Foto: 123rf
AKO MISLITE da je silno uvredljivo ženu nazvati debelom, možemo li to povezati i s nekim drugim nadimcima - smotana, luda, blesava... jer, ako dolazi iz usta ljubljene osobe onda takvi nazivi sigurno nisu strašni. Čak štoviše! Tada bi ih mogli nazvati i slatkima, tepanjem koje čak i tješi jer znače nešto posve suprotno od pogude.
Takav nadimak dan iz jednog vrlo pozitivnog konteksta tema je još jednog zanimljivog članka već poznatog autora Tonija Volarića koji svoje zabavne i uvijek aktualne misli objavljuje na stranici Free voice.
Ovu kolumnu posvećujem debeloj. Jednoj posebno, ali i svim ženama koje pate i muče se ne bi li postale kao neke koje kao slučajno ovih dana puštaju u javnost film s trojicom. Čitate li takve bljuvotine, pratite li standarde koje nameću kojekakvi časopisi za žene, vjerujem, drage moje punije seksi cure, da vas je čak možda i sram izaći na cestu. Jer niste mršave, visoke, savršeno građene kao one koje vam se smješkaju s naslovnica. I odmah da nešto rasčistimo, nije mi namjera tješiti nikoga od vas koje se ne uklapate u nametnute kriterije. Jednostavno vam želim reći što ja i većina stvarnih nesavršenih muškaraca misli. I ništa više od toga.
Molim vas da sve slične časopise bacite u smeće i prestanete čitati o životima prelijepih manekenki, koje, zajedno s krevetima na kojima spavaju, ne prelaze 50 kila. Prestanite misliti da mi mužjaci sanjamo njihova tijela, ili još gore nosimo njihove fotke u kupaonu za one sebične muške obrede prije tuširanja. Prvo, odakle bi nama nesavršenima bilo pravo tražiti i gledati samo tzv. divne i prekrasne? Drugo, odakle vam ideja da nam je divno, prekrasno i privlačno prozirno tijelo neke cure kojoj promjer noge ne prelazi promjer naše ruke? Treće, ta tzv. jako lijepa žena vrlo je rijetko i jako seksi, jako pametna ili duhovita. Vjerujte. Dobar dio tih jako lijepih najčešće se zadovolji tom fasadom koju im je dao Bog, ili pak genetska mješavina mame i tate. Misle da mogu treptati i čekati princa u Ferrariju. Ne rade na sebi, ne čitaju, ne razvijaju se duhovno. Čast iznimkama.
Idemo još malo dublje. Oops! Da, da, dublje. Nemate vi, drage mučenice na vječnim dijetama, pojma koliko je seksi žensko tijelo u svom nesavršenstvu. Ne znate koliko nam znači kad vas zagrlimo, uhvatimo ležeći na boku iza vas za sve što imate, kako to na nas djeluje i koliko vas volimo što nam to dopuštate.
Pa evo onda i o konkretnoj debeloj. Tako sam ju i zvao. Prije i za vrijeme. Haha. Bila je vedra, nasmijavala me do besvijesti, fenomenalno kuhala, luđački se davala, žestoko ljubila i da dalje ne nabrajam. Slala mi je poruke na posao bez prestanka. Bila je moja debela. Sanja. Da, debela Sanja. I obožavao sam ju. Doslovno. I njezinu puniju guzu i nesavršene noge prošarane celulitom. Ruka bi mi utonula u to mnogima mrsko tkivo, svakim me pokretom izluđivala. Ta prirodnost, duhovitost, miris, otvorenost i vječna spremnost da me usreći, potpuno me izluđivala. Imao sam svoju dragu ženku, moju krupnu ljubav koja je uvijek bila tu.
Točno je znala kad sam loše volje, bez puno riječi. Znao bih doći do nje potpuno bezvoljan i umoran. Nije me ispitivala šta mi je, nije tražila da bude u centru pažnje, nije inzistirala da objasnim. Otišla bi u kupaonu, vratila se i potpuno gola mi sjela u krilo. Ljubila me po cijelom licu, lizala mi kapke, grizla uši. Za pet minuta zaboravio bih na posao i probleme. Znam da bi vas većina sad htjela detalje. Ali, da skratim, debela Sanja sve je radila savršeno i u najboljem trenutku. To je talent. Timing je talent ljudi. Vrlo često joj uopće nije bilo važno da uživa, samo me htjela vidjeti sretnog, opuštenog i smlavljenog. I dolazila na svoje. Moja stvarna cura, moje mirišljavo čudo, moj krupni stroj za ljubav.
A onda, nakon što bi mi se oči izokrenule od tjelesnog užitka, pričekala bi desetak minuta da dođem k sebi, otišla u kuhinju i donijela pun tanjur narezanih banana, prelivenih pudingom od čokolade i šlagom. Hranila bi me. Da, možete se smijati. Kao bebu. Nakon svake žlice te čudne mješavine kalorija, ljubila bi me dok me ne bi usne zaboljele. Volio sam te velike iskrene oči, ta usta kojima me proždirala, obožavao sam kako se smijala, ludio za načinom na koji me izluđivala u krevetu. Mogao sam s njom satima pričati o filmovima, knjigama, glazbi, raspravljati o mom ili njezinom poslu. Da, zaboravih. Bila je vizažistica. Uljepšavala je druge. Uživala je ta žena u svemu, pa i hrani. Kuhala je vrhunski. Brzo i jednostavno, ne radeći od jela umjetnost. Ali sve što bi spremila imalo je savršen okus. Ali, moram priznati, najviše od svega oduševljavalo me što je bila tako moja. Realna, stvarna, normalna, nesavršena žena. Moja debela. Sanja.
I danas je se često sjetim. I ljubomoran sam na onoga koga sada usrećuje tom neponovljivom osobnošću i osmijehom, na onoga kojem sada kuha. Kad u ljetnim noćima širom navečer otvorim prozor, ponekad mi se čini da izdaleka čujem taj smijeh. Zadnji puta smo se dopisivali tijekom moje nedavne životne krize. Ljubavne, naravno. Kad mi je bilo najteže napisala mi je: “Znaš, koliko god ti je možda teško i muči te nepravda, moraš znati da vrijediš i da si poseban. Jer samo je Bog htio upravo tebe. Mama i tata su htjeli dijete, ali on je htio baš tebe i baš mene, baš ovakve kakvi jesmo”. Kakva snaga duha! Kakva ruka za izvlačenje iz blata!
O, kako bi mi danas dobro došla ta žena, kako bih se volio stisnuti pokraj nje. Zagrliti ju s leđa, ležeći na boku. I tako zaspati. Zadovoljan i miran. Jer kraj debele drugačiji nisam mogao biti. Nikako.