Odrastanje uz roditelje koji zapravo nisu bili spremni preuzeti roditeljsku ulogu može ostaviti duboke i trajne posljedice. Psihoanalitičar Christopher Bollas jednom je napisao: "Karakter je trag odnosa", misleći da svi svoje osobine razvijamo u kontekstu odnosa koje doživimo – poput komadića mozaika koji se slažu unutar naše osobnosti. To uključuje i utjecaj roditelja koji su, u ovom slučaju, bili više usmjereni na sebe nego na svoju djecu.
Ako ste odrasli uz roditelje koji su bili emocionalno nedostupni ili narcisoidni, moguće je da i danas nosite određene obrasce ponašanja koji su posljedica toga. U nastavku su neki od njih.
Roditelji zaokupljeni sobom često su emocionalno nedostupni. Čak i ako nisu otvoreno nasilni, teško će razumjeti ili priznati emocije svoje djece. Djeca tada često preuzimaju krivnju na sebe kako bi održala nadu da će biti voljena. Razmišljaju: "Da sam tiši, bolji, sretniji – mama me ne bi ignorirala ili vikala na mene." Tako nastaje navika samookrivljavanja.
Osobe koje su prirodno osjetljive često razviju takozvani "ehoizam" – ponašanje u kojem umanjuju vlastite potrebe kako bi zadovoljile potrebe druge osobe. To postaje emocionalni refleks: ako ste odrasli uz roditelje koji su vas "gušili" svojim problemima, velike su šanse da ćete kasnije u životu tolerirati slične obrasce u partnerstvima ili prijateljstvima.
Djeca narcisoidnih roditelja često razvijaju nesigurne obrasce vezivanja. Neki izbjegavaju bliskost kako se više nikad ne bi osjećali ranjivo, dok drugi čeznu za ljubavlju, stalno tražeći pažnju i potvrdu. Sve ovisi o kombinaciji osobnosti i dosljednosti njege koju su imali kao djeca.
Još jedan učinak je takozvana "panika potrebe". Ljudi koji se boje svojih potreba često ih potiskuju, ponašajući se kao da im ništa ne treba – sve dok ih život ne slomi. Tada se iznenada "slome", tražeći podršku, potvrdu, pozornost... što može djelovati kao prekomjerna potrebitost.
Djeca izložena emocionalnoj nebrizi često odluče da nikad više neće ovisiti ni o kome. Odbacuju bliskost, a ako su osjetljivije prirode, postaju pretjerano brižna – kao da ljubav mogu dobiti samo tako da je daju drugima.
Osjetljiva djeca vrlo rano nauče da je sigurnije ugađati roditelju nego izražavati vlastite želje. Odrastanjem to postaje obrazac – uvijek se brinete za druge i ugađate im, bojeći se da su vaše potrebe teret. Takva dinamika često vodi do iscrpljenosti, izgaranja i odnosa bez ravnoteže.
Djeca s izraženijim temperamentom mogu odgovoriti na narcisoidno roditeljstvo pristupom "ako ih ne možeš pobijediti, pridruži im se". Razvijaju osobnost koja se temelji na natjecanju, samopromociji i želji da budu najbolji u svemu – kako ih više nitko ne bi mogao povrijediti ili učiniti da se osjećaju nevažnima.
Emocionalno zlostavljanje ili zanemarivanje kod narcisoidnih roditelja može kod djece izazvati stanje trajne napetosti – kao da su uvijek spremna na opasnost. To može rezultirati anksioznošću, flashbackovima, emocionalnom otupjelošću i osjećajem da nemaju budućnosti – kao da stalno žive u načinu preživljavanja.