Foto: Index
HRVATI su nacija koju su obilježile dvije stvari - vječna borba za vlastitom državom i iseljavanje trbuhom za kruhom. Oduvijek je bilo tako i ne čini se da će se to ikada promijeniti - čak i danas, kada imamo suverenitet, većina ljudi i dalje ima osjećaj kao da se za nešto bori. Za identitet, za dostojanstvo, za slobodu da više ne moramo ‘pitati državu što mi možemo učiniti za nju’. I svi smo mi imali susjeda, tetka ili čak oca koji je u jednom trenutku života bio dobri stari gastarbajter. Požrtvovni otac koji je otišao trbuhom za kruhom kako bi svojoj obitelji osigurao bolji život. Ali bolji život u Hrvatskoj.
Stara država, kao ni nova, nisu imale ništa protiv - rješavali su tako višak radnika, a osigurali si priljev strane devize na lokalno tržište. Vuk sit, ovce na broju. Svi znamo generacije djece odrasle bez očeva, ali u najboljim tenisicama. Mame koje žude za muževima jer im je dosta samoće, ali koje ne znaju baš što bi onda s tim muževima kada kratkotrajno dođu kući. Gastarbajterski život poznat je kao težak, ponajprije radi statusa ‘niti na nebu, niti na zemlji’. Radi se o ljudima koji nikada nisu zapravo otišli od kuće, ali svaki puta kada se vrate - imaju osjećaj da kuća nije njihova. Ljudima koji godine potroše u stranim gradovima, ne vezujući se previše jer tu nisu da bi živjeli, tu su da bi samo zaradili. I zato je nekako u kolektivnoj svijesti razvijen taj stav da je svatko tko živi ‘vani’, pa makar i ne bio gastarbajter, tamo samo povremeno i noću sanja bolja vremena koja ga čekaju u Hrvatskoj. Društvo. Obitelj. Janje na ražnju koje će se zaliti od sreće jer je dočekao godišnji. I zato se kolektivno i dalje njeguje dobri stari način komunikacije s gastarbajterima i svima onima koji su van Hrvatske. Samo privremeno jer kakav si ti Hrvat ako ne sanjaš mirovinu u domaji?!
O kojem načinu komunikacije pričam? O ‘Kako je gore? Kad ćeš opet nazad?’ komunikaciji. Ljudi su naučili da se ne treba pričati previše o životu vani, minimalan pristojan razgovor svodi se na odgovaranje na neodređeno ‘kako je gore?’ pitanje i kruto ‘jesu pare dobre?’ Nakon toga nikoga više ništa drugo ne zanima. Ionako se zna da ‘gore’ života nema, barem ne za doseljenike, i da nema svrhe pričati o tome. Ali hej, možemo o HDZ-u i novom kružnom toku koji se pravi na rodnoj grudi! Kada odete, shvatite da ljudi podrazumijevaju da njihovi životi idu dalje, ali vaš ne. Vaš život ionako vrijedi samo onaj tjedan, dva kada se vratite ‘dolje’. A naravno da ćete se vraćati, ‘alo, pa tu je dom!
Kako objasniti ljudima da si otišao zato da se ne vratiš?
Ljudi zaboravljaju da je sve više nas gastarbajtera koji to, ustvari, nismo. Nemamo kuću koja je sagrađena devizama ili ulupana na kredit koji sada moramo otplaćivati njemačkom plaćom. Nemamo ženu koja uplakana čeka, a još manje djecu koja ne znaju kako se tata zove, ali imaju spisak igračaka bez kojih ne smije kući. Sve je više nas, gastarbajtera, koji su prodali nekretnine, zatvorili kredite (ili nismo imali niti jedno niti drugo), a žene, muževe i djecu poveli sa sobom. Ljudi odbijaju prihvatiti da je sve više ljudi otišlo živjeti ‘gore’. Otišlo živjeti negdje drugdje. Otišlo ciljano izgraditi si život na nekom drugom mjestu koje više nije Hrvatska. Zašto to toliko naglašavam? Zato što uvjeti nisu isti, a ljudi to odbijaju prihvatiti.
