manjkavosti kulture javnog interneta. Chatovi podrške 24/7 mogu pomoći ljudima dok prolaze kroz razvode, tugu, roditeljstvo, bolest. Bili su spas, možda doslovno, za usamljene ljude tijekom pandemije; 2020. i 2021. dogodila se neviđena proliferacija grupnih chatova.
"Posljednje preostalo mjesto online za pravi razgovor", glasio je naslov članka u Timesu iz 2022. godine, koji je naglašavao privlačnu privatnost, intimnost i društvenost grupnog razgovora u svijetu u kojem su mnogi odlučili da je Twitter pakao, a Instagram beskrajni vrtlog oglasa za pretplatu na svijeće ili novoosnovane tvrtke koje tvrde da su redizajnirale grudnjak. Ne bih sudjelovala u toliko njih da se u osnovi ne slažem da su ti chatovi odvojeni digitalni prostor. Ali zanimaju me i učinci koje oni imaju izvan njih samih - način na koji chat oblikuje život i na koji život oblikuje chat.
Uvijek netko mora biti isključen iz chata zbog dinamike
Spomenula sam da sam u grupnom chatu pod nazivom "Djevojke". Čavrljanje je počelo kako bismo dogovorile večeru - ali nakon večere, možda zato što je većina nas bila nova u New Yorku, tražile smo prijateljice. Imale smo vrlo lijepu večeru, nastavile smo slati poruke i kroz nekoliko mjeseci ovaj grupni chat postao je mjesto na kojem sam stalno tražila socijalne interakcije i razgovor.
Da je u chatu bila još jedna osoba - a zapravo je bila još jedna osoba na prvoj večeri, netko tko je došao u zadnji tren i stoga nije bio u chatu - bi li ona sada bila među ovom grupom prijateljica? Brojni čimbenici mogu pridonijeti stalnoj promjeni strukture grupe pa su stoga granice grupe donekle proizvoljno povučene.
Kao i kod svih stvari koje su ukorijenjene u grupi, grupni razgovori nužno isključuju više nego što uključuju. Svo ovo šaputanje u digitalne uši zahtijeva nekoga - zapravo većinu svijeta - tko će ostati isključen. U jednom grupnom chatu u kojem sudjelujem svi su članovi morali odobriti dodavanje prijatelja jer je dinamika postala toliko fiksna da je nitko nije želio poremetiti. Također sam svjesna grupnih chatova u kojima ne sudjelujem, a koji okupljaju vrlo bliske prijateljice koje digitalno komuniciraju u mojoj odsutnosti.
Naša osobna društvena dinamika prilično je jasno oblikovana time tko je u kojem chatu, a sile digitalne komunikacije uredno se preslikavaju na našu svakodnevicu. Postoji način na koji je uključivanje u chat zajednička tajna; mogli bismo izaći navečer i svi znamo da ćemo sljedećeg jutra iz kreveta dijeliti naša zajednička, ali različita iskustva.
To "zajedno razmišljanje", pinganje naprijed-natrag u stvarnom vremenu, kretanje prema nečemu nespecifičnom, ali svejedno sasvim opipljivom - to je stvar grupnog razgovora. Uvijek je bilo zakulisnih sastanaka moćnih medijskih ličnosti, ali takve se stvari više ne događaju u poslovnoj zadimljenoj prostoriji; događaju se stalno i sve difuznije.
Razgovori o ulaganjima, zakonima...
Znam za grupni chat u kojem, između ostalog, skupina uspješnih muškaraca razmjenjuje savjete o ulaganjima i čak ponekad funkcionira kao de facto investicijska skupina. Postoje i drugi chatovi u kojima zajedničko razmišljanje naposljetku dovodi do kršenja zakona - kao u pobuni 6. siječnja 2021. godine. Sam Bankman-Fried imao je grupni chat pod nazivom "Wirefraud". On je to zanijekao, ali smiješno je kako je lako zamisliti da je to istina: gdje bi drugdje skupina tehnoloških biznismena koordinirala prevaru nego u chatu?
Takvi razgovori ne moraju biti naročito zlobni. Često je njihova moć neizravan rezultat slabih društvenih veza, ljudi koji se digitalno trljaju jedni o druge cijeli dan. Propast banke Silicon Valley u ožujku prošle godine mogla bi se barem djelomično povezati s grupnim chatom koji je uključivao, kako je opisao jedan član na Twitteru, "200+ tehnoloških lidera". Opisao je poznato iskustvo praćenja stresnih poruka koje stižu tijekom odlaska na toalet na poslu; vidjevši alarmantno brbljanje o banci, otkazao je sastanak i smjesta natjerao svoju ženu da povuče njihov novac. Drugi su ga slijedili.
Morate se zapitati što se pisalo u ovom grupnom chatu "200+ tehnoloških lidera" prije juriša na banku. Kad bih morala pogađati, osnovni sadržaj ne bi bio bitno različit od mojih razgovora: gomila poveznica, mješavina različitih razgovora koji počinju i prestaju. Bez da su toga bili svjesni, možda su izgradili nešto zajedno, koliko god nedefinirano bilo - zajednicu utemeljenu na zajedničkim vrijednostima, interesima i hobijima, koji se svakodnevno iznova potvrđuju malim stvarima. Onda netko dovede u pitanje solventnost banke, drugi se uhvate za to i nastane pakao.
Terapija nakon prekida veze
Jedan od mojih omiljenih grupnih razgovora, sada nepostojeći, bio je između mene i dvije prijateljice s kojima sam se odjednom zbližila. Zvao se "Klub odnedavno samaca". Naziv je odabran kao neka vrsta šale, unatoč okolnostima koje nama uopće nisu bile smiješne - za mene je to bio bolni završetak gotovo petogodišnje veze koja je odredila moj odrasli život. U grupnom razgovoru nismo razgovarale o našim svakodnevicama, iako smo dosta toga odradile osobno.
Gledajući unatrag naše poruke, vidim da radimo i druge stvari: pružamo jedna drugoj neku vrstu besposlene i ponekad ometajuće prisutnosti, koja je bila i povremena i pouzdana. To je bilo ono što sam mogla tolerirati: razmjena tračeva i preporuka za lošu glazbu, dogovaranje zajedničkog slušanja na Spotifyu dok se spremate za zabavu - virtualna verzija da netko jednostavno sjedi pored vas usred bolesti ili tuge ne radeći ništa, nego samo postoji. Na kraju je chat preimenovan kako bi odražavao da više nismo same, točnije - neke od nas više nisu bile same - a onda je uglavnom nestao, zamijenjen drugim, većim chatovima, različitim kombinacijama prijatelja.
"Grupa" u grupnom razgovoru je važna, ali je razgovor, sveprisutni žamor digitalnog govora, ključni dio. I tako je ovo postalo još nešto što je tehnologija dodala našem ljudskom iskustvu. Ne mogu tvrditi da je posve dobro, ali mogu reći da se čini aditivnim i konstruktivnim, a ne izolirajućim.
U krajoliku grupnih razgovora vaš društveni svijet treperi od života, u svim smjerovima, u svakom trenutku, doslovno i poslovično na dohvat ruke. "Razgovor" se širi u nešto sasvim drugo, nešto veće i kaotičnije i manje jasno definirano, ali što pjevuši pored mene i sa mnom čak i dok ovo pišem. Često osjećam da propuštam važne poruke. Uhvatila sam se da im se možda želim vratiti, ali zapravo ne vidim način jer se razgovor nastavlja i bez mene.