ČINI li vam se ponekad da vaša djeca samo žele živjeti na pecivima i slatkišima? Odbijaju li isprobati nešto novo?
Izbirljivi ljudi mogu nas živcirati, a osobito kad se radi o našoj djeci, za čije smo zdravlje i prehranu osobno odgovorni. Ipak, dječji hirovi i preferencije po pitanju hrane nisu sasvim proizvoljni. Jednostavno rečeno, percepcije okusa naše djece mogu se razlikovati od naših, a za to postoji nekoliko razloga.
U usporedbi s malom djecom, odrasli su tolerantniji na gorke i kisele okuse
Eksperimenti pokazuju da djeca povećavaju sklonost gorkoj ili kiseloj hrani ako se prvi put s njom upoznaju u kombinaciji s nečim slatkim (istraživanje Capaldi i Privitera 2008). Odrasli su, s druge strane, već imali mnogo prilika da razviju širi raspon tolerancije na okuse, stoga je potrebno strpljenje da djeca do toga dođu postepeno.
Odrasli bi također mogli biti manje osjetljivi na neke okuse
Gorčina je signal potencijalne toksičnosti, a djeca su, sa svojim manjim tijelima i manje razvijenim sposobnostima za oslobađanje toksina iz tijela, osjetljivija na učinke toksina.
Mogli biste pretpostaviti da su voće, povrće i začini koje jedemo sigurni, ali mnoga uobičajena biljna hrana sadrži prirodne toksine. Doista, biolozi vjeruju da su mnogi toksini koje nalazimo u biljnoj hrani evoluirali upravo kako bi odvratili životinje od toga da ih jedu.
Mala djeca mogu biti unaprijed programirana da odaberu hranu koja će im dati više energije
Isti takav trend primijećen je među primatima. Mali majmuni traže prirodnu "brzu hranu", voće i kukce. Velike gorile mogu si priuštiti dodatno vrijeme za potragu i odabir hrane.
Naša djeca možda su po prirodi izbirljiva jer njihova tijela imaju veći postotak površine tijela u odnosu na volumen naspram nas. Gube tjelesnu toplinu brže i konstantno su u pokretu i razvoju, što iziskuje velike količine "brze" energije, a takva se najlakše dobiva od hrane bogate ugljikohidratima, tvrde stručnjaci.
Neki ljudi imaju genetski uvjetovanu povećanu osjetljivost na gorčinu
U jednoj studiji Julie Mennella i kolege su djeci (u dobi od 5 do 10 godina) dali niz napitaka gorkog i slatkog okusa. Istraživači su otkrili da su sklonosti djece bile povezane s njihovim genotipovima.
Druga studija na blizancima ispitala je mogućnost da je neofobija za hranu - odbijanje nove hrane - genetski uvjetovana. Istraživači su otkrili da je veća vjerojatnost da jednojajčani blizanci dijele osobine neofobije nego dvojajčani blizanci.
Rani doživljaji okusa mogu utjecati na izbirljivost
Istraživanja sugeriraju da se fetus upoznaje s novim okusima preko hrane koju jedu majke, kao i da bebe osjećaju različite okuse preko majčinog mlijeka.
Ova rana iskustva okusa mogu oblikovati preferencije okusa male djece, čineći vjerojatnijim to da će djeca uživati u okusima koje su prethodno susrela putem amniotske tekućine ili majčinog mlijeka.