Meni je već postala neka vrsta zabave vođenje razgovora na temu ‘ka’š kući?’. Ja pitam kojoj kući, a oni umru od smijeha. Baš sam šaljiva! Kada kažem ‘ali ovdje je sada moja kuća’ - opet smijeh. A vjerujte mi, ja u Hrvatskoj kuću nemam. Ima kuću moja mama. Svekrva. Tetka. Par prijatelja taman nekako u ovo vrijeme postaju vlasnici svojih vlastitih nekretnina. Ali ja ih nemam. U idućem pokušaju komunikacije, kada na opet ponovljeno ‘dobro, ali kad ćeš dolje?’, odgovorim sa ‘ne znam, kad ćete vi do nas?’ - opet simpatičan smijeh. Baš sam draga. I nevjerojatno smiješna, čini se. I nastavit ću s ovom ‘igrom’ dokle god ljudi ne shvate. Ja sada živim ovdje. To znači da je svaki moj posjet Republici Hrvatskoj samo to - posjet. I naravno da ću ponekad doći, obići mamu i par prijatelja. Ali to nije moja primarna zadaća. Doći ću ponekad, ali kao što ja mogu doći svojoj mami za Uskrs, pogodite što? I moja mama može doći k meni za Uskrs! Vjerovali ili ne, i u Njemačkoj ima jaja za kupiti. Već je sve okićeno zečevima tako da ne sumnjam da se i ovdje slavi Uskrs.
Normalno je da ti dođeš kući za blagdane! Čijoj kući?
Nije tu stvar nikakvog principa ili, ne daj bože, kakvog tjeranja inata. Jednadžba je, ustvari, vrlo jednostavna! Ako imate frenda u Varaždinu, a vi živite u Splitu, jednako se na put moraju odlučiti oba prijatelja! Sigurno će Varaždinac biti spremniji doći u Split u ljetnoj sezoni, ali i dalje to ne znači da Splićanin ne smije do Varaždina! Pogotovo u doba Špancirfesta ili Baroknih večeri ili čega već. Naravno da kad dođem obići mamu ću obići i sve prijatelje. Ali mi se čini da će tih prijatelja iz godine u godinu biti sve manje - što zbog života i prirodne selekcije, a što zbog toga što svjesno odabirem biti bliska samo s ljudima koji mi tu bliskost vraćaju. Ako ja mogu doći k njima tri puta godišnje, ne bi li bilo normalno da oni mogu k meni jednom u tri godine?!
A to je situacija na koju se svi prešutno zgražaju. Jer kako možeš tako nešto reći?! I onda gledam generacije koje žive 50 godina vani, ali krste djecu u Hrvatskoj. Lakše je, ne možeš dovući gore svu rodbinu. Prave svatove u Hrvatskoj jer je jeftinije, a i gostima je lakše. Idu na svaki godišnji na Jadran jer ih grize savjest - a znam da već godinama ne žele tu ljetovati. ‘Ali godišnji je, znaš kako je, svekar će se naljutiti ako sada odemo u Španjolsku, a ne u Hrvatsku.’ Koliko je puta svekar bio kod vas? Ni jednom - nema smisla da on dolazi, svejedno ćete doći vi. A i vama je karta jeftinija (čak i kada zapravo nije).
Divno je imati kontakt s ljudima do kojih ti je stalo, koliko god oni bili daleko. Divno je kako se neke niti ne mogu pokidati bez obzira na udaljenost. Ali isto tako treba zapamtiti da je prijateljstvo, kao i obiteljski kontakt, dvosmjerna ulica. I ako želite pokazati da vam je stalo do nekoga, ponekad morate učiniti nešto više od pitanja ‘Kad ćeš kući?’ Jer zapamtite, mnogo nas je upravo kod kuće. Jer mi više ne živimo tu.